Olga Humo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
OLGA HUMO
Datum rođenja27. maj 1919.
Mesto rođenjaBeograd
Kraljevina Jugoslavija Kraljevina SHS
Datum smrti4. avgust 2013. (94 god.)
Mesto smrtiBeograd
Srbija Srbija
Profesijaprofesor
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
U toku NOB-asekretarica Josipa Broza Tita
Služba NOV i PO Jugoslavije
Odlikovanja
jugoslovenska odlikovanja:
Orden bratstva i jedinsta
Orden bratstva i jedinsta
Orden za hrabrost
Orden za hrabrost
Orden zasluga za narod
Orden zasluga za narod
Partizanska spomenica 1941.
Partizanska spomenica 1941.

Olga Humo rođ. Ninčić (19192013) je bila učesnica Narodnooslobodilačke borbe i profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Biografija[uredi | uredi kod]

Olga Ninčić rođena je 1919. godine u Beogradu. Njen otac Momčilo Ninčić (1876—1947) bio je ministar inostranih polsova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Za vreme studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, priključila se studentskom revolucionarnom pokretu. Godine 1937. upoznala se a Avdom Humom, tada jednim od vodećih ličnosti u studentskom revolucionarnom pokretu na Beogradskom univerzitetu.

Posle studentskih demonstracija 14. decembra 1939. godine Olga je bila uhapšena i saslušavao ju je lično šef Beogradske policije Dragi Jovanović. Posle pet dana, provedenih u zatvoru, puštena je na slobodu, zbog nedostatka dokaza, ali i zbog toga jer potiče iz ugledne porodice. Godine 1940, mimo očeve volje, udala se za Avdu Huma, a svedoci na venčanju su bili: Jurica Ribar, Avdov stric Hamzo i Olgin brat Đuro. Posle venčanja Olga i Avdo su živeli u Sarajevu, sve do početka rata.

Drugi svetski rat[uredi | uredi kod]

Olgini roditelji su posle kapitulacije, zajedno sa ostalim članovima Vlade generala Dušana Simovića, napustili Jugoslaviju. Pošto su išli preko Pala i Sarajeva, pozvali su Olgu da krene s njima. Ona je odbila poziv i jula 1941. godine, zajedno sa suprugom, otišla u Mostar gde je on u svojstvu člana Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu radio na organizovanju oružanog ustanka u Hercegovini. Za to vreme Olga se krila u kući njegovih roditelja, rođaka i prijatelja.

Nedugo posle odlaska Olginih roditelja u London, do njih je došla vest da je Olga poginula i oni su u to verovali sve do kraja 1942. godine, kada je uspela da preko Crvenog krsta stupi s njima u kontakt. Olgin brat Đuro Ninčić (1915—1979) je takođe s roditeljima otišao u London, pošto u Sarajevu 1941. godine nije uspeo da uspostavi vezu sa partijskom organizacijom. On se 1944. godine uključio u Narodnooslobodilačku borbu i posle rata je radio kao diplomata Nove Jugoslavije.

Marta 1942. godine Olga se porodila u Mostaru, ali je ubrzo uhapšena i sprovedena u Sarajevo. Uz pomoć partijske organizacije uspela je da pobegne iz zatvora i ode u partizane. Najpre je kao prevodilac sa doktorom Makenzijem, iz britanske vojne misije u NOVJ, obilazila partizanske bolnice. Potom se priključila Vrhovnom štabu NOV i POJ, gde je prevodila biltene i razgovore sa članovima savezničkih vojnih misija. Bila je poznanica, sa studija, sa Titovom sekretaricom Davorjankom Paunović Zdenkom, posle čijeg je odlaska u Moskvu, na lečenje, preuzela funkciju lične sekretarice Vrhovnog komandanta NOV i POJ.

Posle nemačkog desanta na Drvar, 25. maja 1944. godine, koji je provela sa ostalim članovima Vrhovnog štaba NOV i POJ, prešla je na ostrvo Vis. Avgusta 1944. godine prisustvovala je u Napulju razgovorima između Vrhovnog komandanta NOV i POJ i predsednika NKOJ-a maršala Josipa Broza Tita i engleskog premijera Vinstona Čerčila, kao lični Titov prevodilac. Posle oslobođenja Beograda, oktobra 1944. godine, došla je iz Vršca u Beograd gde je sa Sretenom Žujovićem pripremala Titov dolazak.

Posle oslobođenja Mostara, 1945. godine, otišla je da se suretne sa mužem i kćerkom.

Period SFRJ[uredi | uredi kod]

Do 1956. godine živela sa porodicom u Sarajevu, gde se njen muž nalazio na odgovornim državno-partijskim funkcijama (bio je najpre ministar, potom potpredsednik, a potom predsednik vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine i organizacioni sekretar Komunističke partije Bosne i Hercegovine), a ona je radila kao profesor u gimnaziji i asistent na tek osnovanom Filozofskom fakultetu. Posle prelaska u Beograd, njen muž se nalazio na visokim funkcijama u Federaciji (bio je savezni sekretar za finansije, narodni poslanik i član Predsedništva CK SKJ), a ona je 1959. godine doktorirala na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta i potom radila na Katedri za engleski jezik.

Literatura[uredi | uredi kod]

Partizanska spomenica 1941. Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.
  • Milomir Marić „Deca komunizma“. „Mladost“, Beograd 1987. godina.

Vidi još[uredi | uredi kod]