Optimizam

Izvor: Wikipedia

Optimizam je sklonost da se očekuje najbolji mogući ishod ili oslanja na one aspekte date situacije koji ulivaju najviše nade.[1] Optimizam se takođe definiše kao „ispunjenost nadom i uzdanje u budućnost ili uspješan ishod nečega; sklonost da se stvari posmatraju povoljno, sa nadom“. Riječ „optimizam“ je nastala od latinske riječi -{optimum}-, što znači „najbolje“. Biti optimističan, u uobičajenom značenju, znači očekivati da će određena situacija imati najbolji od mogućih ishoda. Ovo se u psihologiji obično naziva dispozicioni optimizam. Naučnici u svojim istraživanjima, međutim, koriste ovaj izraz u zavisnosti od vrste istraživanja. Na primjer, Martin Selidžmen i njegove kolege definišu optimizam u kontekstu eksplanatornog stila, koji određuje kako čovjek sebi objašnjava životne događaje. Kao i sa većinom crta ličnosti, postoje različiti načini da se evaluira optimizam, poput raznih testova životne orijentacije (za prvobitnu definiciju optimizma) i upitnika atributivnog stila (dizajniranog da se evaluira optimizam u kontekstu eksplanatornog stila). Iako je nasljednost optimizma vrlo sporna, većina naučnika se slaže da može postojati određeni biološki faktor, ali se takođe smatra da je optimizam uglavnom povezan sa okruženjem, te da spada u naučene crte ličnosti.[2] Postoje nagovještaji da se optimizam nasljeđuje jer predstavlja manifestaciju kombinacije drugih crta ličnosti koje su uglavnom nasljedne, poput inteligencije i temperamenta.[3] Optimizam može biti povezan i sa zdravljem.

V. također[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. -{The American Heritage® Dictionary of the English Language, Fourth Edition copyright ©2000 by Houghton Mifflin Company. Updated in 2009.}-
  2. -{Susan C. Vaughan. Half Empty, Half Full: Understanding the Psychological Roots of Optimism. New York: Harcourt, Inc., 2000.}-
  3. -{P. Schulman, D. Keith, M. Seligman "Is Optimism Heritable? A Study of Twins." Behavior Research and Therapy. 31.6 (1993): 569-574.}-