Proleterske brigade

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Zastava, slika i Orden narodnog heroja Prve proleterske brigade u Vojnom muzeju u Beogradu.

Proleterske brigade je zajednički naziv za posebne jedinice koje su djelovale u okviru Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u drugom svjetskom ratu.

Formirane su u kasnu jesen 1941. temeljem Statuta proleterskih brigada koje je donio Vrhovni štab NOPOJ. Zamišljene su kao jedinice koje, za razliku od tadašnjih partizanskih odreda, neće biti formirane na teritorijalnom principu i djelovati na ograničenom području, nego djelovati na cijelom području okupirane Jugoslavije.

Naziv[uredi | uredi kod]

Izraz proleter je trebao označiti njihovo čvrsto ideološko određenje, odnosno klasnu snagu koja u skladu s marksističkom doktrinom o diktaturi proletarijata treba provesti socijalističku revoluciju, koja je bila dio programa KPJ pod čijim je pokroviteljstvom osnovana NOVJ. Prefiks proleterska je činio jasnu distancu od drugih, buržoaskih snaga. Kominterna je marta 1942. godine uputila kritiku jugoslovenskim komunistima, tražeći da se izbaci ime „proleterska" ispred naziva brigade i da se prestane sa „sličnim lapsusima" koji liju vodu na mlin neprijateljima naroda u zemlji i u inostranstvu.[1]

Međutim, kasnije tokom samog rata izraz proleter je izgubio svoje ideološko značenje, te je umjesto toga postao sinonim za najelitnije partizanske formacije. Tako su naziv proleterska dobijale "obične" brigade koje bi se posebno istakle u borbi.

Spisak proleterskih brigada[uredi | uredi kod]

Do kraja rata su sljedeće brigade NOVJ osnovane proleterske ili su naknadno dobile taj status:

»Proleterske jedinice, to vezivno tkivo naše ratne strategije, nisu toliko stvarane iz ideoloških koliko iz pragmatičnih razloga, saglasno našim realnostima. Bilo je važno imati pokretnu borbenu formaciju kadru da se tuče svuda, izvan lokalnog atara.«[2]

Koča Popović, komandant Prve proleterske

Nakon rata su proleterskim brigadama proglašene:

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. B. Petranović, Istoriografija i revolucija, Beograd, 1984, 479.
  2. ALEKSANDAR NENADOVIĆ: RAZGOVORI S KOČOM

Vidi još[uredi | uredi kod]