Ozolska Lokrida

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ozolska Lokrida u centralnoj Grčkoj, zapadno od Atike, pod imenom "Lokrida" (Locris).

Ozolska Lokrida ili Esperijska (= Zapadna) Lokrida ime je za oblast u staroj Grčkoj koju su nastanjivali Ozolski Lokriđani, jedno od dva plemena koja su činila Lokriđane. Ozolska Lokrida nalazila se na severu Korintskog zaliva i graničila se s Doridom na severu, Fokidom na istoku i Etolijom na zapadu.[1]

Ime[uredi | uredi kod]

Antički su pisci predložili različite teorije o etimologiji imena koje su nosili stanovnici ove oblasti ― Ozoli (Ὀζόλαι, Ozolai). Neki su to ime povezivali s grčkim glagolom ὄζειν (= "vonjati"). Prema Strabonu, to bi se moglo objasniti smradom sumpora koji se širio iz jednog izvora u podnožju Tafijske planine, ispod koje su, prema mitu, bili pokopani Nes i drugi kentauri,".[2] dok je, prema Plutarhu, to zbilo zbog nekog cveća kojim je mirisao sav okolni vazduh.[3] U vezi s prvom pričom, Pausanija kaže da, prema onome što je sam čuo, Nesa je Herakle ranio kod reke Euena, ali Nes nije tu izdahnuo, nego je uspeo da pobegne u ovu zemlju i, kad je tu umro, njegovo je telo istrulilo nepokopano i tako smradom zagadilo vazduh.[4] Prema drugoj varijanti, Ozoli su svoje ime poneli zbog posebnog mirisa koji ima isparavanje tamošnje reke, a prema trećoj, prvi stanovnici tog područja nisu poznavali veštinu tkanja, pa su umesto odeće nosili sirovu životinjsku kožu, koja je ostavljala jak smrad.[4][3]

Pausanija spominje i teoriju po kojoj je Orestej, sin Deukalionov i kralj te zemlje, imao kuju koja je umesto šteneta rodila jedan štap, koji je onda Orestej zakopao i iz koga je s proleća izniklo stablo vinove loze, a po granama tog stabla, koje se na grčkom zovu ὄζοι (ozoi), tamošnji je narod nazvan Ozolima.[4]

Geografija[uredi | uredi kod]

Ozolska Lokrida zauzima brdovitu i uglavnom neplodnu zemlju. Njen veći deo čine padine Parnasa od Fokide na istoku, Gione u centru i Vardusije od Etolije na zapadu. Jedine tamošnje reke koje se u antici spominju jesu Hilet i Dafno, od kojih se Dafno danas zove Mornos, protiče pravcem jug‒zapad i uliva se u Korintski zaliv blizu Naupakta. Na zapdu je granica Ozolskih Lokriđana bila blizu rta Antirija, preko puta rta Rija na obali Ahaje. Istočna granica Lokride, na obali, bila je blizu fokidskog grada Krise; zapadni deo Krisejskog zaliva zapljuskivao je lokridsku, a istočni deo fokidsku obalu. Prema nekim vestima iz antike, Ozolska Lokrida osnovana je kao kolonija Opuntskih Lokriđana.[1]

Glavni grad Ozolâ bila je Amfisa, a najvažnija luka bila je u Naupaktu. Drugi važni gradovi u toj oblasti bili su: obalni grad Halej, zapadno od današnjeg grada Iteje, zatim Mionija i Triteja u podnožju Vardusije, na zapadnoj padini Parnasa gradovi Ipno, Hes i Mesapija, obalni grad Eanteja na zapadnom rubu Krisejskog zaliva te dalje na zapadu ― Fest, Tolofona, Antikira, Eritre, Eupalij, Eneon, Makinija i Molikrej, u čijem se posedu nalazio Antirij. U unutrašnjosi zemlje, od zapada prema istoku, nalazili su se Egitij, Krokulej, Teihij, Olpeja i Hila.[1]

Historija[uredi | uredi kod]

U historiji se Ozolski Lokriđani prvi put pojavljuju u doba peloponeskog rata, kad ih Tukidid spominje kao polubarbarski narod, zajedno s Etolcima i Akarnancima, kojima su nalikovali po naoružanju i načinu ratovanja.[5] Godine 426. pne. Lokriđani su obećali pomoć Demostenu, atinskom vojnom zapovedniku, u njegovom pohodu na Etoliju; ali, nakon Demostenovog poraza, većina lokridskih plemena bez otpora se pokorila Spartancu Eurilohu, koji je s vojskom prešao njihovom zemljom od Delfa do Naupakta.[6] Kasnije su pripadali Etolskom savezu.[7]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 Smith 1854, s.v. Locris
  2. Strabon, Geografija, IX, 4.
  3. 3,0 3,1 Plutarh, Quaestiones Graecae, 15.
  4. 4,0 4,1 4,2 Pausanija, Opis Helade, X, 38, 1.
  5. Tukidid, Historija peloponeskog rata, I, 5; III, 94.
  6. Tukidid, Historija peloponeskog rata, III, 95.
  7. Polibije, Istorija, XVIII, 30.

Literatura[uredi | uredi kod]