Osman-aga Temišvarski

Izvor: Wikipedia
Karta Europe 1683.

Osman-aga Temišvarski (Temišvar 1671.- Istanbul[1] 1725.[2]) bio je turski prevoditelj, vojnik Osmanskog carstva te autor rijetke autobigrafije iz tog razdoblja, Autobiografija Osman-age Temišvarskog, u kojoj je opisao svoje zarobljeništvo u Habsburškoj monarhiji. To je bio jedini očuvani primjer turske autobiografije o zarobljeništvu u drugoj zemlji u tom razdoblju, sve do 19. stoljeća.[3] Također je autor knjige o diplomaciji (Kitâb-i insâ) te jedne nepotpune, Njemačka povijest (Nemçe tarıhi).[4]

Život[uredi - уреди]

Temišvar je grad u Banatu, današnja Rumunjska, koji se našao u sklopu Osmanskog carstva nakon turskih osvajanja u 16. stoljeću. Osman-aga se rodio u tom gradu - njegov otac zvao se Ahmed-aga, pripadnik pješaštva koji se u Temišvar doselio iz Beograda, a njegova majka je bila žena koja se doselila iz Slankamena. U 25 godina braka imali su devetero djece, ali je preživjelo samo petero. Kada su umrli roditelji, djeci je dodijeljen skrbnik. Kada je počela opsada Beča 1683., pojačali su se sukobi između austrijskih i turskih snaga.

Kao vojnik Osmanskog carstva, Osman-aga je zarobljen u tvrđavi Solymos, Lipova, s 17 ili 18 godina, u akciji generala Caraffa. Njegov gospodar je postao poručnik Fischer. U blizini Arada, Fischer je od njega zatražio novac za otkup, ukupno 60 zlatnika. Jedan zarobljeni turski časnik, Ibrahim, pristao je biti mu jamac uz uvjet da i njega otkupi za još deset dukata u Szegedu. Osman-aga se vratio u Temišvar po novac te uputio u Szeged kako bi otplatio dug zajedno s još četvoricom bivših zarobljenika. Kada su čuli da je Fischer otišao prema Osijeku i Erdutu, krenuli su tim smjerom, ali je naišao na brod na Dunavu čiji su ga vlasnici opljačkali. Osman-aga je uspio pobjeći i ponovno sresti Fischera te mu dati novac, ali ga je ovaj prevarom zadržao i odveo duboko u Slavoniju, do Siska i Ivanića, gdje je jedva preživio tešku prehladu te neuspješno pokušao pobjeći u Bosnu, natrag u Osmansko carstvo. Predviđeno je da bude prodan Mlećanima kao rob, ali je na intervenciju jednog svećenika to spriječeno.

Tijekom boravka u Hrvatskoj, dospio je u kućanstvo generala grofa Staubenberga kao konjušar. Novi vlasnik ga je premjestio na svoj posjed u Kapfenbergu (današnja Austrija). Stekao je naklonost grofice, ali se nije htio vezati nego napustiti mjesto - te noći, grofičina sluškinja, Margot, potajno je ušla u njegovu staju gdje je noćio i izjavila da je zaljubljena u njega, ali on nije htio spavati s njom iako je bila privlačna jer nije htio da zatrudni. Osman-aga je premješten u Beč u kućanstvo grofičina šurjaka, koji ga je pak prepustio članu Dvorskog vijeća grofu Christophu Tiedmayeru von Schallenbergu. Osman-aga je tamo naposlijetku ostao sedam godina te čak i naučio zanat slastičara. Usavršio je njemački tako da ga nitko nije razlikovao od domorodaca. Opisao je razne pustolovine iz tog razdoblja, među njima kako je jedva izvukao živu glavu nakon jedne svađe u krčmi s prijateljima.

Umjetnički prikaz opsade Beograda 1717.

1699. potpisan je mir u Srijemskim Karlovcima te su mnogi turski zarobljenici zamijenjeni za austrijske ili mađarske. Osman-aga se odlučio na bijeg sa još jednim Turčinom i dvije djevojke dok su grof i njegova supruga bili u nekim toplicama. Falsificirao je grofov rukopis na jednom dokumentu u kojem piše kako je slobodan čovjek i kako se tobože želi doseliti u Bačku. Njih četvero se ukrcalo na brod i Dunavom spustili do Budima. U Novom Sadu su privedeni zbog sumnje u njihove dokumente te smiješteni u kućni pritvor do dolaska potvrde iz Beča. Tijekom ta tri tjedna, Osman-aga je tražio vodiče koji bi ih prebacili na osmanski teritorij, no bez uspjeha - jedan navodni vodič, Sava, oduzeo je od njega dva puta novac unaprijed, ali ga je samo potrošio u krčmi ne održavši obećanje. Najzad, Osman-aga je sreo nekog Srbina, Petra, koji mu je organizirao prijevoz ćamcem preko Dunava te kočiju do prelaska granice. Međutim, dok su bili u kočiji, susreli su ih neki hajduci i zarobili kako bi ih vratili natrag, jer su čuli vijest o nagradi za turske bjegunce. Iako je potrošio sav novac, Osman-aga ih je ipak uspio nagovoriti da njih četvero puste u Beograd jer će im tamo isplatiti više novca od potjernice. Tamo je Osman-aga sve ispričao Uzunu Ahmed-baši. Vraćen mu je novac te je postao tumač osmanskih vlasti za njemački jezik.

Oženio se i dobio osmero djece, ali je od njih ostalo živo samo dvoje - kćer i sin. 17 godina je živio u Temišvaru te stekao veliki imetak. Međutim, morao je s obitelji napustiti Temišvar 1716. koji su zauzele austrijske snage. Tijekom opsade Beograda 1717. izgubio je velik dio imovine te ženu i deset rođaka kad je eksplodiralo skladište baruta. Nakon toga se ponovno oženio i dobio troje djece, od koje je jedno umrlo. Preselio se u Istanbul gdje je živio u neimaštini. Njegovi zadnji zapisi datirani su 1725., nakon čega mu se gubi svaki trag.

Povijest autobiografije[uredi - уреди]

Za objavljivanje autobiografije najviše su zaslužni austrijski orijentalist Heinz Griesbach, koji je prvi radio na Osman-aginu autografu, te Richard Franz Kreutel i Otto Spies, koji su njegov prijevod dopunili vlastitim te objavili pod nazivom Život i pustolovine prevoditelja Osman-age. [3] Oni su uspijeli "dešifrirati" njemačka osobna imena, toponime, zvanja, činove i druge izraze nečitko napisane arapskim pismom. Također su identificirali razne povijesne ličnosti opisane u knjizi.[3]

Nakon njemačkog objavljivanja knjige, ista je nakon izvjesnog vremena objavljena i u Turskoj, ali su autori u prvom izdanju proizvoljno i netočno prevodili tekst, a katkad čak i izmišljali događaje kako bi bio "zanimljiviji". [5] Harun Tolasa je pak uspio donekle ispraviti tu nepravdu kad je tri godine nakon njegove smrti (1983.) objavljena puno vjernija autobiografija. [5]

Dosta je pitanja ostavila činjenica što se Osman-aga u životopisu nevješto izražava: rečenice mu nisu uvijek dovršene a povremeno im nedostaje predikatni glagol ili su greške u glagolskim rekcijama čudne. [6] Prevoditelj Ekrem Čaušević stoga smatra da Osman-aga nije bio etnički Turčin, već sin konvertita slavenskog porijekla u čijoj se kući nije uvijek govorio turski jezik.[7] Kreutel također zastupa istu tezu te napominje kako je Osman-aga s dvadesetak godina govorio razne balkanske jezike (hrvatski, srpski, mađarski i rumunjski). [7] Tolasa pak smatra da je autor bio "rumelijski Turčin", tj. Turčin koji se rodio i odrastao na Balkanu u slavenskom i mađarskom okruženju, daleko od prave turske sredine.

Izvori[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. Čaušević 2004., str. 118
  2. Njegovi posljedni datirani zapisi potječu iz 1725., nakon čega mu se gubi svaki trag, tako da je točna godina njegove smrti nepoznata.
  3. 3.0 3.1 3.2 Čaušević 2004., str. VII
  4. Čaušević 2004., str. IX
  5. 5.0 5.1 Čaušević 2004., str. XII-XIII
  6. Čaušević 2004., str. XIV
  7. 7.0 7.1 Čaušević 2004., str. XV

Literatura[uredi - уреди]

  • Temišvarski, Kreutel & Spies, Osman-aga, Richard Franz & Otto (2004). Ekrem Čaušević. ur. Autobiografija Osman-age Temišvarskog [Die Autobiographie des Dolmetschers Osman Aga aus Temeschwar]. Zagreb: Srednja Europa. ISBN 9536979233.