Obsko-ugarski jezici
Obsko-ugarski jezici su dio porodice ugro-finskih jezika, pri čemu se naziv posebno koristi za hantijski (Ostkak) i mansijski (Vogul) jezik. Oni, zajedno s mađarskim, čine ugarsko granu ugro-finskih jezika. Ti se jezici govore u oblasti između Urala i Oba i Irtiša u današnjem centralnom dijelu Rusije. Šume i šumske stepe južnog Urala se smatraju originalnom pradomovinom ugarske grane. Prije nekih 500 godina dolazak Rusa je govornike tih jezika potisnuo na istok prema Obu i Irtišu. Neki govornici obsko-ugarskih jezika su preživjeli zapadno od Urala sve do ranog 20. vijeka. Mađarski se, pak, od tih jezika odvojio za vrijeme 11. vijeka pne.[1][2] Iako su jezici srodnim mađarskom, veza je labava te s radikalno razlikuju u foologiji, sintaksi i vokabularu. Hantijski i mansijski su, s druge strane, srodni ali se njihovi govornici ne mogu sporazumijevati. Na obsko-ugarske jezike su kasnije snažno utjecali Turski jezici, posebno zatarski.[3] Sve do 1930. godine ti jezici nisu imali pismo ni književnost, ali se od 1937. koristi modificirana ćirilica. Međutim, još nje stvoreno neko značajnije pisano djelo na tom jeziku, a malo se koristi u službene svrhe.[4]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Hajdú, Péter. Az uráli nyelvészet alapkérdései. Tankönyvkiadó, Budapest, 1981. ('Primarna pitanja uralske lingvistike', mađarski) ISBN 963-17-4219-9
- ↑ Jászó, Anna. A magyar nyelv könyve, 2nd edition. Trezor Kiadó, Budapest, 1994. ('Knjiga o mađarskom jeziku.', mađarski) ISBN 963-7685-42-1
- ↑ Greller, Wolfgang (1.4. 2000). Encyclopedia of the Languages of Europe. Blackwell Publishing. ISBN 0-631-22039-9. Page 478.
- ↑ Encyclopædia Britannica. Ob-Ugric languages. Pristup 22.6. 2006.