Parabolični kolektor

Izvor: Wikipedia
Parabolični kolektor u sunčevoj termoelektrani u Izraelu.
Prikaz rada sunčevog polja s paraboličnim kolektorima (gore) i prikaz kako paralelne Sunčeve zrake se skupljaju u žarištu.
Sunčeva termoelektrana Andasol.
Parabolični kolektori u sunčevoj termoelektrani.
Toranj za akumuliranje topline, Theiss u Austriji s kapacitetom od 2 GWh.

Parabolični kolektor ili PTC (engl. Parabolic Trough Collector) je vrsta sunčevog kolektora koja se koristi kod sunčevih termoelektrana. On je konstruiran kao parabolično zrcalo (obično prevučeno srebrom ili poliranim aluminijem), u čijem se žarištu nalazi Dewarova cijev ili vakumirano staklo, čime je moguće spriječiti toplinske gubitke kondukcijom i konvekcijom. Sunčeva svjetlost se odbija od paraboličnog zrcala, nakon čega se koncentrira u žarištu i radno sredstvo (sintetičko ulje, rastopljena sol ili para pod tlakom) unutar vakuumirane staklene cijevi grije i do 400 °C.[1]

Iako su parabolični kolektori namijenjeni prije svega za proizvodnju električne energije, uspješno se koriste i za:

Prosječna vrijednost stupnja toplinskog iskorištenja, kod ovog tipa sunčevih elektrana, je oko 15%. Tokom ljetnjih mjeseci, kada su i vrijednosti insolacije najveće, stupanj iskorištenja iznosi 24% (maksimalno 30%).[2]

Način rada[uredi - уреди]

Parabolični kolektori se sastoje od uzdužnog paraboličnog reflektora (dužine nekoliko stotina metara), koji fokusira direktnu komponentu Sunčevog zračenja, na žarišnu liniju, u kojoj je postavljen valjkasti apsorber. Apsorber se sastoji od metalne cijevi, smještene u staklenom valjku, između kojih se nalazi vakuumski međuprostor, koji je tako konstruiran zbog smanjenja toplinskih gubitaka na višim radnim temperaturama. Stakleni valjka spriječava prodiranje prašine i stranih tijela u apsorber. Kroz metalnu cijev apsorbera struji radni fluid (sintetičko ulje, rastopljena sol ili para pod tlakom). Površina apsorbera je zaštićena selektivnim premazom, antirefleksnim premazom koji filtrira infracrveno zračenje, te propušta svjetlost iz vidljivog dijela spektra.

Koncentracijski omjer kolektora[uredi - уреди]

Konkavne površine reflektora su najčešće zaštićene od vanjskih utjecaja reflektirajućim, aluminijumskim premazom ili posrebrenim akrilom, debljine 4 do 5 mm, čime je postignuto da se 98% Sunčevog zračenja odbija prema žarišnoj liniji kolektora. Koncentracijski omjer kolektora c se može izraziti jednadžbom:

c = Ap / Aa

gdje je: Ap - površina prikupljanja Sunčevog zračenja (m2) i Aa - površina apsorpcije (m2)

Za razliku od ravnih sunčevih kolektora (kod kojih je uvek c = 1), kod sustava s sunčevom koncentriranom snagom , ovaj odnos može iznositi i više desetina tisuća, s maksimalnom teoretskom vrijednošću 45 000. Izborom odgovarajućeg koncentracijskog omjera, moguće je postići željenu temperaturu u sustavu, što predstavlja najveću prednost sustava s koncentriranjem Sunčevog zračenja u odnosu na ravne solarne kolektore.

Koncentracijski omjer sustava s paraboličnim kolektorima iznosi od 20 do 100, a radne temperature u sustavu dostižu 400 °C. Da bi se dostigle navedene vrijednosti koncentracijskog omjera, kolektori stalno prate kretanje Sunca tokom dana, čime se osigurava neprestano fokusiranje Sunčevih zraka na linearni apsorber.[3]

Sustav za praćenje položaja Sunca[uredi - уреди]

Kako se tokom dana položaj Sunca na nebu mijenja, tako se stalno mijenja i najpovoljniji kut pod kojim Sunčeve zrake padaju na površinu reflektora. Usled toga, neophodno je ugraditi sustave za praćenje položaja Sunca, kako bi se dobio što veći stupanj iskorištenja pretvorbe dozračene Sunčeve energije, iako ovi sustavi predstavljaju najveći činilac u vrlo visokim cijenama sunčevih termoelektrana. Stalno praćenje kretanja Sunca se ostvaruje pomoću:

O intenzitetu kretanja kolektora dovoljno govori podatak da je zahtijevana točnost praćenja kretanja Sunca u granicama dijela stupnja kuta. Sustav koncentrirajućih paraboličnih sunčevih kolektora, sastoji se od velikog broja paralelnih, uzdužnih, paraboličnih reflektora, postavljenih najčešće, uzdužnom osi po liniji sjever - jug, koji čine sunčevo polje, koje zahtijeva značajan prostor za ugradnju. Bez obzira na ogromnu površinu koju zauzima sunčevo polje, ovi visokoprecizni optički uređaji su postavljeni sa milimetarskom preciznošću.[4]

Sunčeva termoelektrana Andasol[uredi - уреди]

Njemačka tvtka Solar Millenium je izgradila prvu sunčevu elektranu, na području europskog kontinenta, Andasol, u južnoj španjolskoj provinciji Granada. Sunčevo polje se sastoji od 209 664 parabolična reflektora, koji zauzimaju površinu od 510 120 m2, i proizvodi 150 GWh/god., što je dovoljno za snabdijevanje 200 000 kućanstava.

Obzirom da su kolektori postavljeni uzduž pravca sjever –jug, oni prate kretanje Sunca od istoka do zapada. Pomjeranje kolektora je stalno, a najveći kosinusni gubitak (Lambertov zakon) je u podne, a najmanji u jutarnjim i kasnim popodnevnim satima.

Praćenjem kretanja Sunca i reflektiranjem Sunčevog zračenja na apsorber, radni fluid se zagrijava i cirkulira kroz sustav cijevi, prenoseći akumuliranu toplinsku energiju, u izmjenjivaču topline, na drugi fluid. Pregrijana para nastala na taj način, odvodi se u parnu turbinu stvarajući moment, koji služi za stvaranje električne energije u električnom generatoru. Pregrijana para se nakon izlaska iz generatora hladi u izmenjivaču topline, koji je povezan sa rashladnom kulom.

Skladištenje toplinske energije[uredi - уреди]

Međutim, zbog velikih promjena intenziteta Sunčevog zračenja, kao i zbog male gustoće energetskog fluksa, često je neophodno akumuliranje (uskladištenje) energije. U sustavu za skladištenje topline, se skuplja energija za vrijeme Sunčanih perioda, odnosno crpi se energija u periodima kada Sunčevog zračenja uopšte nema ili ga nema dovoljno. Ukoliko je Sunčevo zračenje intenzivno, solarno polje istovremeno stvara dovoljnu količinu energije za pokretanje generatora električne energije i za uskladištenje energije u sustavu za skladištenje toplote, koji omogućava rad generatoru i nekoliko sati nakon zalaska Sunca, čime se povećava stupanj iskorištenja sustava s koncentriranim Sunčevim zračenjem. U sustavu za skladištenje topline, navedenog postrojenja, radni fluid je rastopljena sol (60% NaNO3 i 40% KNO3), koja cirkulira između "rezervoara toplog fluida" (temperature ~380 °C) i " rezervoara hladnog fluida" (temperature ~280 °C). Svaki od rezervoara je promjera 15 m, visine 14 m i može da uskladišti 28 500 tona radnog fluida. U toku noći i za vrijeme oblačnih dana, sustav može snabdijevati električnom energijom korisnike 24 sata, odnosno oko 7,5 sati nakon prestanka djelovanja Sunčevog zračenja, ukoliko je sustav pravilno dimenzioniran. Postojeći sustavi s paraboličnim kolektorima obično stvaraju oko 100 kWh/god. električne energije po m2 površine kolektora.[5]

Ostale primjene paraboličnih kolektora[uredi - уреди]

Sunčevi sustavi za zagrijavanje vode.
Pogled iz zraka na sunčevu termoelektranu SEGS III–VII, koja je smještena u mjestu Kramer Junction (Kalifornija, SAD).
Pogled na sunčevu termoelektranu SEGS III–VII.

Sunčevi sustavi s paraboličnim kolektorima za zagrijavanje vode[uredi - уреди]

Toplinsko djelovanje Sunčevog zračenja predstavlja veoma pogodan izvor energije za grijanje potrošne vode, u domaćinstvima, industriji, turizmu i dr. Kod uobičajenog sunčevog sustava s paraboličnim kolektorima za dobijanje tehnološke vode ili sanitarne potrošne vode u industrijskim, turističkim, sportskim, medicinskim, vojnim i drugim objektima, temperatura radnog fluida u sustavu iznosi 271 °C, a temperatura vode na izlazu iz sustava između 49 °C i 82 °C. Ovisno o klimatskih uvjetima, radni fluid u ovom sustavu je voda ili tekućina na bazi antifriza. Temperatura radnog fluida u "rezervoaru toplog fluida" je oko 93 °C. Iskorištenje sustava s PTC kolektorima za zagrijavanje vode je najveća kada temperaturna razlika (između radnog fluida na ulazu u sunčevo polje i radnog fluida na izlazu iz sunčevog polja u ekspanzionu posudu) iznosi 33 °C.

Sunčevi sustavi s paraboličnim kolektorima za klimatizaciju zraka[uredi - уреди]

Korištenje sunčeve energije u sustavima za klimatizaciju zraka predstavlja novu i skupu tehnologiju koja je još uvek u fazi ispitivanja. Ne treba, međutim, zanemariti činjenicu, da se najveći zahtijevi za hlađenjem objekata poklapaju sa najvećim intenzitetom Sunčevog zračenja. Apsorpcioni rashladni uređaj u postrojenju za klimatizaciju zraka, koristiti vrelu vodu (vodenu paru) iz izmjenjivača topline, koji je povezan sa PTC kolektorima. Apsorpcioni rashladni sustav kao radni fluid koristi smjesu voda - litijev bromid. Litijev bromid je apsorpcijski, a voda u području podtlaka rashladni fluid. Zimi, kad ne postoji potreba za hlađenjem objekata, akumulirana energija iz spremnika se isporučuje sustavu za zagrijavanje prostorija.

Sunčevi sustavi s paraboličnim kolektorima za zagrijavanje prostorija[uredi - уреди]

Korištenje sustava za koncentriranje Sunčevog zračenja s paraboličnim kolektorima moguće je u sustavu daljinskog grijanja i u mnogim industrijskim postupcima, pri čemu se stvara dovoljna količina tople vode za grijanje prostorija, kuhanje, pasterizaciju, sterilizaciju i slično. Kada temperatura radnog fluida iz sunčevog polja pređe vrijednost temperature vode u izmenjivaču topline za neku određenu vrijednost, uključuje se rad cirkulacijske pumpe, koja potiskuje fluid kroz cijevi. Ohlađeni radni fluid se ponovo vraća u PTC kolektore na dogrijavanje.

Sustavi s koncentriranim Sunčevim zračenjem s paraboličnim kolektorima uglavnom predstavljaju hibride (mješovite sustave), što znači da za vrijeme smanjenog Sunčevog zračenja, hibridni sustavi koriste izgaranje fosilnih goriva za dogrijavanje sunčevog izlaza. Navedeni sunčevi sustavi mogu također biti spojeni s postojećim termoelektranama.

Postojeće elektrane[uredi - уреди]

Sunčeve termoelektrane s paraboličnim kolektorima predstavljaju tehnologiju koja se uspješno koristi od 1985. U komercijalnoj upotrebi je devet sunčevih polja postrojenja sunčeve termoelektrane SEGS, koje su smještene u pustinji Mohave, Kalifornija (SAD), kao i prva sunčeva termoelektrana u Europi, sunčeva termoelektrana Andasol, koja je puštena u pogon početkom studenog 2008. Do sada je na ovaj način stvoreno preko 12 milijardi kWh električne energije, što je dovoljno za opskrbu električnom energijom 12 milijuna ljudi.[6]

Prema podacima Američke organizacije SECO (engl. State Energy Conservation Office) manje od 3% površine Sahare pokrivene sustavima s Sunčevim koncentriranim zračenjem, bi bilo dovoljno da zadovolji svjetske potrebe za električnom energijom. Glavni problem ove ideje je naravno, elektroenergetski sustav, pa se predlaže ulaganje u jedinstvenu europsku mrežu, koja bi bila sposobna da energiju iz obnovljivih izvora prenese do svih zemalja EU. Predviđa se da bi za ostvarenje ovog ambicioznog cilja Europska Unija trebala do 2050. izdvajati oko milijardu eura svake godine.

Izvori[uredi - уреди]

  1. [1] "Studija mogućnosti korištenja za izgradnju sunčanih elektrana na području PGŽ", OIKON d.o.o., Institut za primjenjenu ekologiju, 2010.
  2. [2] "Parabolični kolektori za TOE", Hrastović inženjering d.o.o., 2013.
  3. "Mogućnost dobijanja energije korišćenjem paraboličnih PTC kolektora", Sanja Marković, Fakultet za industrijski menadžment – Kruševac, 2010.
  4. "Sunce kao izvor energije", Zagrebački savez klubova mladih tehničara, www.tehnicar.hr, 2009.
  5. [3] "Toplinsko uskladištenje sunceve energije", tkojetko.irb.hr, 2011.
  6. [4] "Sunčeva energija", Zdeslav Matić, Energetski institut Hrvoje Požar, 2007.