Pijezoelektrični efekt

Izvor: Wikipedia
mini

Pijezoelektrični efekt je pojava stvaranja električnog napona na krajevima pijezoelektričnog kristala pri mehaničkom pritisku na njega. Suprotan slučaj je kad se na kristal dovede spoljni napon — tada dolazi do njegove mehaničke deformacije.

Postojanje pijezoelektričnog efekta otkrili su Žak i Pjer Kiri 1880. godine. Tipični predstavnici pijezoelektričnih kristala su kvarc, turmalin, i Rošelova so.

Upotreba[uredi - уреди]

Svojstvo pijezoelektričnih kristala našlo je široku upotrebu u mnogim granama tehnike, posebno u elektronici za izradu preciznih oscilatora visoko stabilnih frekvencija. Za upotrebu u te svrhe, pločice kristala se sijeku pod određenim uglovima (ose rezanja), glačaju, stavljaju među metalne elektrode, i zatvaraju u kućište.

Primjenom pijezoelektričnih kristala u elektronskim oscilatorima digitalnih i analognih uređaja, postiže se preciznost reda milionitog dijela herca, dok se običnim oscilatornim kolima postiže samo oko 10 hiljaditih dijelova herca. Dodatna stabilnost se postiže ugradnjom pijezoelektričnih kristala u termostate. Uz to, široka primjena pijezoelektričnih efekta i kristala je i u elektroakustici, za izradu mikrofona, slušalica, detektora ultrazvuka i raznih ultrazvučnih pretvarača.

Pijezoelektrični efekat takođe ima primenu kod merenja mehaničkih veličina. Najviše se koristi kod akcelerometara (davači ubrzanja), davača sile i davača pritiska.

Literatura[uredi - уреди]

Spoljašnje veze[uredi - уреди]