Poslanica Diognetu

Izvor: Wikipedia

Poslanica Diognetu (gr. Πρὸς Διόγνητον Ἐπιστολή, lat. Epistole pros Diogneton) je ranohrišćanski spis nepoznatog autora, veliko apologetsko djelo, nastalo oko 190.g.

U djelu se kritikuju poganstvo i judaizam sa racionalnog stanovišta, te se hrišćanska vera izlaže u filozofski prihvatljivom vidu.

Nastanak[uredi - уреди]

O vremenu nastanka Poslanice iznošena su različita mišljenja: od mišljenja da je to falsifikat načinjen u 16. vijeku pa do Tillemontova mišljenja da je spis napisan prije 70. godine (on iz napisa da Židovi »prikazuju žrtve« zaključuje da je tada još postojao jeruzalemski hram). Danas je općenito mišljenje da je spis nastao kraje 2. ili početkom 3. vijeka. A. Hamman ga stavlja u g. 190200[1]

Za datiranje su odlučujući podaci iz same poslanice: kršćani se mogu smatrati »nekim novim rodom«; progone ih i Židovi i pogani (c. 5, 17); od njih se traži da »zaniječu Gospodina« (c. 7,7); sve ih više biva (c. 7,8; 6,9); posijani su po svim gradovima svijeta (c. 6, 2). Ti podaci ne odgovaraju I stoljeću, a veoma odgovaraju vremenima poslije Trajanova otpisa Pliniju, posebno sredini ili drugoj polovici II stoljeća.[2]

O autoru su iznesena brojna nagađanja: to bi mogao biti Marcion (Bunsen), ili njegov učenik Apeles (J. Draseke), ili Hipolita (N. Bonwetsch, R. H. Connolly) ili filozof Panten, učitelj Klementa Aleksandrijskog (H. I. Marrou). Postoji i hipoteza da bi autor Poslanice Diognetu mogao biti Aristid, uslijed nekih sličnosti Aristidove Apologije i ove poslanice, posebno u vezi s opisom života kršćana (H. Doulcet). P. Andriessen je smatrao da se pod imenom Poslanice Diognetu u stvari sačuvala Kvadratova Apologija iz koje Euzebije citira jedan odlomak.[2]

Diognet, kojemu je poslanica upravljena, bio je ugledan i naobražen paganin koji je želio biti informiran o kršćanstvu. Iznesena je hipoteza da bi to mogao biti onaj Diognet koji je iz povijesti poznat kao učitelj Marka Aurelija (H. Lietzmann).

Povest[uredi - уреди]

Djelo pod naslovom »Poslanica Diognetu« ne spominje nijedan starokršćanski pisac, a ne citira je nitko ni u srednjovjekovnoj teološkoj literaturi. Nije poznat nijedan stari prijevod toga teksta.[2]

Prvo izdanje (editio princeps) priredio je Henricus Stephanus (Paris 1592), prema jednom jedinom rukopisu iz XIII/XIV stoljeća, a koji je u XVI stoljeću bio vlasništvo Reuchlina, poslije čega je došao u gradsku biblioteku u Strasbourgu. Poslije prvog izdanja poslanica je doživjela mnogo izdanja, prevedena je na različite jezike, i bila je mnogo proučavana, uživajući — zbog svojih literarnih kvaliteta — velike simpatije istraživača: bila je nazvana čak »biserom kršćanske starine» (W. Heinzelmann).

Sadržaj[uredi - уреди]

Tri su glavna pitanja za koja se zanima Diognet i koja autor u uvodu zacrtava kao tematiku poslanice:

  • U kakvoga se Boga uzdaju kršćani kad prezirući smrt ne prihvaćaju bogove u koje vjeruju Heleni i ne čuvaju praznovjerje Židova;
  • Kakve je vrste međusobna ljubav koju obdržavaju jedni prema drugima;
  • Kako to da se taj »novi rod« ili način života pojavio sada, a ne prije?

Autor ne smatra potrebnim da u okviru davanja najprvih informacija o krščanstvu govori izričito o Isusu, o njegovoj povijesti, ni o njegovu uskrsnuću, već je naglasak stavljen na pravi pojam o Bogu, način spoznaje Boga i etički aspekt kršćanstva.

Kritika paganstva[uredi - уреди]

Kritiku paganskog kulta (c. 2) započinje pisac pozivom Diognetu da metne na stranu svoja tradicionalna shvaćanja, tj. sve ono što se običajem nataložilo u njegovu duhu, i što bi moglo biti zaprekom da bez predrasuda prosuđuje novost kršćanstva: neka postane nekako posve novi čovjek, da bi mogao biti slušač ovoga govora za koji je i sam priznao kao nov govor (2, 1).

Bogovi koje štuju pogani nisu drugo nego materija: kamen, bronca, drvo, srebro, zlato. Načinili su ih ljudi. I sami pogani postupaju s njima kao s materijalom, jer one od srebra i zlata po noći zaključavaju, a po danu čuvaju sa stražom da ih ne bi tko odnio, dok one od prostijeg materijala, npr. od kamena, ostavljaju bez straže. Pogani se ne bi trebali čuditi što kršćani ne vjeruju da su to bogovi, jer ih pogani sami takvim postupcima ne tretiraju kao da su odista bogovi. Isto vrijedi za prikazivanje žrtava bogovima, jer se nijedan čovjek ne bi drage volje podvrgao tome da mu se iskazuje čast krvlju i mirisom pečena mesa, pa ne bi ni bogovi kad bi doista osjećali i razumijevali: kamen, međutim, podnosi takve stvari, jer ih ne osjeća.

Kritika judaizma[uredi - уреди]

Kritika judaizma bavi se najprije žrtvama (c. 3), a onda i drugim židovskim obredima (c. 4). Židovi dobro čine što se uzdržavaju od poganskog kulta i što štuju samo jedinoga Boga priznavajući ga gospodarem svega, ali ne čine dobro kad mu iskazuju štovanje na sličan način kao što pogani iskazuju svojim idolima. Zato pisac misli da se Židovi u tom pogledu ništa ne razlikuju od pogana: pogani misle da krvlju i mirisom žrtava iskazuju čast idolima, koji, u stvari, ne mogu te časti primiti, a Židovi misle da tako počašćuju onoga kojemu ničega ne treba (c. 3).

Židovski propisi o zabranjenim jelima, o suboti, o obrezanju i slično, to su stvari »smiješne, koje ne zaslužuju da se o njima govori« (4, 1). Nije u redu prihvaćati neke stvari što ih je Bog stvorio kao dobro stvorene, a druge zabacivati kao beskorisne i suvišne. Protivno je pobožnosti tvrditi da je Bog zabranio u subotu dobro činiti. Smiješno je hvaliti se sakaćenjem tijela (obrezanjem) kao svjedočanstvom o izabranju, kao da bi čovjek po tome postao predmetom osobite Božje ljubavi.[2]

Pohvala hrišćana[uredi - уреди]

Opisu kršćanstva kao nove religije, odnosno, nove vrste ljudi, pisac posvećuje dva poglavlja (cc. 5—6), i to tako da najprije (c. 5) zbito i na paradoksalan način daje ocrt kršćanstva kao fenomena, a zatim (c. 6) pokušava, služeći se temeljnom shemom platonističke antropologije, rastumačiti odnos kršćanstva prema svijetu kao odnos duše prema tijelu: kršćani su duša svijeta, oni drže svijet.

Autor ovde daje jedan od najupečatljivijih opisa hrišćana u starokršćanskoj literaturi:

 »Kršćane ne dijeli od ostalih ljudi ni jezik ni običaji. Niti prebivaju gdje sami u svojim gradovima, niti imadu kakvo drukčije narječje, niti živu osebujnim životom. I nije taj njihov nauk nikao umovanjem ili istraživanjem ljudi pregalaca, niti se oni, kao neki, drže kakva ljudskog nazora. Stanuju u gradovima helenskim i barbarskim, kako je već kojega zapalo; slijedeći domaće običaje u nošnji, hrani i u drugom životu. Žive u svojoj domovini, ali su kao naseljenici; dionici su svih tereta kao građani, a trpe sve kao tuđinci. Svaka im je tuđina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao svi, rađaju djecu, ali ne izlažu novorođenčad. Postavljaju zajednički stol, ali ne postelju. Nalaze se u tijelu, ali ne žive po tijelu. Borave na zemlji, ali su građani neba. Pokoravaju se donesenim zakonima, ali svojim življenjem nadmašuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Ne poznaju ih, a osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljuju. Bokci su, a mnogoga bogate. Ničega nemaju, a u svemu obiluju. Preziru ih, a iz prezira im cvate slava. Ocrnjuju ih, a poštenje im sja. Grde ih, a oni blagosiljaju. Gaze ih, a oni iskazuju čast. Dobrotvori su, a kažnjavaju ih kao zlotvore; smrtnoj se kazni raduju kao da ustaju na život. Židovi protiv njih ratuju kao protiv tuđe rase, a Heleni ih progone: ali njihovi mrzitelji ne znaju kazati uzroka neprijateljstvu.«[2]


U želji da paradoksalnost položaja kršćana u svijetu učini čitatelju prihvatljivim, pisac pribjegava antropološkom shvaćanju tadanjeg platonizma o odnosima između duše i tijela u čovjeku:

 »Jednom riječju: što je u tijelu duša, to su u svijetu kršćani. Duša je rasijana po svim udovima tijela, i kršćani po gradovima svijeta. Duša stanuje u tijelu, ali nije od tijela: i kršćani stanuju u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva je duša zatvorena u vidljivom tijelu: i za kršćane se zna da su u svijetu, ali njihova pobožnost ostaje nevidljiva. Tijelo mrzi dušu i ratuje protiv nje, premda mu ne čini nikakve krivde, jer mu ona zabranjuje da uživa slasti: i kršćane, premda ne čine krivice, mrzi svijet, jer se protive nasladama. Duša ljubi tijelo, koje je mrzi, i udove: i kršćani ljube one koji ih mrze. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži tijelo: i kršćane drže u svijetu kao da su u tamnici, ali oni drže svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnome šatoru: i kršćani su kao naseljenici u onome što je raspadljivo, očekujući neraspadljivost na nebesima.«[2]


Teologija[uredi - уреди]

Pisac podrijetlo hrišćanstva tumači kao Božju objavu. Kršćani nisu primili neko zemaljsko iznašašće, već je sam Bog poslao ljudima Istinu, svetu i nedokučivu Riječ (Logos), i postavio je u njihova srca. Poslao ga je kao što kralj šalje sina kralja, poslao ga kao Boga, poslao ga kao čovjeka k ljudima; poslao ga kao onaj koji spasava, koji hoće uvjeriti, a ne prisiliti, jer »nasilje ne dolikuje Bogu« (7, 4).

Tko je i što je Bog, to nije mogao znati nitko od ljudi prije nego što je on došao, pa ni filozofi:

 »Nitko od ljudi nije nikada vidio ni upoznao Boga, nego je on sam sebe pokazao. A pokazao se preko vjere, jer je samo po vjeri ljudima dano vidjeti Boga« (8, 5—6).


Pisac odgovara i na treće Diognetovo pitanje, zašto se kršćanstvo pojavilo tako kasno. Iako je Bog od početka sve rasporedio, dopustio je da neko vrijeme ostanemo prepušteni svojoj volji, tolerirajući naše grijehe da spoznamo da našim djelima ne možemo postati dostojni života, ni dobrote Božje, niti možemo postići Kraljevstvo Božje. Kad je došlo vrijeme da možemo iz vlastitog iskustva prihvatiti neizmjernost Božjeg čovjekoljublja i ljubavi, Bog je tada poslao svoga Sina:

 »Bog je u samilosti sam uzeo na se naše grijehe, dao je vlastitoga Sina kao otkupninu za nas, svetoga za bezakonike, nevinoga za zle, pravednoga za nepravednike, neraspadljivog za one koji su bili pod raspadljivošću, besmrtnoga za smrtnike.« (9, 2)


Bog je na taj način, kasnom pojavom kršćanstva, pokazao ljudima da sami ne mogu postići život, ali im je dao Spasitelja.

Autor završava poslanicu pozivom Diognetu da prihvati krščansku vjeru pa će se i sam uvjeriti u njezinu istinitost.

Analiza[uredi - уреди]

Cjelovit tekst ima 12 poglavlja, ali dva posljednja poglavlja veoma se stilski razlikuju od prvih deset, pa je uslijed toga već prvi izdavač H. Stephanus smatrao da 11. i 12. poglavlje ne zaslužuju povjerenje, tj. da ne pripadaju izvornom tekstu poslanice.[2]

Poslanica Diognetu ide u red apologija s naglašenom misijskom notom prema poganima, posebno onima s većim intelektualnim zahtjevima. Diognetovo pitanje, kakve je vrste međusobna ljubav među kršćanima, se očito odnosilo na pučke optužbe da kršćani svojim govorom o braći i sestrama u stvari prikrivaju svoj seksualni libertinizam, dapače incestuoznost.

Ideja Logosa iskorištena je prvenstveno u funkciji objave Boga ljudima, i stvaranja svega po Logosu, ali se teologija o Logosu ni izdaleka ne razvija u onolikoj mjeri kao kod drugih apologeta.

Literatura[uredi - уреди]

  • Pavić – Tenšek, Patrologija, Zagreb 1993
  • T. Šagi – Bunić, Povijest krščanske književnosti, Zagreb 1976

Izvori[uredi - уреди]

  1. usp. Tavola cronologica u njegovoj knjizi: I cristiani del secondo secolo, II Saggiatore, Milano 1973, str. 335
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]