Petar Franasović
Petar Franasović (Korčula, 8. 3. 1819. – Trsteno, 5. 12. 1883.) bio je hrvatski katolički svećenik i narodni preporoditelj.[1]
Biografija[uredi | uredi kod]
Rođen je u staroj pomorsko-brodograditeljskoj obitelji, od oca Petra i majke Roze, rođene Depolo.[1] Prve nauke je izučio u rodnome gradu u tek osnovanoj učionici pod Austrijom.[1] Po savjetu i nagovoru svećenika Depola, roditelji ga poslaše u samostan, u redovnički red malobraćana, koji ubrzo napušta.[1] Nastavlja gimnaziju u Korčuli, Dubrovniku (kod Frančeska Marija Apendijija) i Splitu a potom bogoslovlje u Zadru. Zaređen je za svećenika 20. 9. 1844. godine.[1] Kao svećenik službuje u dubrovačkom kraju (Mokošica, Doli, Mali Ston), na Korčuli (Žrnovo) i u Trstenu kod Dubrovnika, gdje ga zatiče smrt u 65. godini života u časti počasnog kanonika dubrovačke stolne crkve.[1]
Kao mladi bogoslov u Zadru pretplatnik je a poslije i suradnik Zore dalmatinske. Kao mladi kapelan u Korčuli don Petar se ističe u radu tek osnovanog "političkog kluba" u tom gradu (1848. god.), koji je nastupao sa zahtjevom demokratizacije političkog života pri izbornom postupku za općinska tijela (da sam narod Korčule bira svoje predstavnike), zbog čega mu dubrovački biskup izričito zabranjuje posjećivati taj klub.[1]
Bio je pristalica i zagovornik sjedinjenja Dalmacije i Hrvatske, uz oštre kritike prema onima koji su bili protiv narodnog jedinstva. Godine 1849. don Petar postaje član društva "Slavjanska lipa", koji se te godine osnovao u Zadru po uzoru na ono u Pragu. Kasnije se kandidira za narodnog zastupnika Dalmatinskog pokrajinskog sabora kao kandidat Narodne stranke za grad Korčulu na izborima 1864. godine. Zbog, još tada jakog autonomaštva u Korčuli, nije bio izabran.
Pripadao je krugu korčulanskih "ljubodomaca" koji su govorili samo narodnim jezikom.[1] Bio je gorljivi pobornik upotrebe "slovinskog", narodnog jezika, koji u svom dopisu u Glasniku dalmatinskom 1849. naziva hrvatskim jezikom.[1] U pohvali don Pavla Britvice, župnika u Klisu, Franasović hvali "čistoću uprav hervatskog jezika".[1] U korespondenciji s kolegama, u člancima, pripovijetkama i novelama, ali i širenjem knjiga pisanih narodnim jezikom, istaknuo se kao zdušni promicitelj narodne hrvatske riječi.[1]
Od prijatelja iz Zadra dobija razne knjige za sebe i druge, na narodnom jeziku. Pisao je na hrvatskom jeziku, Gajevim pravopisom (štokavsko-ikavskim govorom) pripovijetke, novele, povijesne članke i opise narodnih običaja, objavljujući ih u almanahu Dubrovnik, u zadarskom časopisu Zviezda, u Narodnom koledaru Matice dalmatinske i dubrovačkom Slovincu.[1]
Pripadao je krugu istaknutijih suradnika dubrovačkog Slovinca (1878–1884), objavljujući u njemu crtice iz korčulanske povijesti. U Slovincu objavljuje članak o potrebi postavljanja natpisa na kući Petra Kanavelovića, zalažući se i za podizanje spomenika ovom korčulanskom pjesniku u rodnom gradu.[1]
Sahranjen je pored crkve u Trstenu a na grobnoj ploči je epitaf: NEZABORAVLJIVOMU LJUBLJENOMU DUM PERU FRANASOVIĆU TRSTENSKOMU ŽUPNIKU VRLOMU KNJIŽEVNIKU VATRENOMU RODOLJUBU POČASNOMU KANONIKU KOJI PREMINU DNE 5. PROSINCA 1883. U 63. GODINI UCVILJENI PRIJATELJI RODBINA.
Pobornik narodnog jedinstva Srba i Hrvata[uredi | uredi kod]
Dok je bio župnik u Trstenom, uznemiravala ga je nesloga između Srba i Hrvata, pa je napisao poučni dramolet koji je upozoravao na sudbinsko značenje sloge. Vjerujući kako Hrvatu i Srbinu jednome bez drugoga "nema života ni spasa", vidi ih zajedno i na onom svijetu, oslikavajući tu misao kroz susret duhova bana Josipa Jelačića i kneza Miloša Obrenovića, koji se pri prvom susretu "neizmjernom naglošću za dugo grle i ljube". U kasnijim "razgovorima" se pojavljuju i kralj Uroš, Miloš Obilić i knez Lazar.[2] Ovaj dramolet je napisan ranije, a objavljen je 1896. u listu Dubrovnik.[3]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 Oreb, Franko (decembar 1989). „Doprinos korčulanskih svećenika preporodnom pokretu u Dalmaciji”. Crkva u svijetu (CuS) (Split: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu) 24 (4): 378-381. ISSN 0352-4000.
- ↑ Tolja, Nikola (2011). Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude. Dubrovnik. str. 548.
- ↑ Tolja, Nikola (2011). Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude. Dubrovnik. str. 430.