Piero di Lorenzo de' Medici

Izvor: Wikipedia
Piero Nesretni

Portret Piera  Nesretnog od Bronzina
Portret Piera Nesretnog od Bronzina

Puno ime Piero di Lorenzo de' Medici
Informacije
Rođenje 15. februar 1472.[1]
Firenca, Republika Firenca
Smrt 28. decembar 1503.[1]
rijeka Garigliano, Napuljsko kraljevstvo

Piero di Lorenzo de' Medici (* Firenca, 15. februar 1472. - † rijeka Garigliano u kojoj se utopio 28. decembra 1503.) zvan Piero Nesretni bio je Gran maestro Republike Firence od 1492. do svog protjerivanja 1494.[1] i član dinastije Medici.

Biografija[uredi - уреди]

Piero Nesretni bio je najstariji sin slavnog Lorenza Veličanstvenog i Clarice Orsini, - otac ga je odredio i školovao za svog budućeg nasljednika. [1]Piero Medici se 1488. godine oženio sa Alfonsinom Orsini, iz stare i ugledne firentinske porodice, sa kojom je imao dvoje djece, Lorenza II., Vojvodu od Urbina (1492. -1519.) i Clarice de' Medici (1390. - 1528.)

Vlast[uredi - уреди]

Piero Nesretni preuzeo je vođenje Republike Firence kao njen Gran maestro (neformalni presjednik) nakon oca Lorenza Veličanstvenog 1492. u vrlo kritičnom vremenu. Nakon kratkog razdoblja relativnog mira i održavanja krhke ravnoteže između apeninskih gradova država, koje je mukotrpno izgradio njegov otac Lorenzo Veličanstveni, situacija se radikalno pogoršala 1494. kad je francuski kralj Karlo VIII., odlučio prijeći Alpe s velikom vojskom kako bi se domogao Napuljskog kraljevstva, tvrdeći da na to ima nasljedno pravo. Karla VIII. je u Italiju namamio Ludovico Sforza (Ludovico il Moro), koji je kao regent vladao Milanskim vojvodstvom umjesto stvarnog vladara svog nećaka Gian Galeazza Sforze. Kad je napuljski kralj Ferdinand I odlučio pomoći Galeazzu, koji je oženio njegovu nećaku Isabelu, da se otarasi Ludovica Sforze, Ludovico se obratio Karlu VIII. za pomoć.

Nakon što je učvrstio vlast Ludovica Sforze u Milanu, Karlo VIII. krenuo je s vojskom prema Napulju, i zatražio slobodan prolaz kroz Toskanu, zapravo savezništvo jer mu je trebala trajna povezanost sa Milanskim vojvodstvom. Piero je u tom sukobu pokušao ostati neutralan, a to Karlu VIII. nije bilo dovoljno i odlučio je napasti Republiku Firencu. Piero je pokušao organizirati otpor, ali je dobio slabu podršku od firentinske elite, koja je pala pod utjecaj fanatičnog dominikanskog propovjednika Girolama Savonarole, - tako da su čak i njegovi nećaci prebjegli na Karlovu stranu.

Pierova odučnost brzo je opadala kako se Karlova vojska približavala Firenci i njegove utvrde predavale jedna za drugom, tako da je na kraju davao Karlu sve što je tražio. Na kraju više uopće vladao situacijom i nije ni pokušao pregovarati da zatraži bolje uvjete, sve je to dovelo do pobune u Firenci, Piera su građani optužili za izdaju i protjerali iz Firence, kao i sve Medicije i opljačkali njihovu palaču Medici Riccardi. Nakon njegova protjerivanja vlast u Republici preuzeo je Girolamo Savonarola, a Medici su se u Firencu vratili tek 1512.

Piero i njegova porodica isprva su pobjegli u Veneciju, potom je otišao u Rim tražiti pomoć za svoj povratak u Firencu od pape Aleksandra Borgie sa kojim je održavao dobre odnose.

Pogibija[uredi - уреди]

Piero Nesretni je na kraju postao saveznik Francuza, jer ga je novi francuski kralj Luj XII. - 1501. imenovao guvernerom Cassina u Laciju. [2]Zbog tog se ponovno našao u ratnom vihoru kad su se 1503. ponovno rasplamsale borbe između Francuza i Španjolaca oko Napulja. Piero Nesretni se utopio u rijeci Garigliano 1503., kad se njegov pretrpani brod prevrnuo - prilikom povlačenja sa francuskom vojskom nakon Bitke kod Garigliana, koju su Francuzi izgubili.[1]

Iste godine je pokopan u opatiji Monte Cassino, nešto kasnije tadašnji kardinal Giulio di Giuliano de' Medici (budući papa), naručio je spomenik od Francesca da Sangalla koji je postavljen u bazilici opatije Monte Cassino. [2]

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Bilješke[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 Biografija Mèdici, Piero de', na portalu treccani.it, pristupljeno 14. 06. 2011.((it))
  2. 2.0 2.1 Mariano Dell'Omo (1999). Arti Grafiche Amilcare Pizzi S.p.A.. ur. MONTECASSINO un'abbazia nella storia. str. str. 462. ISBN 88-8256-506-8. 

Vanjske veze[uredi - уреди]