Pelecanimimus

Izvor: Wikipedia
Pelecanimimus
Procijenjena veličina Pelecanimimusa u odnosu na čovjeka
Procijenjena veličina Pelecanimimusa u odnosu na čovjeka
Status zaštite

Status zaštite: Izumrli
Raspon fosila: Rana kreda
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Reptilia
Nadred: Dinosauria
Red: Saurischia
Podred: Theropoda
Infrared: Ornithomimosauria
Rod: Pelecanimimus
Vrsta: P. polydon
Područje života

Pelecanimimus ("oponašatelj pelikana/nesita") je rod "primitivnih" (bazalnih) onrnitomimosaura iz Španjolske, iz perioda rane krede. Poznat je po tome što je imao više zuba nego bilo koji drugi pripadnik Ornithomimosauria (ili Theropoda), od kojih je većina bila bez zuba.

Otkriće i naziv[uredi - уреди]

Armando Díaz Romeral je u julu 1993. godine otkrio skelet teropoda na nalazištu Las Hoyas Unit 3. Bernardino Pérez Pérez-Moreno, José Luis Sanz, Angela Buscalioni, José Moratalla, Francisco Ortega i Diego Rasskin-Gutmanas su ga 1994. godine opisali kao novu vrstu: Pelecanimimus polyodon. Naziv roda potiče od latinskog pelecanus, "pelikan/nesit" i mimus, "oponašatelj", što se odnosi na dugu njušku i vreću. Naziv vrste se odnosi na veliki broj zuba koje posjeduje ovaj teropod i potiče od grčkog πολύς (polis), "mnogo" i ὀδούς (odous) "zub".[1]

Holotipni primjerak, LH 7777, otkriven je na poznatoj lokaciji La Hoyas u provinciji Cuenca, Španjolska, u sedimentnim slojevima iz perioda donjeg Barremija.

Jedini poznati primjerak sastoji se od prednje polovine skeleta, uključujući i lubanju, donju čeljust, sve kralješke vrata i većinu leđnih kralježaka, rebra, prsnu kost, rameni pojas, potpun desni prednji ud, i većinu lijveog prednjeg uda. Ostaci mekih dijelova tijela vidljivi su sa stražnje strane lubanje, oko vrata i oko prednjih udova.[1]

Opis[uredi - уреди]

Pelecanimimus je bio malen ornitomimosaur, dužine oko 2-2,5 m. Lubanja mu je bila neobično duga i uska, sa maksimalnom dužinom oko 4,5 puta većom od maksimalne visine. Bio je vrlo neobičan među ornitomimosaurima po tome što je imao velik broj zuba: imao je oko 220 vrlo malenih zuba, sa 7 premaksilarnih zuba, oko 30 maksilarnih zuba i 75 dentarnih zuba. Zubi su bili heterodontni, pokazujući dva različita oblika. Zubi na prednjem dijelu gornje čeljusti bili su široki i u presjeku u obliku slova D, dok su oni više prema nazad bili nalik oštricama; sve u svemu, zubi u gornjoj čeljusti bili su veći od onih u donjoj. Nisu bili nazubljeni i imali su "struk" između krune i korjena.[2]

Zubi su poznati samo kod još jednog ornitomimosaura, Harpymimusa, koji ih je imao daleko manje (sve skupa 11, i to jedino u donjoj čeljusti). Prisustvo tako velikog broja zuba kod Pelecanimimusa, zajedno sa nedostatkom razmaka između zuba, Pérez-Moreno et al. su shvatili kao prilagodbu rezanju i kidanju, što je "funkcionalna zamjena za kljun".[1]

Ruke i šake Pelecanimimusa bile su tipičnije za ornitomimosaure, ulna i radius u podlaktici bile su čvrsto priljubljene. Šaka je bila nalik na kuku i na njoj se nalazilo pet prstiju jednake dužine sa vrlo prostim, pravim pandžama.[1]

Ostaci mekog tkiva otkrili su prisustvo malenih kožnih ili keratinskih kvrga na glavi i vreće kao kod pelikana, po čemu je Pelecanimimus i dobio svoj naziv. Pelecanimimus je možda bio kao današnji ždral, hodao po jezercima i barama i koristio pandže i zube da bi uhvatio ribu. Neki dijelovi otiska kože pokazali su naboranu kožu, kojoj su nedostajala pera ili krljušti. Također su očuvane i strukture nalik filamentima; isprva shvaćen kao pokrivni sistem, poslije je otkriveno da su u pitanju bila mišićna tkiva.[3] Pelecanimimus je također bio prvi ornitomimosaur očuvan sa podjezičnim kostima.[1]

Filogenija i evolucija[uredi - уреди]

Rod Pelecanimimus su znanstvenici svrstali u Ornithomimosauria, u najbazalniju poziciju.[1] Kladistička analiza koju su poslije proveli Makovicky et al. (2005.) potvrdila je da je Pelecanimimus najbazalniji pripadnik Ornithomimosauria.[4] Istraživanje koje su 2003. godine proveli Kobayashi i Lü pokazalo je da su ove dvije vrste formirale bazalni raspored koraka koji su doveli do naprednijih ornitomimida (vidjeti kladogram ispod).[5] Otkriće Pelecanimimusa je igralo važnu i iznenađujuću ulogu u razumijevanju evolucije Ornithomimosauria. Citirajući Pérez-Moreno et al., "Filogenetska hipoteza...podržava neočekivan pristup, uključujući i eksaptaciju, koji bi mogao objasniti evolutivni proces prema bezubom stanju kod Ornithomimosauria. Do sada se progresivna redukcija broja zuba smatrala najočekivanijim objašnjenjem: primitivni tetanuri imali su do 80 zuba sa krunama nalik oštricama, a primitivni ornitomimosauri imali su samo malo sitnih zuba. Filogenetska hipoteza predlaže alternativni evolutivni proces na osnovu funkcionalne analize povećanog broja zuba."

Kladogram prema Kobayashi i Lü, 2003. godine:[5]

Ornithomimosauria
  |--Pelecanimimus
  `--o--Harpymimus
     `--o--Garudimimus
        `--Ornithomimidae

Paleobiologija[uredi - уреди]

Slojevi sedimenta bogati fosilima u Las Hoyasu izrodili su mnoge druge odlično očuvane vrste, uključujući i ptice Iberomesornisa, Concornisa i Eoalulavisa, zajedno sa zubima teropoda i nekoliko nepotpunih kostiju sauropoda. U grubljim sedimentima pronađene su kosti Iguanodona. Također su otkriveni ostaci guštera i daždevnjaka.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 Perez-Moreno, B. P., Sanz, J. L., Buscalioni, A. D., Moratalla, J. J., Ortega, F., and Raskin-Gutman, D. (1994). "A unique multitoothed ornithomimosaur from the Lower Cretaceous of Spain." Nature, 370: 363-367.
  2. Kobayashi, Y., and Barsbold, R. (2005). "Anatomy of Harpymimus okladnikovi Barsbold and Perle 1984 (Dinosauria; Theropoda) of Mongolia." in The Carnivorous Dinosaurs ed. Carpenter, K. 2005. Indiana University Press:97-126.
  3. D. E. G. Briggs, P. R. Wilby, B. Pérez Pérez-Moreno, J. L. Sanz, M. Fregenal-Martinez, (1997). "The mineralization of dinosaur soft tissue in the Lower Cretaceous of Las Hoyas, Spain." Journal of the Geological Society London, 154: 587-588.
  4. Makovicky, P., Kobayashi, Y. and Currie, P. J. (2004). "Ornithomimosauria." pp. 137-150 in D. B. Weishampel, P. Dodson, et H. Osmólska (eds.), The Dinosauria. 2nd ed. University of California Press, Berkeley.
  5. 5.0 5.1 Kobayashi, Y., and Lü, J.-C. (2003). "A new ornithomimid dinosaur with gregarious habits from the Late Cretaceous of China." Acta Palaeontologica Polonica 48:235-259.