Ratno novinarstvo

Izvor: Wikipedia

Ratno novinarstvo je posebna vrsta novinarstva kojom se bave ratni novinari. Zadatak ratnog novinarstva je da izvještava o sukobima.

Historija ratnog novinarstva[uredi - уреди]

Ratnim novinarima može se pripisati jako duga tradicija:

  • Homerova „Odiseja“ bi se mogla (iako vrlo nategnuto) svrstati u ratno novinarstvo zbog detaljističkih opisivanja bitaka.
  • Aleksandar Veliki je imao vlastitu jedinicu ratnih izvjestitelja
  • Maksimilijan I. Habsburški je prvi iskoristio novinarstvo u ratne svrhe

Prvi put se vojska požalila na nekog novinara 1809. godine u pismu Duke Wellingtona ministru rata Lordu Liverpoolu kako detaljni izvještaji Henryja Crabbea Robinsona , novinara Timesa, daju neprijatelju točne informacije o vojnoj snazi, moralu i položaju. Argument da protivnik dobiva informacije od masovnih medija postao je standardnim obrazloženjem pojma cenzura u ratno doba. Krimski rat, koji se također naziva i „prvim novinarskim ratom“, pratili su mnogi novinari. Među njima je bio i William Howard Russell kojeg se može nazvati prvim profesionalnim ratnim izvjestiteljem.

Prvi svjetski rat[uredi - уреди]

Prvi svjetski rat je bio važna faza u razvoju masovnih medija kao instrumenata masovne propagande. Mnogo je novca uloženo u cenzuru, nadzor informacija i utjecaj na medije. Najviše su se koristile priče o zvjerstvu da bi se stvorilo protunjemačko raspoloženje. Najpopularnije priča Britanaca, koju je proširio i Times, je bila se tijela poginulih njemačkih vojnika koriste za proizvodnju glicerina.

Drugi svjetski rat[uredi - уреди]

Što se tiče Drugog svjetskog rata, za propagandu su se još uvijek koristile priče o zvjerstvu i još se više novca potrošilo za korištenje medija. Uz to, po prvi put se radio i film koriste za propagandne svrhe. Winston Churchill je podupirao cenzuru opisujući BBC kao „neprijatelja unutar vrata; konstantno prouzrokuje nevolje ; šteti više nego što koristi."

Rat u Vijetnamu[uredi - уреди]

Jedan od važnijih događaja u ratnom novinarstvu bio je rat u Vijetnamu, prvi rat o kojem se iscrpno izvještavalo na televiziji i zbog toga se drži prvim „ratom u dnevnoj sobi“. Taj rat je jedan od rijetkih u kojem nije bilo vojne cenzure, ali se vojska uporno trudila kako bi upravljala informacijama. Novinari su, na primjer, bili isključeni iz invazije na Laos 1971.

Zaljevski rat[uredi - уреди]

U Zaljevskom ratu 1991. godine novinarstvo se kontroliralo uz pomoć tzv. pool-sustava, (eng. Press pool). Odabrani novinari bi dolazili na određene lokacije unutar ratnog područja i tamo radili pod nadzorom. Zaljevski rat je prvi „rat koji se vodio u realnom vremenu“, što znači da su novinari, zahvaljujući mobilnoj tehnologiji, mogli uživo izvještavati iz rata. Unatoč aktualnosti, odnosno javljanjima uživo sa mjesta događanja, gledatelji su dobivali samo čvrsto kontrolirane informacije od kojih je većina bila, kako je kasnije izjavio general Schwarzkopf, „pažljivo sastavljene dezinformacije“.

Nakon toga se u medijima vrlo kritički raspravljalo o kvaliteti takvog novinarstva jer je postajala opasnost od gubitka vjerodostojnosti. Vojska se nakon toga odlučila za aktivno upravljanje informacijama, tj. velikodušno opskrbljivanje medija informacijama, koje su opet bile manipulirane.

Rat u Iraku[uredi - уреди]

Za vrijeme rata u Iraku 2003. godine dolazi do pojave svrstavanja pojedinih novinara ili cijelih snimateljskih ekipa uz dijelove jedinica koje bi pratili tokom akcija. To je bio napredak jer su novinari mogli izvještavati sa različitih mjesta i slati ekskluzivne snimke koje nisu morali dijeliti sa drugim novinarima, a vojska je na taj način mogla neprijatelju slati poruke o vlastitoj nadmoći te nadzirati izvore novinarskih informacija. Zbog konstantnog provođenja vremena sa borbenim jedinicama koje su pratili, novinari su se solidarizirali s njima. Međutim, kod predstavnika medija u domovinama raspoređenih novinara je došlo do kritičkog odmaka i patriotskog novinarstva. To vlastima pomaže u širenju propagandnih poruka i stvaranju lažne slike o neprijatelju.

Teorijski temelji upravljanja javnim mišljenjem u ratu[uredi - уреди]

Carl von Clausewitz, pruski vojnik i njemački vojni teoretičar izjavio je da za Napoleonove pobjede nije bila ključna samo njegova vojna snaga i sprema već oduševljenje naroda. U središtu rata je bio borbeni moral,a ne borbena snaga. Prema von Clausewitzevoj teoriji svaka teorija rata mora imati na umu 3 faktora :

  • vlast koja određuje cilj rata
  • vojsku koja se za to bori
  • narod koji ih podržava

Prema tome može se izvesti teorija o nužnosti cenzure, odnosno kontrole ratnog novinarstva koja se odnosi na razinu vojnih akcija, tj. iznenađivanje i dezinformacija neprijatelja, ali uzima u obzir i narod, tj. njegovu spremnost da podupre rat. O kvaliteti informiranja u ratu von Clausewitz piše : „većina informacija koje se dobivaju tokom rata su proturječne, još veći dio je netočan, a daleko najveći do je nesiguran.“ Ukratko većina informacija je netočna“.

Opasnosti ratnog novinarstva[uredi - уреди]

Cenzuriranje izvještaja iz ratom zahvaćenih zemalja, napadi na novinare, batinjanja, hapšenja, „izbacivanja“ iz zemlje, ali i ubojstva, nisu neuobičajen način razračunavanja s nepoželjnim novinarima. Računa se da je od Drugog svjetskog rata do danas ubijeno više od pet stotina novinara. Prema podacima američkog Odbora za zaštitu novinara tokom 1989. poginulo je ili ubijeno 43 novinara pa je ta godina proglašena „najkrvavijom“ za novinare. Međutim, tajnik Međunarodne federacije novinara (IFJ) Aidan White naveo je još alarmantnije podatke. Prema podacima IFJ-a, tijekom 1993. najmanje 75 novinara je ubijeno za vrijeme obavljanja svojeg posla.

IFJ je tokom 1990. objavio Priručnik za ratne izvjestitelje koji je temeljen na dotadašnjim novinarskim iskustvima. Iz Priručnika se može izdvojiti:

  • Niti jedna reportaža nije vrijedna vašeg života. Vi ste važniji od reportaže.
  • Ako vam se izravno prijeti udaljite se.
  • Izbjegavajte pristranost. Vi ste profesionalac,a ne sudionik.
  • Na javnim mjestima ne pravite bilješke tako da vas svatko može vidjeti
  • Nikada ne izvlačite mikrofon ili bilježnicu bez dozvole.
  • Ne pokazujte preveliki interes za vojnu opremu.
  • Nikada ne skicirajte mape vojnih ustanova ili pozicija. Detalje pamtite.
  • Reportaže na udaljenim mjestima,daleko od vlasti i medicinske pomoći, povećava rizik.
  • Neodgovorni čin ili slabo provjerena informacija ne samo da vas mogu izložiti opasnosti već i vaše kolege mogu imati štetnih posljedica.