Pismo Flori

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Pismo Flori (Pros Phloran) je ranohrišćanski spis iz 2. vijeka. Reč je o pismu koje je gnostički teolog Ptolemej uputio Flori, nekoj nepoznatoj obrazovanoj kršćanki. Pismo Flori je veoma značajno jer predstavlja jedini u grčkom izvorniku sačuvani gnostički spis (sačuvan je u cjelini kod Epifanija[1]). U pismu joj Ptolemej saopćava opće crte gnostičke nauke, ostavljajući za kasnije, kad bude ocijenjena »dostojnom da primi apostolsku predaju« (7, 9), saopćavanje dubljeg kozmogonijskog nauka.[2]

Ptolemej Flori »dobroj mojoj sestri« (adelphe mou kale), objašnjava, na njezinu molbu, podrijetlo i smisao Mojsijeva Zakona. Ptolemej prikazuje svoj stav srednjim stavom između Marcionova i učenja Velike Crkve, s time da je prema Marcionu oštriji. Dobiva se dojam, da je Flora bila katolikinja koja je naišla na marcionovsko zabacivanje Starog Zavjeta, te se zbunila i zatražila mišljenje od Ptolemeja. Poslanica Flori pruža, prema tome, vrijedan uvid u metodologiju širenja gnosticizma.[2]

Sadržaj[uredi | uredi kod]

Ptolemej u uvodu piše da je razumljivo što mnogi ne shvaćaju Mojsijev Zakon, jer nisu točno spoznali ni onoga koji ga je postavio ni njegove zapovijedi, što se vidi iz oprečnih mišljenja o Zakonu. Jedni kažu da Zakon potječe od Boga Oca, a drugi da ga je dao protivnik, đavo, kojemu pripisuju i stvaranje ovoga svijeta (Ptolemej ih ne imenuje, ali očito misli na katolike i marcionovce). Ni jedni ni drugi nisu dosegli istinu. Zakon ne može potjecati od savršenog Boga i Oca, jer je nesavršen. Ali se ne smije pripisati ni nepravednosti Protivnika, jer se Zakon suprotstavlja nepravednosti. Razlog krivim mišljenjima on vidi u tome što jedni nisu spoznali Boga pravednosti, a drugi »ne poznaju Oca svega kojeg je jedini otkrio - došavši - onaj koji jedini zna« (3, 7). Stoga preostaje, kaže Ptolemej, da mi, koji smo dobili milost točno objasnimo podrijetlo Zakona i narav Zakonodavca koji ga je dao. Kod toga će se oslanjati na riječi Spasiteljeve, jer jedino one vode u pravo shvaćanje zbilje.[2]

Mojsijev zakon[uredi | uredi kod]

Ptolemej objašnjava da čitav Zakon, sadržan u Petoknjižju, ne potječe od Boga, nego da u njemu ima i nešto što je ljudskog podrijetla. Spasiteljeve riječi nas uče da treba razlikovati tri dijela u Zakonu.

Jedan dio potječe od Boga, drugi dio je dodao Mojsije na temelju svoga mišljenja, a treći dio su unijele narodne starješine. Da je nešto unio Mojsije sam, to Ptolemej dokazuje iz Isusovih riječi u vezi s rastavom braka: “Mojsije je dopustio otpuštati žene zbog tvrdoće srca, a od početka nije bilo tako”. On pravda Mojsija, da to nije unio po svojoj samovolji, nego jer je vidio slabost ljudi kojima je Zakon bio namijenjen, pa je izabrao manje zlo, da svi ljudi ne propadnu. Da su u Zakon unesene i predaje Starih, Ptolomej dokazuje iz Isusovih riječi: »Vi ste ukinuli Zakon Božji u prilog vaše predaje«. A dodaje i citat iz Izaije, preuzet iz Evanđelja: »Uzalud me časte, jer naučavaju nauke koje su zapovijedi ljudske« (4, 1-14).

Zatim Ptolemej prelazi na analizu samog Zakona Božjeg, tj. onoga dijela koji preostaje kad se oduzmu dodaci Mojsijevi i narodnih starješina. I sam Božji Zakon, dade se podijeliti na tri dijela. Jedan dio tvori »čisto zakonodavstvo«, u kojemu nema primjese zla: taj dio Zakona Spasitelj nije došao ukinuti, nego usavršiti. Drugi dio ima u sebi primjese zla i nepravednosti; taj dio je Spasitelj ukinuo jer se nije slagao s njegovom naravi. Napokon, postoji i treći dio, tipički i simbolički, koji je postavljen kao slika duhovnih i nevidljivih stvari: taj dio je Spasitelj iz osjetilnoga i pojavnoga premjestio u duhovno i nevidljivo.

Prvi dio, čisti Božji zakon, jest Deset zapovijedi, kojima se zabranjuje što se ne smije činiti, i naređuje što treba činiti. To je čisto zakonodavstvo, ali nema savršenosti; zato je bilo potrebno da Spasitelj to usavrši. Drugi dio sadržava popratnu nepravednost: to je zakon odmazde, koji kaže: oko za oko, zub za zub. Jer ko drugi načini nepravdu, nije ništa manje kriv od onog koji je prvi načini. Taj je zakon imao pravednosti, zbog slabosti ljudi, ali se ne može složiti s naravi dobrog Oca. On je proizlazio iz situacije kad je čovjek bio pod okovima nužnosti. Zato je Sin, koji je od Oca došao, ukinuo taj dio Zakona. Napokon, postoji treći dio Zakona, tipički (typikon), koji je postavljen da bude slika duhovnih i transcendentnih stvari: propisi o žrtvama, obrezanju, suboti, postu, pashi, beskvasnim kruhovima, i drugo. Sve to, budući da su slike i simboli, dobilo je drugo značenje nakon što se objavila Istina. Što se tiče njihove pojavnosti i tjelesnog održavanja, te su stvari ukinute. Ali obzirom na duhovnu stranu, zadobile su uzvišeniji smisao, jer su imena ostala ista, ali su stvari postale druge.[2]

Spasitelj je naredio obavljati žrtve, ali ne preko nerazumnih životinja i tamjana, nego preko duhovnih pohvala, proslavljivanja i zahvaljivanja (eucharistias), preko zajedništva (koinonias) i dobrotvornosti prema bližnjima. Obrezanje mora biti obrezanje duhovnog srca. Treba obdržavati i subotu, ali tako da se uzdržavamo od zlih poslova. Isto vrijedi i o postu. Traži se duhovni post, tj. uzdržavanje od zla. Ipak, — kaže Ptolemej — kod nas se obdržava i vanjski post, jer može duši koristiti ako se vrši s razumom, a ne iz nekog oponašanja ili običaja. Istodobno, vanjski post ostaje potsjećanje na istinski post, da oni koji ga još ne mogu obavljati, imaju podsjećaj. Na kraju ovog dijela pisma, Ptolemej još jedanput rezimira sve i precizira:

Zakon Dekaloga Isus je usavršio, jer je tamo bilo rečeno: »Ne ubij«, a ovdje je zabranjeno srditi se, poželjeti; ne samo lažno ne svjedočiti, nego ne prisizati nikako. Onaj dio Zakona »oko za oko« Isus je sasvim ukinuo, jer je naredio suprotno: »Ali ja vam kažem, ne opirite se zlu. Nego ako vas netko udari po jednom obrazu, pružite mu i drugi.« Treći dio Zakona je premješten iz doslovnog smisla u duhovni. Jer »kad je došla Istina, treba činiti djela Istine, a ne djela slike«.[2]

Na kraju donosi još u potvrdu te nauke svjedočanstvo Pavla iz Tarza (5, 1—6, 6).

Bog starog zaveta[uredi | uredi kod]

Sledeći dio pisma posvećuje Ptolemej pitanju, koji je to Bog koji je dao hebrejski Zakon. Zakon nije dao savršeni Bog, ali ga nije dao ni đavao. Prema tome, zakonodavac mora biti neki treći, koji postoji uz njih. To je Demijurg i Stvoritelj svega kozmosa i svega što on sadržava. Budući da je on po svojoj biti drukčiji od jednoga i drugoga, s pravom bi mu se moglo dati ime sredine.

Savršeni Bog je dobar po svojoj naravi (jer je Spasitelj rekao da je samo jedan dobar). Protivnik je zao po naravi, njegova je karakteristika nepravda. Prema tome se za ovoga Boga, koji je u sredini između njih, s pravom može reći da je pravedan, jer niti je dobar niti zao, već sudi po pravdi koja je o njemu ovisna. On je niži Bog od savršenog Boga i od njegove pravde, jer je rođen, a ne nerođen (budući da je samo jedan nerođeni, Otac svega). S druge strane, viši je i moćniji od Protivnika. On je druge biti (ousias) i naravi (physeos) od jednoga i drugoga. Bit Protivnika je raspadljivost i mrak, jer je materijalan (hylikos) i mnogostruko razdijeljen. Bit Oca svega, nerođenoga, jest neraspadljivost i samobitno svjetlo (phos autoon), jednostavna je i jednotna (monoeides). Bit Demijurga proizvela je iz sebe neku dvojaku silu, ali je on slika (eikon) moćnijega (7,1—7).

Zaključak[uredi | uredi kod]

U zaključku, Ptolemej piše da za Floru sad ostaju još najhitnija pitanja: kako je bilo moguće da od jednoga principa (arche), koji je nerođen, neraspadljiv i dobar, proiziđu te druge naravi, kad je svojstvo dobre naravi da rađa sebi slično i istobitno. On sokoli Floru, neka se ne uznemiruje tim pitanjima, jer će to već saznati kad se bude vidjelo da je dostojna. Ako ove sjemenke donesu svoj plod, kad dođe vrijeme, ona će taj plod vidjeti. Kad bude vrijeme, bit će joj saopćena predaja apostola koju — kaže Ptolemej — »smo i mi primili od učitelja« (7, 8—10).

Analiza[uredi | uredi kod]

Ideja da se u hebrejskoj Bibliji nalaze dijelovi koje su ljudi pridodali (koji nisu bogonadahnuti), kao i da se na temelju Isusovih riječi može razlučiti što je u spisima istinito, a što lažno, moguće da potiče iz judeokršćanskog spisa Propovijedanja Petrova.[2]

Sličnu podjelu zakonskih zapovijedi na tri vrste, kakvu zastupa Ptolemej u vezi s Božjim Zakonom, ima apologet Justin.[3]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Epifanije, Panarion, 33, 3—8
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  3. Justin, Dial. cum Tryph. 44

Vidi još[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]