Paleocensko-eocenski termalni maksimum

Izvor: Wikipedia
Klimatske promjene tijekom zadnjih 65 milijuna godina. Paleocensko–eocenski toplotni maksimum (PETM) se primjećuje u naglom padu temperature nakon istog na grafu.

Najekstremnija promjena na Zemljinoj površini tijekom Kenozoika dogodila nakon prijelaza Paleocena u Eocen, tj. prije negdje otprilike 55.0 millijuna godina. Ovaj događaj se naziva Paleocensko–eocenski toplotni maksimum (skraćenica PETM), a poznat je i pod nazivom Eocenski toplotni vrhunac (ETM1)[1] te se tijekom tog razdoblja odigrao neobično brz i velik skok globalnog zatopljenja, velike promjene u ekosustavu i veliko narušavanje reda ugljikovog ciklusa.

Globalna temperatura tada je porasla za čak 6 °C u vremenskoj rasponu od samo 20,000 godina. To je otprilike 0.0003 °C godišnje. Mnoge bentoske foraminifere i kopneni sisavci su izumrli, ali su se pojavili i mnogi moderni sisavci, kao što su krave, konji i primati. [2] Neke vrste, kao što su bube, pauci i skakavci, su se smanjili tijekom tog toplotnog porasta.[3] Oceani su u tom razdoblju postali kiseliji za 0,4 stupnja na 14-stupanjskoj pH ljestvici te time postali nepogodniji za razne morske vrste.[4] Ovaj događaj se povezuje sa svjetskim nalazištima ugljikovog stabilnog izotopa δ13C te rastapanjem karbonata smještenog u svim oceanskim uvalama. Kasnija promatranja navode na zaključak da se dogodilo masovno ispuštanje ugljika osiromašenog od ugljika 13 u hidrosferu ili atmosferu na početku PETM-a. Nedavno, znanstvenici su počeli istraživati utjecaj ugljikovog-dioksida na Zemljinu temperaturu.

Prema nekim procjenama, neobično snažna vulkanska aktivnost je tada izbacila višak magme u sedimente bogate ugljikom, te tako pruzročila izbacivanje metana u atmosferu, koji su pak prouzročili globalno zatopljenje.[5] Druga mišljenja navode kako se mali komet ili asteroid sudario sa Zemljom i prouzročio porast ugljika te time i toplotno razdoblje koje je trajalo 100,000 do 150,000 godina.[6] Nekoliko milijuna godina kasnije, temperatura se opet stabilizirala i smanjila, te dovela do razdoblja koje se zove "Eocenski optimum".[7]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Katz, M. E.; Pak, D. K.; Dickens, G. R.; Miller, K. G. (1999). "The Source and Fate of Massive Carbon Input During the Latest Paleocene Thermal Maximum". Science 286 (5444): 1531.
  2. Revkin, Andrew C. (27. prosinca 2005). "Past Hot Times Hold Few Reasons to Relax About New Warming". New York Times. http://select.nytimes.com/gst/abstract.html?res=F60910FD39540C748EDDAB0994DD404482&scp=10&sq=Paleocene%20Eocene%20Thermal%20Maximum&st=cse. pristupljeno 5. ožujka 2012. 
  3. Nuwer, Rachel (16. listopada 2011). "Climate Change Is Shrinking Species, Research Suggests". New York Times. http://green.blogs.nytimes.com/2011/10/16/climate-change-is-shrinking-species-research-suggests/?scp=6&sq=Paleocene%20Eocene%20Thermal%20Maximum&st=cse. pristupljeno 5. ožujka 2012. 
  4. HINA. "Svjetski oceani sve kiseliji", Nacional, 02-03-2012, pristupljeno 05-03-2012.
  5. Revkin, Andrew C. (28. ožujka 2008). "‘Tipping Points’ and the Climate Challenge". New York Times. http://dotearth.blogs.nytimes.com/2009/03/28/tipping-points-and-the-climate-challenge/?scp=5&sq=Paleocene%20Eocene%20Thermal%20Maximum&st=cse. pristupljeno 5. ožujka 2012. 
  6. Rincon, Paul (17. lipnja 2003.). "Mammals' lucky space impact". BBC news. http://news.bbc.co.uk/2/hi/uk_news/education/2997404.stm. pristupljeno 5. ožujka 2012. 
  7. "Paleocene–Eocene Thermal Maximum". Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/1419455/Paleocene-Eocene-Thermal-Maximum-PETM. pristupljeno 5. ožujka 2012. 

Vanjske poveznice[uredi - уреди]