Pax Americana

Izvor: Wikipedia
Veliki plakat s likom američkog predsjednika Billa Clintona u Prištini, postavljen u znak zahvalnosti za američku intervenciju kojom je okončan kosovski rat, jedan od najčešće navođenih primjera primjene pax americane u suvremenoj svjetskoj politici.

Pax Americana (na latinskom: američki mir) u najširem smislu označava period svjetske historije kojega karakterizira nedostatak većih oružanih sukoba i/li dugotrajna politička stabilnost i ekonomski prosperitet u zapadnoj hemisferi i/li cijelom svijetu, a koji se tumači kao posljedica ekonomske, političke, kulturne i vojne hegemonije Sjedinjenih Američkih Država nad svim drugim zemljama. Ovisno o različitim kriterijima, za početak pax americane se navode različiti datumi - druga polovica 19. vijeka (kada je u pitanju zapadna hemisfera), 1945. godina (kada se SAD nametnula kao supersila i predvodnik "slobodnog svijeta"), odnosno 1989. ili 1991. (kada završetkom hladnog rata i propašću SSSR SAD više nisu imali nijednog suparnika). Koncept pax americane u svim slučajevima pretpostavlja da jedino američka vojno-politička hegemonija garantira političku stabilnost neophodnu za rast globalne ekonomije, a zajedno s njom i razvoj demokracije i životnog standarda u svim zemljama svijeta. U tom je smislu pax americana sličan historijskom konceptu pax romane kojom se objašnjavao vrhunac grčko-rimske civilizacije u Evropi iz prva dva vijeka nove ere. Česte su usporedbe i s konceptom Pax britannica, odnosno periodom relativnog mira u Evropi tokom 19. vijeka; Pax americana se ponekad proglašava njegovim neslužbenim "nasljednikom".

Pax americana kao regionalni koncept[uredi - уреди]

Izraz pax americana se ispočetka koristio isključivo u unutrašnjopolitičkim diskusijama u SAD; prvi put je spomenut 1894. godine kako bi se pohvalila politika tadašnjeg predsjednika Grovera Clevelanda koja je donijela relativnu stabilnost i prosperitet. U to isto vrijeme, pak, u SAD se razvio pokret koji je nastojao od SAD učiniti imperijalističku velesilu; rezultat te politike su bili aneksija Havaja, Guama, Filipina, Portorika odnosno pretvaranje Kube u američki de facto protektorat. Rezultat svih tih nastojanja je bilo uspostavljanje SAD kao regionalne sile te odbacivanje dotadašnjeg izolacionizma u vanjskoj politici. Usprkos nastojanja predsjednika Roosevelta i Wilsona da SAD učine svjetskom silom ili barem ravnopravnom dotadašnjim državama, u prvim decenijama 20. vijeka SAD je svoju interesnu sferu ograničio na područje zapadne hemisfere (Amerike), odnosno Pacifika). Na području Latinske Amerike i Kariba se u svrhu uspostavljanja i čuvanja hegemonije nad drugim državama kao ideološka podloga koristila Monroeva doktrina, odnosno svojevrsna "misija" SAD da kao najmoćnija od svih demokratskih republika nastalih u revolucijama 18. i 19. vijeka čuva obje Amerike od ne-demokratskih carstava iz Starog svijeta. U praksi se pax americana često primjenjivala kroz američke diplomatske i vojne intervencije pod izgovorom uvođenja reda i zakona u "problematičnim" latinoameričkim državama; među njima su najpoznatiji primjeri kaznena ekspedicija protiv Pancha Ville (1916 - 1917), američka okupacija Haitija (1915 - 1934) i gušenje Sandinovog ustanka u Nikaragvi (1928 - 1933).

Pax americana et sovietica[uredi - уреди]

Ulazak SAD u drugi svjetski rat je okončao dotadašnju politiku izolacionizma, a njegov završetak učinio SAD jednom od jedine dvije preostale velesile (supersile), te američku interesnu sferu proširio na područja njenih ratom smrtno oslabljenih saveznika, uključujući Evropu i njene kolonijalne imperije koji su se počeli raspadati u procesu dekolonizacije. SAD su svoj uticaj nastojali proširiti pod izgovorom pružanja uvjeta za ekonomsku obnovu ratom stradalih područja, ali i ideološkim argumentima uspostave moderne kapitalističke i liberalne demokracije nasuprot komunizma koju je simbolizirao SSSR i njegov Istočni blok. U praksi je to značilo izdašnu ekonomsku pomoć savezničkim zemljama u svrhu njihove unutrašnjopolitičke stabilizacije, te njihovo trajno vezivanje uz pro-američki Zapadni blok kroz NATO, ANZUS i druge vojne saveze, odnosno uspostavljanje američkih vojnih baza u svim strateški važnim regijama svijeta.

Kao jedan od najpoznatijih primjera takve politike se navodi Marshallov plan, odnosno poratni ekonomski preporod Zapadne Evrope i Japana, koje je slijedila uspostava modernih demokratskih režima, bliske suradnje između dotada zavađenih država te dugotrajni mir i kontinuirani prosperitet te razvoj ekonomije, tehnologije i kulture. S druge strane, američka politika je na drugim područjima, prije svega u tzv. Trećem svijetu zbog izuzetnog agresivnog suprostavljanja svojim ideološkim neprijateljima i beskrupuloznog čuvanja ekonomskih interesa često znala izazivati trajnu političku nestabilnost pa i izuzetno destruktivne sukobe sa katastrofalnim posljedicama pri čemu je najpoznatiji primjer vijetnamski rat.

Upravo zbog tih i drugih primjera se izraz pax americana danas prilično rijetko, i najčešće retroaktivno, primjenjuje za period hladnog rata. U obzir se uzima ne samo da je to bio "djelomični" svjetski poredak, nego i da je njegovo održavanje u velikoj mjeri ovisilo i američkom hladnoratovskom suparniku, koji je bio svjestan međusobnog garantiranog uništenja koje je prijetilo u slučaju trećeg svjetskog rata, isto onako kao što su i SAD bile svjesne određenih "crta u pijesku" koje se ne smiju prelaziti. Mir uspostavljen 1945. i održavan sve do nestanka SSSR se zato tumači ne kao američka, nego kao simbioza dviju hegemonija - američke i sovjetske. Zato se umjesto izraza pax americana ponekad koristi izraz pax americana et sovietica.

Pax americana nakon hladnog rata[uredi - уреди]

Zemlje svijeta s američkim vojnim bazama 2007. godine.

Pax americana se najčešće spominje u kontekstu geopolitičke situacije stvorene raspadom SSSR i završetkom hladnog rata, čime je uklonjena jedina ozbiljna prepreka uspostavljanju potpune američke vojne, političke, ekonomske i kulturne hegemonije nad ostatkom svijeta. Ona se odražavala kroz uspostavu pro-američkih i pro-zapadnih vlada u tzv. Novoj Evropi, uspostavu američkog vojnog prisustva u novim oblastima kao što su Centralna Azija, otvaranju dotada nedostupnih tržišta američkoj robi kroz inzistiranje na slobodnom tržištu i globalizaciji, te agresivnom populariziranju američkih kulturnih vrijednosti kroz suvremene medije.

Novonastalu stvarnost je na samom kraju hladnog rata prepoznao predsjednik George H.W. Bush i uobličio kroz doktrinu tzv. Novog svjetskog poretka, koja je implicitno navodila SAD kao jedinu silu sa vojnim, ekonomskim i drugim resursima nužnim za održavanje mira i trajne ekonomsko-političke stabilnosti. Ta je doktrina svoju prvu primjenu dobila u prvom zaljevskom ratu kada su SAD uz formalni blagoslov UN i ostatka međunarodne zajednice provele "policijsku akciju" u svrhu okončanja iračke okupacije Kuvajta, te uspostavile presedan kojim SAD imaju ne samo resurse, nego i obavezu služiti kao "svjetski policajac", odnosno intervenirati kako bi se spriječavali i zaustavljali sukobi u svijetu. Ta je intervencionistička politika nastavljena i za vrijeme Bushovog nasljednika Clintona kada je uspješno, relativno brzo i jeftino zaustavljanje jugoslavenskih ratova preko apsolutne nadmoći američkog ratnog zrakoplovstva stvorilo dojam o američkoj svemoći. Njega je dodatno pospješila netaknutost američke privrede problemima koje su opteretile druge, dotada neupitno uspješne svjetske ekonomije (azijska ekonomska kriza, japanska Izgubljena decenija). Zbog svega toga je koncept pax americane uživao snažnu popularnost ne samo u SAD, nego i u brojnim drugim zemljama koje su se smatrale dijelom zapadnog svijeta ili u krugovima koji su svoje zapadnom svijetu htjele pridružiti.

Te je trendove, međutim zaustavio dolazak Georgea W. Busha na čelo SAD 2000. a potom i napadi 11. septembra 2001. iza kojih su slijedili ratovi u Afganistanu i Iraku. Oni su se pokazali nepopularnima prvo u međunarodnoj javnosti te izazvali žestoku reakciju u obliku antiamerikanizma, a potom i u samim SAD gdje se cijena održavanja američke hegemonije, pogotovo vojnim sredstvima, počela smatrati neprihvatljivo visokom. Zbog toga se u samim SAD počeo javljati stav da se treba vratiti staroj izolacionističkoj politici, odnosno intelektualne, ekomske i druge resurse nacije usmjeriti prema rješavanju njenih unutrašnjih problema, čak i po cijenu da se vrati multipolarnost i suparništvo velesila karakteristična za svijet u 20. vijeku.

V. također[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]