Program Buran

Izvor: Wikipedia
Model nosne rakete i letjelice

Buran program (ruski: Бура́н) je naziv za sovjetski projekat čiji je krajnji cilj bio stvaranje svemirske letjelice za višekratnu upotrebu - raketoplana. Sama riječ buran se može prevesti kao snježna oluja ili bura. Projekat je začet u 1976. godini kao odgovor na američki Space Shuttle projekat. Buran projekat je zvanično obustavljen 30. juna 1994. godine od strane tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. Sa oko 20 milijardi rubalja potrošenih, Buran projekat se smatra najskupljim projektom u historiji sovjetskog istraživanja svemira.[1]

Pozadina[uredi - уреди]

Već krajem 1950-ih unutar sovjetskog program za istraživanje svemira pojavljuje se ideje o stvaranju letjelice za višekratnu upotrebu - raketoplana. Smatra se da je Buran program direktni nastavak Burya programa čiji je cilj bio stvaranje visoko altitudnog mlaznjaka. Burya program je prekinut od strane Centralnog komiteta Sovjetskog Saveza. Nekoliko godina novi program Zvezda je započet da bih samo nekoliko godina kasnije i taj program bio prekinut.

Historija[uredi - уреди]

Buran letjelica na izložbi u Parizu u 1989. godini

Buran program se smatra kao direktni odgovor Sovjetskog saveza na američki Space Shuttle program.

Glavna odgovornost za razvoj Burana dodjeljena je naučno-proizvodnom institutu Molnija. Inžinjeri pri Molniji su favorizirali proizvodnju manje nosne rakete za samu letjelicu dok je vojno rukovodstvo sovjetskog saveza želilo proizvodnju veće nosne rakete koja bih imala istu velićinu kao i nosna raketa koja se koristila za američki space shuttle program.

Konstrukcija same letjelica je počela u 1980. godini. Tokom jula 1983. godine Molnija je provela više vazdušnih testova na modelu letjelice (tzv. BOR-5). Kasniji vazdušni testovi su vršeni na modelnoj letjelici OK-GLI čija je proizvodnja završena u 1984. godini. Za razliku od američkih testova pri kojima su letjelice bile ispuštane iz drugih aviona, sovjetski inžinjeri su na OK-GLI letjelicu montirali mlazne motore koji bih bili ugašeni nakon što bih letjelica dostigla željenu visinu. Poslije 24 probna leta, testovi na OK-GLI letjelici su privedeni kraju zbog dotrajalosti letjelice.

Letovi[uredi - уреди]

Jedna od Buran letjelica u 1999. godini
Ista letjelica iz drugog ugla

Prvi i jedini orbitalni let Buran letjelice dogodio se tačno u 3 sata po koordiniranom svjetskom vremenu (UTC) 15. novembra 1988. godine. Letjelica je lansirana uz pomoć nosne rakete koja je specijalno napravljena za ovu priliku. Poslije dva kruga oko zemlje i tačno 216 minuta u zemljinoj orbiti letjelica je izvršila automatsko prizemljavanje na kosmodromu Baikonur u današnjem Kazahstanu.

Planirani letovi[uredi - уреди]

Projektni plan za Buran program je sadržao više letove koji zbog smanjenja obima programa a kasnije i obustave nisu nikada provedeni.[2]

  • Tokom 1991. godine letjelica Ptička (ptičica) je trebala da obavi svoj prvi let sa planiranim trajanjem od jednog do dva dana.
  • Tokom 1992. godine drugi let Ptičke je planiran sa trajanjem od sedam do osam dana. Pri ovom letu je trebalo da budu testirani sposobnosti za manovriranje letjelica u Buran programu kao i njihovo povezivanje sa svemirskim stanicama (prvenstveno tadašnjom sovjetskom stanicom Mir)
  • Za 1993. godinu je planiran drugi let letjelice Buran sa planiranim trajanjem od 15 do 20 dana.
  • Tokom 1994. godine je trebao biti obavljen prvi let druge generacije letjelica iz Buran programa. Takozvana letjelica 2.01 je trebala da bude prva letjelica sa posadom. Prema prvobitnom planu posada bih se sastojala od dva astronauta. Igor Volk je trebao biti kapetan dok je Aleksandar Ivančenko trebao vršiti dužnost odgovornog inžinjera. Vrijeme koje je letjelica trebala da provede u zemljinoj putanji je planirano za 24 sata.
  • Tokom iste godine su također planirana još tri leta sa gore navedenom letjelicom. Svi letovi su trebali da sadrže posadu koja bih se sastojala od dva astronauta.

Poslije revizije sovjetskog svemirskog programa i drastično smanjenih materijalnih sredstava, prvobitni plan za prvi let Ptičke je promjenjen. Za njen let u decembru 1991. godine je planirano slijedeće.

  • Letjelica Ptička je trebala da provede sedam do osam dana u zemljinoj orbiti pri ćemu je slijedeće trebalo da bude provedeno
    • Automatsko spajanje sa svemirskom stanicom Mir (njenim modulom Kristal).
    • Ulazak posade Mira u letjelicu. Posada je trebala da obavi određene testove na samoj letjelici.
    • Automatsko razdvajanje stanice i letjelice. Također test automatskog leta u zemljinoj putanji.
    • Spajanje letjelice sa letjelicom Sojuz (savez). Prema planu poslije spajanja dvaju letjelica posada Sojuza je trebala da izvrši određene testove na Ptički.
    • Automatsko razdvajanje dvaju letjelica i prizemljavanje Ptičke.

Daljnji propad sovjetskog svemirskog programa je doveo do revizije i ovog plana i do konačnog prekida svih probnih letova.

Prekid programa[uredi - уреди]

Poslije prvog orbitalnog leta, program je prekinut zbog nedostatka sredstava i političkih previranja u tadašnjem Sovjetskom savezu. Letjelice Ptička i Letjelica 2.01 koje su trebale biti lansirane u 1990. i 1992. godini nikada nisu završene. Program je zvanično prekinut 30. juna 1993. od strane tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. Smatra se da je Sovjetski savez do dana prekida programa potrošio preko 20 milijardi rubalja na ovom projektu.

U nekim krugovima su se pojavile glasine da razlog obustave programa nije bio nedostatak materijalnih sredstava nego tehnički neuspjesi sovjetskog programa. Prema ovim istim glasinama prva Buran letjelica je u svom prvom orbitalnom testu teško oštećena i nije se mogla koristiti za nove testove. Danas se smatra da ova hipoteza nije vjerovatna. Snimci i fotografije koji prikazuju letjelicu kako slijeće i neposredno prije sletanja ne ukazuju na ikakva manja ili veća oštećenja na letjelici.

Buran SO modul svemirske stanice Mir koji je trebao da služi za spajanje Buran letjelica i stanice je kasnije modifiran za potrebe američkih space shuttle raketoplana.

Sadašnji status[uredi - уреди]

Pored pet "pravih" letjelica također je napravljeno i 8 prototipa koji su korišteni za vršenje testova. Ispod se nalazi spisak svih letjelica i njihov trenutni status.

Slika Serijski broj Datum proizvodnje Upotreba Sadašnje stanje[3]
Proizvedeni i nezavršeni modeli (sa slikama iz proizvodnje i testiranja)
OK-1K1 - "Buran" (11F35 K1) 1986 Let bez posade (1988) Uništen urušavanjem hangara 2002.
OK-1K2 - Nezvaničan naziv Ptičica (11F35 K2) 1988 95-97% završen, Vlasništvo Kazakstana, Nalazi se na kosmodromu Bakonur.
OK-2K1 "Baikal" (?) (11F35 K3) 1990? Nezavršen Nalazi se u avio muzeju Sinšhajm Nemačka.
OK-TK(?)]] (11F35 K4) 1991? Nezavršen Delimično rastavljen, nalazi se ispred fabrike tušino u blizini Moskve.
Šatl 2.03 11F35 K5) 1992? Nezavršen Rastavljen.
Modeli za aero i statičke testove
Buran baikonur.jpg OK-M (kasnije OK-ML-1) 1982 Statički test Temperature, opterećenje interference sa lansirnom raketom. Nalazi se na kosmodromu u Kazakstanu
OK-KS (003) 1982 Statički i elektro testovi Nalazi se u fabrici Energija u Korolevu
OK-MT (Kasnije OK-ML-2) 1983 Statički test Testiranje utovara, punjenja likvidima i gasovima, Testiranje hermetičke zatvorenosti, testiranje ulaženja u i izlaženja posade. Nalazi se na kosmodromu Bajkonur.
OK-GLI (Buran Analog BST-02) 1984 Aero test Modelom je izvršeno ukupno 25 aero test letova. Model je prodat muzeju autommobilizma i tehnike u Sinšajmu 2005. Pre Nemačke se nalazio ili se još nalazi u Bahreinu.
OK-??? (Model 005?) Statički test Vibracije i vakuum. Na nepoznatoj lokacij.
OK-TVI Statički - toplota/vakuum toplota/vakuum. Na nepoznatoj lokaciji.
OK-??? (Model 008?) Statički test Testiranje na vibracije i vakuum.
Buran gorki-park.jpg OK-TVA Statički test Opterećenje, grejanje i vibracije. Trenutno se nalazi u Parku Gorki, Moskva .
Eksperimentalni modeli
BOR-4 1982-1984 Model svemirskog aviona MIG-105 1:2 model Svemirskig aviona. Pet puta lansiran sa svrhom da se razvije termička zaštita za Buran. Proizveden u NPO Molnija Moskva.
BOR-5 ("Kosmos") 1983-1988 1/8 veličine Burana Pet modela je lansirano, ali ni jedan ponovo. najmanje četiri je uspečno sletelo i nađeno. proizvođač NPO Molnija.
Modelu punoj većičini odelenja za posadu Medicinski i biološki testovi
GLI podešavanje softera za let i auto-pilota
Modeli za vazdušni tunel U razmerama od 1:3 do 1:550 85 modela je napravljeno
Dinamika gasa U razmerama od 1:15 do 1:2700

Budućnost[uredi - уреди]

Energijine nosne rakete za Buran program kao i sama letjelica su rastavljeni i smatra se da nije vjerovatno da će Rusija u skorijem vremenu nastaviti rad na ovom programu ili programu sličnom Buranu.

Sličnosti i razlike sa Space Shuttle programom[uredi - уреди]

Vanjske sličnosti između Buran i Space Shuttle letjelica su navele mnoge da špekuliraju o tome dali je industrijska spijunaža bila faktor pri konstrukciji Buran letjelica. Uprkos velikoj vanjskoj sličnosti letjelica postoje velike ključne razlike i samim sistemima tako da se danas smatra da Sovjetski Savez nije koristio industrijsku spijunažu pri razvoju Buran raketoplana.

Razlike između Space Shuttle i Buran programa[uredi - уреди]

Datoteka:Baikal liftoff.jpg
Lansiranje Burana u očima slikara
  • Buran raketoplan nije bio integralni dio cijelog sistema nego samo teret Energijine nosne rakete. Nosne rakete su mogle lansirati i druge terete (do 80 tona). Planirana i nikad realizirana najteža klasa nosne rakete je trebala da ima mogućnost dizanja tereta do 200 tona u orbiti. Pored ovoga najteža klasa nosne rakete je trebale prema istom planu imati i mogućnost dizanja tereta na Mjesec.
  • Buran raketoplan je izpočetka osmišljen tako da ima mogućnost leta sa posadom a i bez nje. Let sa posadom nikad nije realiziran dok su automatizirani letovi bez posade provedeni. Space Shuttle je tek kasnije dobio sposobnost automatiziranog prizemljenja bez posade.
  • Na Buran letjelici se nisu nalazili glavni motori. Ovo je omogućavalo povećanu nosivost za teret i više prostora za isti.
  • U standardnoj konfiguraciji Buran je mogao podići 30 tona tereta u orbitu dok prvobitna standardna konfiguracija američkog Space Shuttle je mogla podići 25 tona tereta.
  • Buran je mogao sa sobom iz orbite prizemljiti 20 tona tereta, dok je Space Shuttle prvobitno napravljen za prizemljavanje 15 tona tereta.
  • Termalna zaštita Buran letjelica se razlikuje od termalne zaštite na Space Shuttle letjelicama.
  • Buran letjelica se prevozila vodoravno do rampe za lansiranje. Sam prijevoz je vršen na specijalno napravljenoj pruzi. Pošto je prijevoz okončan letjelica bi bila plasirana vertikalno. Za razliku od Buran letjelica američka letjelica je transportirana uspravno. Zbog ovoga prijevoz Space Shuttle letjelice je bio mnogo sporiji.

Također pogledajte[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]