Petar Kriste
| Petar Kriste | |
|---|---|
| Mandat 31. svibnja 1990. – 24. kolovoza 1990. | |
| Nasljednik | Martin Špegelj |
| Mandat 24. kolovoza 1990. – 15.travnja. 1992. | |
| Prethodnik | Zvonimir Medvedović |
| Nasljednik | Branko Mikša |
| Rođenje | 5. siječnja 1936 Šipan kod Dubrovnika, Hrvatska |
| Politička stranka | SKH/SKH (do 1972) HDZ (1990 - 1994) Hrvatski nezavisni demokrati (od 1994) |
| Zanimanje | ekonomist |
Petar Kriste (Dubrovnik, 5. siječnja 1936.), hrvatski političar
Mr.sc Petar Kriste rođen je u Dubrovniku 5.siječnja 1936. Školovanje je započeo na Šipanu, gdje je pohađao šestogodisnju osnovnu školu. Osnovnoškolsko obrazovanje i srednju školu završio je u Dubrovniku. Studij ekonomije započeo je u Zagrebu, diplomirao je na Visokoj Školi političkih nauka Sveučilišta u Beogradu, a postdiplomski studij i stupanj magistra ekonomskih znanosti ostvario na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Završetak započetog postupka stjecanja doktorata ekonomskih znanosti na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu onemogućen mu je u sklopu općih mjera represije nakon sloma Hrvatskog proljeća.
Prvo zaposlenje uslijedilo je neposredno nakon završene Učiteljske škole 1955. u četverogodišnjoj osnovnoj školi Hodilje na Pelješcu. Nakon jedne i pol godine vraća se u Dubrovnik (u siječnju 1957.) i započinje raditi u društveno političkim organizacijama, u opčinskim i kotarskim, pa republičkim i na kraju međuopćinskim tijelima tih organizacija u Dubrovniku, Zagrebu i Splitu.
Od 1966. do 1969. zastupnik je Dubrovnika u Saboru SRH, a od 1969. do prosinca 1971. direktor RTV centra Dubrovnik.
Aktivni je sudionik Hrvatskog proljeća. Od proljeća 1970. do polovine prosinca 1971. obnaša dužnost zamjenika predsjednika Međuopćinske konferencije SKH za Dalmaciju.
Nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća zahvaćen je valom političkog zlostavljanja i medijskog pritiska, kao i policijskog i sudskog progona. Uhićen je pod optužbom za kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje te podvrgnut kaznenoj istrazi.
Bilo mu je i uskraćeno pravo na rad, pa tek u proljeće 1973. dobiva ponovno zaposlenje, u računovodstvu Poduzeća za gospodarenje stambenim zgradama u Dubrovniku. Poslije pripajanja tog poduzeća Zavodu za izgrađivanje grada, i kasnije u pravnim slijedbenicama te tvrtke, sve do prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990., obavlja plansko-analitičke i financijske poslove.
Dana 31. svibnja 1990., ulazi u Vladu Stjepana Mesića kao prvi ministar obrane samostalne i demokratske RH. U sljedeće dvije vlade, onoj Josipa Manolića i Vladi demokratskog jedninstva, kojoj je na čelu Franjo Gregurić, vodi Ministarstvo trgovine. Član je Kriznog štaba Vlade RH od osnutka do raspuštanja (1991.- 1992.). Vladu Republike Hrvatske napušta 15. travnja 1992. i prelazi u nacinalnu naftnu kompaniju INU na posao savjetnika glavnog direktora. U kolovozu iste godine, na državnoj listi HDZ-a izabran je za zastupnika u Zastupničkom domu Sabora RH.
Zbog neslaganja s politikom HDZ-a, prije svega prema BiH i zbog rata s Bošnjacima u BiH, napušta tu stranku zajedno sa Mesićem, Manolićem i nekolicinom drugih zastupnika i osniva Hrvatske nezavisne demokrate (HND). Kao posljedica tog čina slijedi odluka o prekidu radnog odnosa s Inom, a po isteku mandata tog saziva sabora, krajem 1995., prinudno odlazi u preuranjenu mirovinu.
U dnevnom tisku i periodici objavio je više tekstova na političke, gospodarske i socijalne teme, te je i objavio tri knjige: Iznevjereni grad (2000.), Sjene nad slobodom (2002.) te Kontroverze i perpektive hrvatske politike - Politički spisi 1970.-2010.(izdano 2010.)
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Profil na politopedia.net Arhivirano 2016-03-06 na Wayback Machine-u
.gif){kind=small}