Preventivna konzervacija

Izvor: Wikipedia
Konzervator uz neophodnu i primjerenu pažnju rukuje knjigom. Odrednice preventivne konzervacije produžuju i štite opstojnost predmeta kulturne baštine uz istovremeno omogućeno sigurno razgledavanje predmeta.

Preventivna konzervacija, kod nas bolje znana kao preventivna zaštita je specijalnost unutar područja konzervacije restauracije kao profesije.Cilj preventivne konzervacije je identifikacija ,te redukcija potencijalno pogubnih rizika za kulturne artefakte putem osmišljene kontrole njihova okoliša.

Definicija[uredi - уреди]

Predmeti materijalne kulture svakodnevno su suočeni sa brojnim ugrozama - krađa,vandalizam,štetnici,zagađenje,vlažnost i temperatura zraka,pa sve do elementarnih nepogoda ,fizičke sile, kao i svih vrsti svijetla.Posljedice ovih djelovanja,nakon što je došlo do oštećenja, ponekad mogu biti sanirane pomoću interventivne konzervacije. Međutim brojni se izvori gore navedenih opasnosti mogu kontrolirati,te se djelovanje nekih može barem predvidjeti.Preventivna se konzervacija dakle bavi sprečavanjem štete i propadanja putem istraživanja ,te osmišljavanja postupaka koji će poboljšati sigurnost predmeta i zbirki.. Područja kojima se posebno posvećuje pažnja su okolišni uvijeti,rukovanje sa predmetima,kontrola štetnika,plan za djelovanje u slučaju raznih nepogoda,te izrada kopija ili duplikata.

Okolišni uvijeti[uredi - уреди]

Utjecaj okoliša lako se kontrolira u slučaju predmeta u interijeru,a isti uključuje temperaturu,relativnu vlažnost zraka,te razinu rasvijete u prostoru u kom se predmeti nalaze.

Psihrometri su jedan od instrumenata za mjerenje relativne vlažnosti zraka u prostoru.

Temperatura[uredi - уреди]

Bilo koji način pohrane odnosno izlaganja predmeta mora uzeti u obzir i temperaturu unutar spomenutog prostora,kao i sustave za obezbijeđenje potrebnih uvijeta unutar sigurnih granica ,uključivši prihvatljivu cijenu samog sustava.Različiti materijali na oscilacije u temperaturi reagiraju na različite načine,tako primjerice je keramika osjetljiva na direktno zagrijavanja na mehaničkom nivou,dok su pak brojni organski materijali više ugroženi naglim promjenama temperature pogotovo prevelikom hladnoćom.Jednostavno je pravilo da je nivo kemijskih reakcija zavisan o temperaturi na kojoj se iste odvijaju,te više temperature,tako smanjuju energiju aktivacije i ubrzavaju procese kemijske degradacije.

Nivo ljudima ugodne temperature također mora biti uzet u obzir. Tako u čuvaonicama ,gdje se rjeđe ulazi, može temperatura stoga biti niža no u prostoru za izlaganje,također oni koji ulaze u čuvaonicu pripremljeni su odnosno svijesni spomenute činjenice.

Izložbeni prostor je mjesto gdje se posjetioci moraju osjećati dovoljno udobno da bi u njima boravili,u suprotnom objekti neće biti razgledavani,te će tako izgubiti svoju primarnu svrhu.

Materijal Preporučena temperatura Napomene
Slike na platnu 15 - 22 C
papir oko 20 C
fotografije oko 21 C
pergament do 22 C
koža 18 C
drvo (oslikano ili lakirano) 20 C Važi i za slike na dasci, namještaj te glazbala!
metal 15 - 18 C Za predmete od kositra ne manje od 13,2 C!
tekstil 18 - 21 C
kost, bjelokost, rožina do 25 C
jantar 17 - 22 C
plastika 20 C Predmete od acetil i nitroceluloze sa vidljivim znacima propadanja čuvati na 2 - 5 C!
orijentalni lak 20 C

Relativna vlažnost zraka[uredi - уреди]

U posljednjih je nekoliko decenija utvrđeno da čak i delikatni organski materijali posjeduju određenu sposobnost prilagodbe u odnosu na oscilacije u relativnoj vlažnosti zraka,tako da ovi materijali mogu u određenoj mjeri nabubriti odnosno stisnuti se .

Ovaj fenomen je prirodno moguć pri relativnoj vlažnosi zraka od oko 50%+-15%.Destruktivni kemijski odnosno mehanički procesi,poput hidrolize u slučju visoke relativne vlažnosti,te ukrućivanja i umrežavanja kod niske RV,mogu se držati unutar istog nivoa oscilacija prihvatljivog za mješovite muzejske zbirke.

Vlaga ima jak utjecaj na skoro sve materijale od kojih su izgrađeni muzejski predmeti,uz izuzeće stakla i keramike.Pri visokoj RV većina metala će korodirati,a ovaj rizik biva pojačan prisutnošću površinske kontaminacije,što opet naglašava potrebu za redovitim i dobro planiranim održavanjem muzejskih prostora.

Dodatno ,predmete mogu ugroziti i plijesni kojima odgovara visoka RV,ovo poslijednje ne samo da može izazvati alergijske reakcije kod posjetioca,već i slabi pogođene predmete te privlači i druge štetnike.

Suhi pak uvijeti mogu doprinijeti pucanju i izobličenju drvenih predmeta,ali i brojnih drugih organskih materijala,poglavito ako RV padne ispod 40%.

Iako se većina predmeta prilagođava oscilacijama vlažnosti zraka prenagle i prevelike promjene mogu biti štetne.

Anizotropni materijali poput drveta i bjelokosti posebno su osjetljivi na navedene promjene,posebice ako predmeti na ili u sebi nose i metalne dijelove.Metal tu koči prirodno širenje i skupljanje spomenutih predmeta. Stoga ovakovi objekti idealno moraju biti izlagani ili čuvani u pažljivo kontroliranim klimatskim uvijetima.

Materijal Preporučena RV Napomene
Slike na platnu 45-60 % RV
Papir 45-55 % RV
Fotografije 30-50 % RV Fotografije u boji do 25-30 % RV!
Pergament 50-60 % RV
Koža 45-60 % RV
Drvo (oslikano ili lakirano) 45-60 % RV Važi i za slike na dasci,namještaj,te glazbala!
Metal 15-55 % RV Arheološko željezo/aktivna korozija do 15 % RV

Arheološki bakar ili slitine/aktivna korozija do 35 % RV

Tekstil 30-50 % RV
Kost,bjelokost,rožina 50-60 % RV
Jantar oko 50 % RV
Plastika 30-50 % RV
Orijentalni lak 50-60 % RV Po japanskim izvorima do 70 %!


Vidljiv dio svijetla smješten je između ultraljubičastog i infracrvenog dijela spektra. Uključuje valne dužine od približno 400 do 700 nanometara.

Vidljivo svijetlo[uredi - уреди]

Svijetlo ne može biti eliminirano od svog štetnog utjecaja na predmete,jer je potrebno kako u slučaju detaljnog promatranja premeta tako i sigurnog kretanja oko istih.Na nesreću,to također znači da oštećenja prouzrokovana svijetlom,ne mogu biti uklonjena već samo umanjena na što prihvatljiviju mjeru.

Učinak vidljivog svijetla počeli su izučavati slikari i proizvođači boja u ranom 18.stoljeću,no sve do ranih godina dvadesetog stoljeća isto nije bilo detaljno istraženo.

Tek je u par posljednjih desetljeća shvaćena kumulativna priroda ovih oštećenja. Detaljne su studije počele davati naglasak dugoročnim efektima te su dozvolile prihvatljivost kratkoročnih varijacija u vrijednostima nivoa rasvijete zavisno o određenim situacijama:standardno promatranje,promatranje od strane starijih osoba,složene studije ili postupci,i promatranje niskokontrastnih detalja - sve ove varijante uključuju raznorodne zahtijeve. Praktični kompromis između zaštite i odobrenja da predmet ispuni svoju vizualnu svrhu uključivao je dopustljivost određene razine fizičkog rizika.

Čak i uz prihvaćanje ove prilagodljivosti,interakcija svijetla treba biti ograničena na trenutke kada je predmet dostupan razgledavanju ili izučavanju,i sukladno tome treba odabrati prihvatljiv nivo rasvijete.

Pošto su posljedice djelovanja vidljivog svijetla kumulativne,svako ograničenje izlaganja istom - bilo u smislu vremena ili intenziteta -sprečava oštećenje predmeta .Razdoblja intenzivne ili dugotrajne rasvjete moraju biti uravnotežena sa razdobljem niskog nivoa osvijetljenja.

Materijal Preporučena razina rasvijete Ukupno godišnje - u luks satima!
Slike na platnu do 200 lx 384 000
Papir do 50 lx 96 000
Fotografije u boji do 50 lx 96 000
Crno bijele fotografije do 200 lx 384 000
Koža do 50 lx 96 000
Drvo (oslikano ili lakirano) 100 - 200 lx 192 000 - 384 000
Metal do 300 lx 576 000
Tekstil do 50 lx 96 000
Staklo do 300 lx 576 000
Keramika do 300 lx 576 000
Kamen 300 lx 576 000
Kost,bjelokost,rožina do 150 lx 384 000
Jantar 100 lx 192 000
Plastika 100 - 200 lx 192 000 - 384 000
Orijentalni lak do 200 lx 384 000

Ultraljubičasto zračenje[uredi - уреди]

Ultraljubičasto zračenje je oblik elktromagnetske radijacije sa višim nivoom energije u odnosu na vidljivo svijetlo.Ono ne doprinosi vidljivosti predmeta i u idealnim slučajevima ga je najbolje eliminirati,inače će njemu izloženi materijali biti višestruko oslabljeni,od blagog žućenja pa do potpunog razlaganja.

Organski su materijali naročito osjetljivi izlaganju ovom svijetlu. Direktno sunčevo svijetlo sadrži najviše potencijala za ovu vrstu oštećenja,no i neke vrsta žarulja također sadrže dosta ultraljubičastih zraka.

Razne se vrste filtera koriste za uklanjanje ovog zračenja pri izlaganju predmeta,i brojni se od njih mogu koristiti zajedno kako bi dobile vrijednosti prihvatljive za određene vrste predmeta.

Najjednostavnije sredstvo su teške zavijese,no možemo ih koristiti samo ako imamo za njihovo podizanje neophodno osoblje,koje će ih spuštati ili dizati zavisno o prisutnosti posjetioca.Od naprava za filtriranje većina se oslanja na moć apsorbiranja ultraljubičastih zraka,poput akrilnih folija,no iste s vremenom propadaju te ih je potrebno s vremena na vrijeme zamijeniti. Puno su bolje riješenje interferentni filteri,isti ovo zračenje u potpunosti eliminiraju.

Rukovanje sa predmetima[uredi - уреди]

Pri svakom rukovanju sa predmetima postoji opasnost da se isti oštete.Dobro razrađeni i standardizirani postupci održavanja,te pakiranja i prenošenja predmeta pomažu u eliminaciji kako neposrednog dodira tako i štete od istog.

Izlaganje i pohrana[uredi - уреди]

Oddy-jev test ubrzanog starenja,materijal koji ispitujemo na 4 tjedna zatvaramo u dobro zatvorene staklenke,pri 60 C temperature.

Osim dobro osmišljene strukture,jedna od ključnih komponenti oblikovanja prostorija za izlaganje i čuvanje predmeta je primjeren odabir materijala koje ćemo koristiti.

Posebno kod dugoročnih riješenja treba pažljivo odabrati materijale koji će biti u blizini predmeta,kako isti nebi nepovoljno utjecali na iste.

Probe Oddy-jevim testom razmjerno su jednostavan način ispitivanja međudjelovanja pojedinih materijala.

Prethodno objašnjeni okolišni uvijeti također su ključni pri pohrani ili izlaganju predmeta.

Pakiranje i transport[uredi - уреди]

Tehnike pravilnog pakiranja i ispravnog odabira materijala koji se u te svrhe koriste najbolji su način za osiguranje sigurnosti predmeta tijekom transporta, i kao i svaki aspekt preventivne konzervacije,spomenute moraju biti što više prilagođene samom objektu o kom se radi.

Idelan prostor za transport mora u sebi ne samo uključivati zaštitu od udaraca,vibracija te nepravilnog rukovanja, već također mora imati i susutavno riješeno pitanje mikroklime unutar istog,te odgovarajuću zaštitu od štetnika.

Nosači kao i zaštitni omot,obloge i jastuci,kao i materijali koji se koriste za pakiranje, te veličina sanduka,sve ovo mora biti dio strategije za uspješno i sigurno obavljen transport predmeta.

Prijašnja uspješna riješenja nam sugeriraju da transport predmeta započinje sa detaljnim inventiranjem,te izvještajem o stanju objekata prije transporta.Ako se transportira velik broj objekata,preporučljivo je prvo poslati male reprezentativne grupe,kako bi se ukazalo na eventualna moguća poboljšanja u samoj proceduri.Treba provjeriti stanje svih predmeta kako bi odredili dali ih je prije transporta potrebno stabilizirati,s time da uvijek ima i predmeta koji nisu spremni za put obzirom na njihovo stanje. Često putovanje uključuje i izmjenu transportnih sredstava,te prijenos ovlasti sa jedne kompanije na drugu,pa je s toga prije puta poželjno detaljno isplanirati i preispitati sve moguće kritične točke ,te detalje pakiranja prilagoditi spomenutom.

Brojni muzejski odjeli moraju biti uključeni u uspješno i sigurno transportiranje objekata.Konzervatori,fotografi,kustosi i drugo osoblje moraju svi biti uključeni,a također u proces mogu biti uključene i druge institucije.Osoblje u mjestu dolaska također mora biti pripremljeno za prijenos,uključujući i definiranje aklimatizacije,te raspakiravanja trasporta.

Kontrola štetnika[uredi - уреди]

Srebrna ribica je jedan od češćih problematičnih stanovnika muzejskih zbirki.Hrani se šećerima,škrobom,gipsom,papirom,fotografijama,pamukom,lanom i svilom.

Štetnici predstavljaju ozbiljnu prijetnju opstojanju predmeta.Bez obzira hrane li se materijalom od kojeg jest objekt,ili samo na objektu traže sklonište,oni predmete mogu ozbiljno oštetiti ili čak uništiti,oni onečišćuju predmet,oslabljuju njegovu strukturu,te jednostavno privlače druga slična stvorenja.Najćešće se radi o insektima,mikroorganizmima,te glodavcima poput štakora i miševa,a u određenim slučajevima i pticama,šišmišima,gušterima i školjkama.

Pristup ovom problemu danas je bitno promijenjen,dok su nekada sredstva za fumigaciju i insekticidi primijenjivani neposredno na predmetima,danas su u uporabi više pasivnije i manje toksične metode.Pažljivim planiranjem njihova učinkovitost može biti jednaka onoj starjih ,agresivnijih pristupa ovom problemu.Razni su materijali različito osjetljivi na određena oštećenja pa je pomno poznavanje materijala od kojih je predmet nezaobilazno- .Rizici koji uključuju i samu građevinu u kojoj je zbirka smještena,konstruktivne i dekorativne materijale,i aktivnosti osoblja moraju biti uzeti u obzir.

Najjednostavniji način kontrole štetnika jest pažljivo i sustavno održavanje prostora u kom zbirke izlažemo ili čuvamo.Sve rupe i oštećenja na samoj građevini moraju biti zatvorene i sanirane,a oštećenja popravljena i sustavno nadzirana.Svi predmeti koji ulaze u zbirku moraju proći kroz razdoblje izolacije,u kome će se potvrditi da predmeti nemaju štetnika na/ili u sebi.Također je potrebno redovno kontrolirati ima li znakova prisutnosti spomenutih,uz napomenu da ovaj proces mora biti sustavno i detaljno dokumentiran kako bi se eventualne promjene zapazile na vrijeme.

U slučaju da do napada štetnika zaista i dođe potrebno je odmah i efektno poraditi na njihovom uklanjanju,vodeći pri tome računa o sigurnosi samog napadnutog materijala.Djelotvorni postupci uključuju fumigaciju,zamrzavanje,korištenje pesticida,uz napomenu da najčešće ključnu ulogu ima cijena samog postupka.

Kontrola kriznih situacija[uredi - уреди]

Požar ili poplava , zemljotres, te razni neredi,terorizam , ratni sukob - ubrajaju se u kategoriju kriznih situacija ,te zahtijevaju sigurnosne mjere kada su u pitanju predmeti kulturne baštine.Iako se ove situacije ne mogu kotrolirati,ipak mogu biti u određenoj mjeri predviđene,kako obzirom na lokaciju zbirke,tako i u spremnosti institucije da se nosi sa ovakovim ekstremnim situacijama.Brojni su primjeri,kada u slučaju nepogode predmete više nije bilo moguće vratiti u prvobitno stanje,te je ovoj ugrozi istodobno bio izložen velik broj objekata.Dobro oblikovan pribor za izlaganje,te položaj čuvaonice,uredan prostor iste,kao i razrađene procedure ponašanja u takovim situacijama,sve ovo znatno doprinosi smanjenju rizika vezanih uz krizne situacije.

Reformatiranje/dupliciranje[uredi - уреди]

Reformatiranje odnosno dupliciranje objekata kulturne baštine se obično javlja u vidu fotografske dokumentacije.Predmet se dokumentira kod ulaska u zbirku,kod izmještanja,te kod konzervatorskog zahvata.Na taj način imamo vizualnu referencu za buduće profesionalce,bilježi se izvorno stanje,kao i sva stanja nakon spomenutog.Uspješan ili neuspješan zahvat,odnosno zbrinjavanje mogu potom biti preciznije određeni,te iz istog možemo polučiti zaključke primijenjive u budućim promišljanjima o sudbini predmeta.I na kraju najvažnije,ukoliko se išta dogodi predmetu,bilo putem nezgode ili prirodnim propadanjem, ostaje nam barem nekakovo svijedočanstvo vezano za predmet i njegovo postojanje.


Dodatna literatura[uredi - уреди]

  • Caple,C.Preventive Conservation in Museums,London 2012.
  • Vokić,D. Preventivno konzerviranje slika,polikromnog drveta i

mješovitih zbirki,Zagreb 2007.

  • Watt,J.;Tidblad,J.;Kucera,V.;Hamilton,R. (Ed.) The Effects of Air Pollution on Cultural Heritage,London 2004.
  • Roy,A.;Smith,P.(Ed.) Preventive conservation practice, theory and research : preprints of the contributions to the Ottawa Congress, 12-16 September 1994 ,London 1994.

Vanjske poveznice vezane uz preventivnu konzervaciju u svijetu[uredi - уреди]

Vanjske poveznice vezane uz preventivnu konzervaciju u Hrvatskoj[uredi - уреди]

Video zapisi vezani uz preventivnu konzervaciju[uredi - уреди]

Pulpito di prato, restauro.jpg     Molimo pročitajte Opće odricanje od odgovornosti.
Sve navedene informacije namjenjene su profesionalnim konzervatorima, restauratorima, muzejskim djelatnicima, te onima koje ova problematika zanima i to isključivo u obrazovne svrhe.
Njihova svrha nikako nije nadomjestiti konzultiranje s profesionalnim konzervatorom.