Pobuna u Villefranche-de-Rourgueu
Pobuna u Villefranche-de-Rourgeueu je naziv za događaje koji su zbili 17. septembra 1943. u Villefranche-de-Rourgeu, gradiću u okupiranoj Francuskoj kada je nekoliko pripadnika pionirskog (inžinjerijskog) bataljona 13. SS "Handžar" divizije diglo pobunu protiv svojih njemačkih pretpostavljenih, a sa ciljem da se pridruže Saveznicima ili francuskom pokretu otpora. Pobuna je brzo i krvavo ugušena, ali su nakon rata stanovnici grada pobunjenike slavili kao heroje i mučenike. Nakon raspada Jugoslavije je predmet različitih tumačenja i raznih teorija o motivima, ciljevima i organizatorima.
Handžar divizija je bila "dobrovoljačka" SS divizija većinu čijeg ljudstva su činili bosanskohercegovački muslimani (Bošnjaci) sa teritorija koji su tada službeno bili dio NDH, i za koje se koristio službeni naziv "Hrvati muslimanske vjere". Svrha postojanja divizije je bila kako pomoći osovinskim snagama u borbi protiv partizana na području današnje BiH, tako i pružiti pozitivan primjer drugim muslimanskim narodima u Evropi i Bliskom istoku da se pridruže Osovini protiv Saveznika. Divizija je bila formirana u ljeto 1943. te potom upućena na obuku u Francusku. Njeni bataljoni su bili raspoređeni u departmanima Aveyron i Lozere.
Prema dostupnim svjedočenjima, vođa pobune je bio Ferid Džanić, bivši domobranski poručnik koji je, prema nekim podacima, neko vrijeme prije dolaska u redove "Handžar divizije" proveo u jugoslavenskim partizanima. Njegovi suradnici pri planiranju i vođenju pobune su bili Luftija Dizdarević, Nikola Vukelić i Božo Jelinek. Većina historičara drži da su Džanić i njegovi drugovi bili ili članovi ili simpatizeri KPJ "ubačeni" u redove "Handžar" divizije kako bi prikupljali obavještajne podatke ili sabotirali njene aktivnosti. U svakom slučaju, Džanić je nakon dolaska u Villefranche počeo dolaziti u lokalni hotel Moderne gdje je s vremenom stekao povjerenje i stupio u kontakt s pripadnicima lokalnog pokreta otpora. Nakon što im je izložio zamisao o podizanju pobune, zatražio je kontakt sa savezničkim snagama i zatražio pomoć. Ona mu je obećana, ali se nikada nije realizirala. Do pobune je došlo sedam dana nakon kapitulacije Italije, kada se smatralo da bi saveznici to mogli iskoristiti kao priliku da zadaju konačni udarac Silama Osovine.
Pobunjenici su poslije ponoći 17. septembra upali u spavaće sobe njemačkih oficira, uzeli im oružje i zarobili ih. Potom su dijelu ljudstva rekli kako će se u južnu Francusku iskrcati britanske i francuske trupe, te ih nagovorili da se pridruže pobuni. Dio pobunjenika se rasporedio po gradu kao straža. Oko 4:10 su pobunjenici strijeljali njemačke oficire i podoficire. Njima su, međutim, uspjeli izbjeći imam Halim Malkoć i dr. Schweiger; oni su smislili plan kako da kontrolu nad bataljonom vrate u njemačke ruke. Malkoć je došao do pobunenjih vojnika te im rekao kako je vijest o dolasku Saveznika laž; na to su vojnici, (neki i plačući) uzeli oružje, opet se zakleli Hitleru i krenuli da uguše pobunu. Oko 7 sati Dizdarević i Džanić su ubijeni, a Vukelić zarobljen. Nakon samo sedam sati pobuna je ugušena.
Džanić i Dizdarević su ubijeni prilikom gušenja pobune (Džanić navodno osobno od samog Malkoća). Neposredno nakon pobune su Vukelić, Mujo Alispahić, Meho Memišević, Philipp Njimać, Ivan Jurković, Alija Beganović, Mustafa Morić, Sulejman Silajdžić, Jusuf Vučjak, Zemko Banjić, Efraim Basić, Ismet Cefković i Uzeir Mehičić su strijeljani. Jelinek je uspjeo pobjeći te se priključiti francuskim maquisima i u njima dobiti oficirski čin; potom je odlikovan je Legijom Časti. Do kraja mjeseca su njemačke vlasti provele čistku među ljudstvom, odnosno nastavile hvatati dezertere u okolici. Postoje različite brojke o strijeljanim pobunjenicima - od 14, preko 78 do 150. Od svih pripadnika divizije, njima 825 je oduzeto oružje i prebačeno u Organizaciju Todt kao prisilna radna snaga u Njemačku; njih 265 koji su to odbili učiniti je poslano u koncentracioni logor Neuengamme gdje su desetine do kraja rata umrle.
Heinrich Himmler, koji je bio glavni pobornik osnivanja divizije, izrazio je zaprepaštenje time što su Bošnjaci, koji su u prvom svjetskom ratu uživali reputaciju trupa najodanijih Austro-Ugarskoj, tako lako okrenuli oružje protiv svojih pretpostavljenih. S druge strane su Malkoć i Schweiger za zasluge u gušenju pobune odlikovani Željeznim križem.
Nakon oslobođenja, su žitelji grada odlučili svake godine obilježavati godišnjicu pobunu a jednu od svojih ulica su nazvali "Avenue des Croates" ("Avenija Hrvata"). Godine 1952. je izradio hrvatski kipar Vanja Radauš izradio skulpturu koja se trebala postaviti u Villefrancheu, ali je njeno postavljanje zaustavila tadašnja jugoslavenska vlada i umjesto toga je postavila u Puli kao spomenik lokalnim žrtvama žrtvama. Njena kopija je postavljena 2006. u Villefrancheu kada su se Pula i Villefranche službeno zbratimili; godine 2010. se Villefranche službeno zbratimio s Bihaćem odakle su poticali neki od vođa pobune.
O pobuni se u samoj Jugoslaviji relativno malo govorilo, ali se nakon njenog raspada, odnosno početka ratova ponekad nastojala iskoristiti u propagandne svrhe i navoditi kao "jedina antifašistička pobuna u redovima njemačkog SS-a" kako bi se pokazalo kako su Bošnjaci i/li Hrvati bili na savezničkoj strani u drugom svjetskom ratu. Obilježavanje 50. obljetnice je, međutim, omela eskalacija bošnjačko-hrvatskog sukoba.
Pobuna u Villefrancheu, nije bila jedina pobuna 13. SS divizije. U oktobru 1944. je 100 pripadnika divizije u mjestu Cerna u današnjoj Hrvatskoj pod vodstvom dotadašnjeg imama Abdulaha Muhasilovića napustilo položaje i otišlo u BiH gdje su se na kraju predali partizanima.
V. također[uredi | uredi kod]
Literatura[uredi | uredi kod]
- Lepre, George (1997). Himmler's Bosnian Division: The Waffen-SS Handschar Division 1943-1945. Schiffer Publishing. ISBN 0-7643-0134-9. Pristupljeno 18. II 2012.