Praindoevropski jezik
Upoređivanjem zapisanih Indo-Evropskih jezika, naročito onih najstarijih, može se otkriti dosta od prvobitnog jezika od kojeg svi oni počinju. Svi vokali se dijele na usnene, zubne, nosne (nazalne) i palatalne zavisno od toga kojim dijelom usta ih pravimo. Moramo znati da su ti ljudi govorili isto kao i mi ali da su ponekada zvučali drugačije od nas.
Samoglasnički sistem kod prastarog jezika je bio podložan promjeni nazvanoj ablaut. Promjena koja se dešava se može samo djelomično predvidjeti po tome kako izgleda ostatak riječi. Bazni samoglasnik je bio "e" i promjene kojima je bio podložan su bile: potpuno gubljenje, promjena u "o", produžavanje u dugačko "e", ili produžavanje u dugačko "o". Naučnici predpostavljaju da su "i" i "u" takođe postojali ali da nisu učestvovali u promjenama ablauta. Jezici nastali iz toga su kasnije dobili ostatak samoglasnika.
Akcent se nalazio prije samoga kraja riječi i nije bio samo naglasak nego zvonak zvuk, što znači da se svaka riječ završavala akcentovanim slogom koji je bio naglašen tim višim muzičkim zvukom.
Morfologija i sintaksa: Glagoli prastarog Indo-Evropskog jezika su imali tri oblika: imperfekt, perfekt i stativ. Oblici se odnose na prirodu akcije koja je opisivana: nešto se dešava samo jednom, nešto se dešava više puta ili nešto stalno traje (stanje). U Anatolskom jeziku nedostaje ta dimenzija.
U glagolskim promjenama se takođe moglo osjetiti raspoloženje (mood) po kome se moglo prepoznati da li čovjek govori svoje mišljenje, ili objektivnu stvarnost, ili možda svoje želje da se tako dogodi ili pak naređuje. Naravno da to nije bilo tako istančano kao u današnjem jeziku. U imperfektu i perfektu su bila dva stanja: aktivno u kome na subjekta ne utiče radnja i srednje pasivno, koje obično uključuje subjekta direktno ili indirektno. Na primjer: u Sanskritu aktivno "Yajati" i srednjepasivno "Yajate" oboje znače "on žrtvuje". Prvi se oblik odnosi na sveštenika koji podnosi žrtvu za nekoga a drugi se oblik odnosi na čovjeka koji angažuje toga sveštenika. U stativu nije bilo takve promjene tako da "Woyd-e", što znači on zna, znači i on je znao.
Imenice su imale oblik, rod i broj koji su odgovarali našim principima gledanja. Razlikovali su se nominativ, akuzativ, dativ, lokativ, instrumental i vokativ. Rod imenica koji se nije odnosio na živa bića se samo djelomično mogao predvidjeti. Personalne zamjenice su bile tome slične.
Posebno interesantno u Pra-Indoevropskom jeziku je da je subjekt neprelaznog glagola u istom obliku kao i kod prelaznog, međusobno slaganje u obliku, broju i rodu između pridjeva i imenice, te da se koristio glagol jednine sa neutralnim pluralnim subjektom, kao u Grčkom "panta rhei" - sve teče- sa istim glagolom kao i "ho potamos rhei"- rijeka teče
