Povijest Splita

Katedrala sv. Dujma u Splitu

Split je drugi najveći grad u Hrvatskoj i najznačajnije političko, društveno, kulturno i gospodarsko središte Dalmacije.

Grad je sjedište splitsko-dalmatinske županije, Hrvatske ratne mornarice i nadbiskupije. Dan grada Splita slavi se 7. svibnja, na dan gradskog patrona sv. Dujma.

Split je proslavio 1700. godina svoga postojanja, a kao datum za jubilej uzima se godina početka gradnje Dioklecijanove palače (295.). Međutim, arheološki nalazi potvrđuju da je na mjestu današnjeg grada postojalo još starije ilirsko i grčko naselje.

Tijekom srednjeg vijeka Split je bio autonomna komuna, često mijenjajući vrhovne gospodare.

Od 1420. do 1797. godine bio je pod vrhovništvom Venecije, a tijekom 16. i 17. stoljeća bio je izložen turskim napadima. Poslije pada mletačke Republike (1797.), Split dolazi pod austrijsku, zatim kratkotrajnu francusku, a potom 1815. godine ponovno pod austrijsku vlast u sastavu koje ostaje, kao dio Kraljevine Dalmacije, do 1918. godine.

Poslije raspada Austro-Ugarske monarhije, zajedno sa većim dijelom Dalmacije, združio se s Hrvatskom u sastavu Kraljevine SHS (Jugoslavije). Veći razvitak grad ostvaruje nakon Prvog svjetskog rata, čemu ima zahvaliti zbog položaja glavne luke Kraljevine Jugoslavije, budući da su se Zadar, Rijeka i Pula nalazili pod talijanskom upravom, a hrvatski gospodarstvenici iz tih triju gradova i iz Trsta su nakon raspada Austro-Ugarske prebacili svoje poslove u Split.

Još intenzivniji gospodarski, urbanistički i populacijski razvoj ostvaruje za vrijeme SFRJ. Od 1991. godine u sastavu je samostalne i neovisne Republike Hrvatske.

Povijest

Pretpovijest

Najstariji tragovi naselja na području grada Splita su nađeni na gradskom predjelu Gripe gdje su pronađeni bakreni i zlatni predmeti iz bakrenog doba (kraj 3. tisućljeća pr. Kr.). Također, na području uvale Kašjuni, koja se nalazi na južnoj strani Marjana, otkriveni su ostatci pretpovijesne utvrde.

Stari vijek

Novija arheološka istraživanja na nekoliko lokacija u širem središtu grada potvrđuju teoriju da se na ovom području i prije gradnje Dioklecijanove palače (295.-305.godine), nalazilo urbano naselje. Među brojnim nalazima ističu se sakralni objekti, amfiteatar i luka na sjevernoj strani Marjana. Moguće je da je tu bila smještena jedna od grčkih kolonija, a zbog povoljnog zemljopisnog položaja vjerojatno i prethodno ilirsko naselje. Zabilježen je grčki toponim Aspalathos, koji se objašnjava imenom neke ljekovite biljke ili brnistre (žuke), dok je na znamenitoj Tabuli Peutingeriani (4. st.) zapisano ime Spalato.

Godine 295. na južnoj strani splitskog poluotoka uz obalu, a nedaleko od Salone, provincijskog središta provincije Dalmacije, dao je rimski car Dioklecijan sagraditi monumentalnu palaču kako bi u njoj proveo umirovljeničke dane ( vidi više pod Dioklecijanova palača). Krajem 4. stoljeća u njoj se spominje radionica sukna za potrebe vojske (gynaeceum).

Palača je povremeno bila i utočište visokih carskih dostojanstvenika. Godine 424. tu je bila prognana Galla Placidija, kći cara Teodozija, a tu se 461. nastanio i Marcelin, koji se proglasio za kralja Dalmacije. Godine 480. u palači je ubijen posljednji zakoniti car Zapadnog Rimskog carstva Julije Nepot.

Srednji vijek

Kada je zbog opasnosti od slavensko-avarskih provala, stanovništvo Salone oko 640. napustilo taj grad, jedan dio njih naselio se među sigurnije zidine drevne palače, što označava početak razvoja srednjovjekovnog grada. Prema splitskoj kronici, izbjegli Salonitanci uselili su se u Palaču pod vodstvom Severa Velikog.

U otprilike to vrijeme, prema predaji prvi je splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin (8. stoljeće) pretvorio carev mauzolej u crkvu čisteći ga od poganskih znakova i tu je prenio relikvije kršćanskih mučenika sv. Dujma i sv. Anastazija. Istodobno, Jupiterov hram pretvoren je u krstionicu, dio stražarskog mjesta na sjevernim zidinama poviše ulaza u crkvicu sv. Martina, a provedeni su i daljnji urbanistički zahvati unatar palače kako bi postala pogodna za život građana. Prvotno stasnovništvo grada naselilo se u podrumskim prostorijama palače, dok su odličnici zauzeli kule i gornje carske odaje. Splitski kroničar Toma Arhiđakon (o.1200.-1268.) zabilježio je da je Sever Veliki ustupio jugoistočnu kulu splitskom nadbiskupu.

Split je po doseljenju Hrvata, ostao romanski grad, a veći stupanj pohrvaćenja bilježi od 11. stoljeća kada brojni gradski odličnici imaju hrvatska imena.

Godine 803. Split zajedno s bizantskom temom Dalmacijom i Hrvatskom pada pod franačku vlast, ali se već 812. mirom u Aachenu vraća pod vlast Bizanta. Tijekom ranog srednjeg vijeka Split je bio uglavnom u sastavu bizantske teme Dalmacije, a povremeno je dolazio i pod kontrolu hrvatskih knezova i kraljeva.

U 10. stoljeću održani su u Splitu ključni crkveni sabori, na kojima je potvrđena odluka o crkvenom preustroju Dalmacije i Hrvatske. Tom prilikom je splitski nadbiskup uzvišen na status metropolita čitave Crkve području bizantskog temata, ali i Kraljevstva Hrvatske.

Od 11. stoljeća, bizantsku vlast u Splitu nastavljaju različiti vladari (normanski, ugarski, mletački), a grad sve do 15. stoljeća djeluje kao samostalna komuna, s vlastitim Vijećem i gradskim Statutom iz 1312. godine i pravom kovanja novca. U periodima ugarske vlasti nad gradom, dužnosti gradskog kneza obnašaju različiti članovi istaknutih hrvatskih velikaških obitelji.

Godine 1105. hrvatsko-ugarski kralj Koloman zadobio je vlast nad dalmatinskim gradovima, uključujući i Split te im je podijelio privilegije, koje su sačuvane na primjeru Trogira. Tim privilegijem priznata je Splitu sloboda u upravi grada i oslobođenje od danka za slobodno uživanje svojih posjeda na hrvatskom teritoriju. Privilegije su Splićanima potvrđivali i kasniji ugarski kraljevi (Andrija II. 1207., Gejza II. 1142. itd.).

Godine 1164. potpao je Split pod bizantsku vlast. U to vrijeme u Carigradu je vladao moćni car Emanuel I. Komnen (1143.-1180.) koji je osvojio značajan dio Balkanskog poluotoka, uključujući i Hrvatsku s Dalmacijom. Carski namjesnik za Hrvatsku i Dalmaciju bio je od 1171. godine carev rođak, sebastos Konstantin s titulom "vojvoda čitavog kraljevstva dalmatinskoga i hrvatskoga", a stolovao je u gradu Splitu.

Godine 1169. Split je sklopio savez s Pizom kojim se građanima oba grada garantira reciprocitet u sigurnopsti i zaštiti, a 1192. godine ugovor mira i prijateljstva s gradom Piranom u Istri.

Poslije smrti cara Emanuela Komnena 1180. godine, vratila se čitava Dalmacija i Hrvatska pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. (1172.-1195.). Split se opirao ponovnom vraćanju pod ugarsku vlast, zbog čega mu kralj Bela III. nije potvrdio stari privilegij i nije mu dozvolio dabira nadbiskupa po svojoj volji.

Tijekom pohoda prema Svetoj zemlji, križari na čelu s hrvatsko-ugarskim kraljem Andrijom II. zaustavili su se 1217. godine kod Splita. Splićani su svećano dočekali kralja i dali mu dvije galije za prijevoz križarske vojske do Drača.

Godine 1242. Tatari opsjedaju Split koji je pružio utočište kralju Beli IV. Kralj je u znak zahvalnosti gradu Splitu donirao novac za gradnju zvonika splitske katedrale. Tijekom 13. stoljeća splitski je nadbiskup dobio jurisdikciju nad cijelim Kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske (primus Dalmatiae et Croatiae). Naslov primasa zadržava do 1828. godine kada je splitska Crkva degradirana na rang biskupije.

U 13. stoljeću Split često vodi ratove protiv Trogira i Omiša (omiški gusari), a u sukobu je i s kraljem. Godine 1312. Split je ozakonio gradski statut kojim je regulirao sve osnovne vidove života grada.

Godine 1327. Split pada pod mletačku upravu koje se riješava 1357. godine uz pomoć kralja Ludovika I. Anžuvinca koji je poveo koaliciju protiv Mletačke Republike.

Godine 1348. Split je poharala kuga. Za vrijeme epidemije umrla su dva nadbiskupa Dominik i Ivan kao i mnoštvo građana.

Borbe oko prijestolja između kralja Žigmunda Luksemburškog i njegova protukandidata Ladislava Napuljskog, rezultirali su 1409. godine Ladislavovim prepuštanje prava na Dalmaciju Veneciji za iznos od 100.000 dukata. Taj ugovor poslužio je duždu kao izlika za pokretanje osvajačkog pohoda na Dalmaciju.

Suočeno za mletačkom ofanzivom, splitsko Veliko vijeće je 26. lipnja 1420. godine odlučilo je predati grad Veneciji. Mlečani su desetljeće kasnije izgradili tzv. mletački kaštel na zapadnom dijelu splitske obale u koji je bila smještena vojna posada.

Novi vijek

Od 15. stoljeća do pada Mletaka 1797. godine, Split se zajedno sa cijelom Dalmacijom nalazio je pod mletačkom vlašću.

Prve provale Turaka na splitsko područje bilježe se već od početka 16. stoljeća. Kako su za vrijeme turskih osvajanja, dijelom splitskog zaleđa zavladali su Osmanlije, Split se počeo razvijati kao grad na granici i kao uvozno-izvozna luka (krajem 16. stoljeća osnovan je lazaret i splitska skela).

U doba renesanse Grad je bio značajno kulturno središte u kojem je djelovao jedan od prvih hrvatskih književnika, pisac Marko Marulić (1450.-1524.), autor poznatog epa Judita. Splitski humanistički krug, koji se okupljao u Papalićevoj palači, činili su uz Marulića, Frane Božičević-Natalis, Nikola Matulić Alberti, Bernard Zanne, Jerolim Papalić i Jerolim Ćipiko.

Za vrijeme Ciparskog rata, Turci su 1571. godine napali sam grad, ali bili su odbijeni (sljedeće godine kuga je poharala grad ostavivši svega 400 ljudi sposobnih za oružje).

Godine 1579. Venecija je proglasila Split "slobodnom izvoznom lukom Balkana", a splitski Židov Danijel Rodrigo predlaže gradnju skele s lazaretom i osniva 1592. godine prvu banku.

Godine 1608. epidemija kuge usmrtila je 2/3 građana (umrlo 2700 građana, a ostalo ih 1045. (otvoreno kužno groblje na Sustipanu).

Tijekom Kandijskog rata mletačka vojska i Splićani osvojili su 1648. godine tvrđavu Klis, ključno strateško uporište u srednjoj Dalmaciji. Međutim, ni tada ne prestaje osmanlijska prijetnja, jer Turci 1657. godine u tri navrata napadaju Split i zauzimaju nedovršenu tvrđavu Gripe, koju su građani uspjeli preoteti.

Splitska riva u 19. stoljeću

Kip Grgura Ninskog u Splitu

Padom mletačke vlasti 1797. godine, grad privremeno dolazi pod austrijsku upravu, dok je od 1805. do 1813. godine Splitom je, kao i cijelom Dalmacijom, vladala napoleonska Francuska. Uspomena na kratkotrajnu vlast Francuza u Splitu je prva suvremena ulica, danas Marmontova, nazvana po francuskom maršalu Augustu Marmontu i marjanski vrh Telegrin. Nakon Napoleonova poraza, Dalmacija je pripala habsburškoj Austriji.

Nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. godine i stvaranja dvojne monarhije, Dalmacija i Split su pripali austrijskom dijelu Monarhije. Split je bio jedno od žarišta borbe autonomaša i narodnjaka koji su se zalagali za sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Narodni preporod u Dalmaciji počeo je u Splitu 1861. godine i proširio se na cijelu pokrajinu.

U Splitu su narodnjaci imalo moćnog protivnika, autonomaškog načelnika dr. Antu Bajamontija, koji je na sve načine pokušavao spriječiti pohrvaćenje grada i splitske općine. U teškoj i dugotrajnoj borbi, narodnjaci na čelu sa Gajom Bulatom uspjeli su na izborima 28. listopada 1882. preuzeli vlast u splitskoj gradskoj općini.Prvi narodnjački gradonačelnik Splita bio je Dujam Rendić-Miočević Ipak, Dalmacija do kraja Prvog svjetskog rata zbog podmuklih igara austrijskih vlastiju (koje nikad nisu ispoštovale habsburšku krunsku zavjernicu o povratku i ujedinjenju hrvatskih zemalja) nije ujedinjena s ostatkom Hrvatske.

Unatoč velikom lučkom prometu, izgradnja poveznice s kontinentalnom željezničkom mrežom započela je tek 1912., ali je prekinuta zbog izbijanja rata.

Suvremeno doba

Po svršetku prvog svjetskog rata Dalmacija ulazi u novostvorenu državu (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), koja kasnije postaje Jugoslavija). Grad od tada dijeli sudbinu Hrvatske i Hrvata u njoj.

Od tog trenutka Split je počeo intenzivno rasti te postajati sve važnije kulturno, upravno i gospodarsko središte. Gospodarskom razvitku Splita pridonijelo je, zalaganjem tadašnjeg gradonačelnika dr. Ive Tartaglie, dovršenje željezničke pruge prema Zagrebu (Ličke pruge) godine 1925., ali i činjenica što su važne istočnojadranske luke (Zadar i Rijeka) bile pripojene Kraljevini Italiji.

Godine 1929. Split je postao sjedište velike upravne jedinice, Primorske banovine, što je također utjecalo na njegov daljnji razvoj.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Split je pod talijanskom, a poslije 1943. pod njemačkom okupacijom. Dana 3. lipnja 1944. godine Split je teško stradao u savezničkom bombardiranju. Tom prilikom srušeni su cijeli dijelovi grada, a najteže je stradala gradska luka, predgrađe Lučac, područje Pazara i brodogradilište. Srećom, bombardiranje nije izazvalo veće štete u staroj gradskoj jezgri.

Nakon završetka rata Split je ponovno vraćen Hrvatskoj, koja je kao federalna jedinica pridružena novoj Jugoslaviji. U Splitu je 14. travnja 1945. godine osnovana prva vlada NR Hrvatske.

Za vrijeme Jugoslavije Split je zabilježio jaki gospodarski razvitak koji je utjecao i na povečanje broja stanovnika i izgradnju novih gradskih četvrti i infrastrukture. Godine 1979. u Splitu su održane Mediteranske igre i za tu prigodu izgrađeni su moderni sportski kompleksi (stadion i bazeni na Poljudu i sportska dvorana na Gripama) koji i danas služe funkciji.

Od 1991. godine grad Split je u sastavu samostalne i suverene Republike Hrvatske. Od 1993. sjedište je Splitsko-dalmatinske županije.

Literatura

Povijest Splita na Wikimedijinoj ostavi

• Kečkemet, D., Prošlost Splita, Marjan tisak, Split, 2002.
• Novak, Grga, Povijest Splita I, Čakavski sabor, Split, 1978.
• Novak, G., Prošlost Dalmacije I, Marjan tisak, Split, 2004.
• Novak, G., Prošlost Dalmacije II, Marjan tisak, Split, 2004.