Politika Republike Srpske

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Bosna i Hercegovina

Članak je dio serije:
Politika i uprava
Bosne i Hercegovine



Druge države
pogledaj  razgovor  uredi

Republika Srpska je jedan od dva ravnopravna entiteta u Bosni i Hercegovini. Priznata je Dejtonskim sporazumom 1995. godine. Ovlašćena je da može uspostavljati specijalne paralelne odnose sa Srbijom i Crnom Gorom.

Politika Republike Srpske je od rata naovamo iz političke defanzive, iz osjećaja poraza u Daytonu, prešla u ofanzivnu. Ako je republičkosrpska politika odmah iza rata odbacivala Dejton kao sporazum kojim nisu ostvareni njeni ratni ciljevi, danas se ona poziva na slovo Dejtona, videći koliko šansi joj ono nudi da ratne ciljeve ostvari u miru.[1]

Politika vlade Republike Srpske, na čelu sa Dodikom, je očuvanje statusa "samostalne Republike Srpske u dejtonskoj Bosni i Hercegovini".[2] Politiku Republike Srpske često kritikuju zbog odbijanja učešća u državi kojoj formalno pripada.[3] Početkom 2010. godine rukovodstvo RS je najavlilo dva referenduma: prvi bi se odnosio na dalje poštovanje Dejtonskog sporazuma i odluka ovlašćenog visokog predstavnika (OHR); a drugi o samom statusu RS, i njenom eventualnom odvajanju od BiH.[4]

Stav SAD i EU je da se granice BiH ne smeju menjati. Oni se zalažu za jaču centralnu vlast u zemlji, što je formulisano i u njihovom predlogu, iznešenom u Butmiru.[5] Sa druge strane, Rusija se protivi promenama ustava BiH. Ambasador Rusije u UN-u, Vitalij Čurkin je izjavio da smatra da je tzv. „butmirski paket“ bio pokušaj „blickrig“ ustavnih reformi, kao i ukidanja entiteta, pre svega na štetu srpskog naroda.[6] Predsednik Srbije, Boris Tadić više puta je napomenuo da se Srbija neće mešati u unutrašnja pitanja BiH, i da neće podržati deljenje zemlje.[7][8]

Republičke Institucije[uredi | uredi kod]

Gradovi i opštine[uredi | uredi kod]

Administrativna podela Bosne i Hercegovine - bijelom je označena Federacija BiH, crvenom Republika Srpska

Veći gradovi Republike Srpske su (2005.):

Analiza politike RS[uredi | uredi kod]

Republika Srpska je kroz nikad odbačenu ideju nacionalizma u etničkom značenju osudila sebe na simbiotsku povezanost sa politikom Srbije prekidajući svaku vezu sa svojim stvarnim prostorom u kojem bi se sasvim efikasno mogli ostvariti interesi opšteg dobra, bez ikakve kulturne, vjerske i etničke ugroženosti srpskog naroda, a u interesu svih njenih građana.[3]

– Uglješa Vuković

Enver Kazaz ocenjuje da je Republika Srpska teokratsko društvo po svemu, te teokratska država koja ima svog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu, u kojoj svaka institucija sve do razine seoskih osnovnih škola ima svoga posebnog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu. Intrepretacija rata i nov koncept društvenog pamćenja u Republici Srpskoj oslanjaju se uz to i na panpravoslavnu fantazmu, utemeljujući religiju kao izvor ne samo nacionalnog nego i geopolitičkog pravoslavnog identiteta, pa se kao jedini prijatelji srpskog entiteta u BiH predstavljaju pravoslavni narodi, braća po vjeri, prije svih Rusi i Grci. Kazaz smatra da činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica.[1]

Senad Ušanović smatra da srpska politika u Bosni i Hercegovini čvrsto drži ovu državu u blokadi. Značajne odluke na nivou države se ne mogu donijeti jer bivaju blokirane iz Republike Srpske.[9]

Povezano[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]