Pelagijal

Izvor: Wikipedia
Biomi
Suhozemni biomi
Tundra
Tajga/borealne šume
Planinski travnjaci i šikare
Crnogorične šume umjerenog pojasa
Tropske i suptropske četinarske šume
Umjerene širokolisne i mješovite šume
Mediteranske šume i makije
Tropske i suptropske vlažne širokolisne šume
Tropske i suptropske suhe širokolisne šume
Umjereni travnjaci, savane i šikare
Tropski i suptropski travnjaci, savane i šikare
Pustinje i vegetacija sušnih područja
Plavljena travna vegetacija
Riparianska zona
Vlažno područje
Vodeni biomi
Jezero
Litoral
Šume mangrova
Šuma kelpa
Koraljni greben
Neritička zona
Epikontinentalni pojas
Pelagijska zona
Bentos
Hidrotermalni izvori
Hladni izvori
Led
Drugi biomi
Endolitska zona
Dijagram slojeva pelagijske zone.

Pelagijal ili pelagijska zona je zona slobodne vode, odnosno vode koja nije blizu dna ili obale. Riječ pelagijska dolazi iz grčkog πέλαγος ili pélagos, što znači "otvoreno more". Pelagijska zona se može zamisliti kao cilindar sa vodom koji ide od površine mora pa skoro do samog dna, kao što je prikazano na slici lijevo. Uvjeti se mijenjaju kako se ide niže niz taj stub vode; pritisak se povećava, temperatura opada i ima manje svjetlosti. Ovisno o dubini, znanstvenici dalje dijele stub vode na dijelove, slično kao kod Zemljine atmosfere, koja je podijeljena na nekoliko slojeva.

Pelagijska zona obuhvaća 1370 milijuna kubnih kilometara i ima vertikalni raspon do 11 kilometara.[1] Ribe koje žive u pelagijskoj zoni se nazivaju pelagijske ribe. Život u pelagijskoj zoni postaje sve rjeđi kako se dubina povećava. Na njega utiču nivo svjetlosti, pritisak, temperatura, salinitet, količina kisika i hranjivih tvari, kao i podvodna topografija. U dubokim vodama, pelagijska zona se ponekada naziva zonom otvorenog oceana i može biti u kontrastu sa vodom koja je blizu obale ili na kontinentalnom šelfu. Međutim, u drugim kontekstima, obalna voda koja nije blizu dna je ipak pelagijska zona.

Pelagijska zona se može razlikovati od bentosa i demersalne zone pri dnu mora. Bentos je ekološki prostor na samom dnu mora. Tu spadaju površina sedimenta i nekoliko podpovršinskih slojeva. Morski organizmi koji žive u toj zoni, poput školjki i kraba, se nazivaju životinjama zone bentosa. Morsko dno i životinje koje u njemu žive mogu jako uticati na bentos. Ribe koje žive u demersalnoj zoni se dijele na ribe bentosa, koje su gušće od vode i mogu ostati na dnu, i na bentopelagijske ribe, koje mogu plivati tik iznad dna.

Dubina i slojevi[uredi - уреди]

Ovisno o dubini mora, može postojati do pet vertikalnih slojeva u oceanu. Od najvišeg do najnižeg, to su:

Epipelagijska zona[uredi - уреди]

Od površine do oko 200 m.

Osvijetljena površinska zona gdje ima dovoljno svjetlosti za fotosintezu. Zbog ovoga, biljke i životinje žive uglavnom u ovoj zoni. Skoro svi primarni proizvođači oceana se nalaze ovdje. Ovaj sloj je domena riba poput tune, mnogih morskih pasa, mahi-mahi i meduza. Ova zona se još zove i površinska zona.

Mesopelagijska zona[uredi - уреди]

Od 200 m do oko 1000 m.

Iako nešto svjetlosti dospijeva do ovdje, to nije dovoljno za fotosintezu. Ova zona je svoj naziv dobila po grčkoj riječi μέσον, sredina. Na oko 500 m u vodi ponestaje kisika. Međutim, mnogi oblici života sa efikasnijim škrgama ili sporim kretanjem žive tu. Životinje poput igluna, lignji i nekoliko vrsta sipa i drugih živih bića žive ovdje. U ovoj zoni žive i mnogi bioluminiscentni organizmi.[2] Zbog nedostatka hranjivih tvari u ovoj zoni, neka živa bića se noću dižu do epipelagijske zone kako bi se hranila.[2]

Batipelagijska zona[uredi - уреди]

Od 1000 m do oko 4000 m.

Do ove dubine, ocean je sasvim mračan, osim bioluminiscentnih organizama. Nema nikakvih biljaka, a većina životinja preživljava konzumiranjem "snijega" stelje (detritusa) koji pada sa viših zona, ili lovljenjem drugih životinja. Divovske lignje (kao i manje lignje i neobične Grimpoteuthis hobotnice) žive na ovoj dubini, a njih love ulješure. Ova zona je dobila svoj naziv od grčkog βαθύς (batis), duboko.

Abisopelagijska zona[uredi - уреди]

Od 4000 m do iznad morskog dna.

Naziv potiče od grčkog ἄβυσσος (abisos), abis, što znači bez dna (u davna vremena se smatralo da ocean nema dna, pa je tako nastala ova riječ). Vrlo malo živih bića je dovoljno prilagođeno da preživi na niskim temperaturama i nevjerojatnom pritisku na ovoj dubini.[2] Među vrstama koje žive u ovoj zoni su nekoliko vrsta lignji, bodljikaši i morski člankonošci poput morskog pauka.[2] Mnoge vrste koje žive na ovim dubinama su razvile prozirnost ili su izgubile oči zbog potpunog nedostatka svjetlosti u ovoj zoni.[2]

Hadopelagijska zona[uredi - уреди]

Dubine u morskim brazdama.

Naziv potiče od grčkog Ἁδης (Haides), Had, što je u grčkoj mitologiji označavalo podzemlje. Ovi prostori su uglavnom neistraženi i samo nekolicina vrsta živi ovdje (na otvorenom prostoru). Međutim, mnogi organizmi žive na hidrotermalnim izvorima u ovoj i drugim zonama. Neki znanstvenici smatraju da se ova zona nalazi od 6000 m pa nadolje, bilo da je u brazdi ili ne.

Batipelagijska, abisopelagijska i hadopelagijska zona su vrlo slične i zato ih neki morski biolozi kombiniraju u jednu zonu ili smatraju dvije posljednje kao iste. Abisalne ravnice su pokrivene mekanim muljem mrtvih organizama koji padaju dolje.

Pelagijska ekologija[uredi - уреди]

Pelagijska čigra Onychoprion fuscatus provede mjesece leteći po moru i vraća se na kopno samo radi razmnožavanja.[3]

Pelagijske ptice[uredi - уреди]

Pelagijske ptice, također zvane oceanske ptice, su ptice koje žive na otvorenom oceanu više nego na obali ili kopnenim tokovima. Pelagijske ribe se hrane planktonskim ljuskarima, lignjama i manjim ribama. Neke od njih su tupik, pingvin makaroni, razne čigre, zovoji, bubnjavke poput albatrosa o burnica.

Izraz morske ptice se odnosi na ptice koje žive blizu obale i na otvorenom oceanu.

Pelagijske ribe[uredi - уреди]

Pelagijske ribe su ribe koje žive u stupu vode, bilo obalne, oceanske ili jezerne, ali ne na dnu mora ii jezera. Mogu se razlikovati od demersalnih riba, koje žive blizu dna, i od koraljnih riba, koje žive na koraljnim grebenima.[4]

Ove ribe su obično migratorna malene ribe, koje se hrane planktonom, kao i veće ribe koje slijede i jedu ove manje. Primjeri manjih riba su haringe, inćuni, kapelani i slični. Primjeri većih pelagijskih riba su tune, morski psi, ribe poput igluna i sl.

Zabilješke[uredi - уреди]

  1. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/449062/pelagic-zone
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 http://www.marinebio.com/Oceans/open-ocean.asp
  3. BirdLife International (BLI) (2008). Sterna fuscata. In: IUCN 2008. IUCN Red List of Threatened Species. Downloaded on 7 August 2009.
  4. Lal BV and Fortune K (2000) The Pacific Islands: An encyclopedia Page 8. University of Hawaii Press. ISBN 9780824822651.

Izvori[uredi - уреди]