Nikaragvanski jezik znakova

Izvor: Wikipedia

Nikaragvanski jezik znakova (ili ISN, od Idioma de Señas de Nicaragua na španskom) je jezik znakova razvijen bez dodira sa drugim jezicima znakova tokom 1970-ih u Nikaragvi. Razvijen je kada je sandinistička vlada napravila školu za gluvonemu decu u Nikaragvi, gde prethodno nije bilo takve javne institucije. Jezik nije razvijen od strane vlade, već se razvio prirodno, u komunikaciji između gluvonemih đaka.

Istorija[uredi - уреди]

Razdoblje pre kontakta[uredi - уреди]

Pre 1970-ih, gluvoneme osobe u Nikaragvi imale su malo međusobnog kontakta. Zbog društvenih zabrana gluvoneme osobe su držane izolovano, tako da nije bilo međugeneracijskog kontakta, kao što je i kontakt među gluvonemim osobama iste generacije bio vrlo slab. Postojao je mali broj osnovnih škola koje su prihvatale gluvonemu decu i to u ograničenom broju. Takođe, ta su deca gubila međusobni kontakt van škole.

Mnogi gluvonemi ljudi u Nikaragvi su bili samo gluvoneme osobe u svojim porodicama i komšiluku. U takvim situacijama gluvonemi ljudi često razvijaju kućni znakovni sistem, idiosinkretičan i rudimentaran gestikularni sistem korišćen za komunikaciju sa čujućim članovima porodice. Do sada pronađeni kućni znakovni sistemi pokazuju neke centralne osobine jezika, kao što je osnovni rečnik gestova i konzistentan red reči koji omogućuje rekurziju. Kućni znakovni sistemi koje su razvili Nikaragvanci poprilično variraju od jedne do druge gluvoneme osobe u obliku i složenosti.

Očigledno je da razdoblje pre kontakta nije bilo dovoljno adekvatno da podrži zajednicu ili jezik. Tokom tog razdoblja nije postojala zajednica gluvonemih, kao što nije bilo jezika znakova koji je mogao biti razvijen ili održavan.

Razdoblje ekstenzivnog kontakta[uredi - уреди]

Kontakt među gluvonemom decom izuzetno se povećao krajem sedamdesetih godina. Najznačajnije je bilo otvaranje centra za obrazovanje dece sa posebnim potrebama 1977. godine, nudeći časove gluvonemima od preškolskog uzrasta do šestog razreda osnovne škole. Inicijalno je primljeno 50 gluvonemih učenika, povećavajući broj na preko 100 u 1979. godini.

Posle Sandinističke revolucije 1979. nova nikaragvanska vlada imala je stotine gluvoneme dece u dve škole u Managvi. Na početku se obrazovanje sastojalo u "čitanju prstiju" korišćenjem jednostavnih znakova koji su predstavljali pandan azbuci španskog jezika. Rezultat je bio potpuni promašaj zato što učenici nisu uspeli ni da shvate konecpt reči koje nikada nisu ni čule ni čitale. Deca su lingvistički bila razdvojena od svojih učitelja. Kako im je bilo omogućeno da komuniciraju gestovima u autobusima i školskom dvorištu, počeli su razvoj novog jezika znakova, jedinog jezika stvorenog u našem vremenu prirodno. Uskoro potom, 1980. godine, i škola za odrasle gluvoneme osobe je napravljena. 1983. godine škola je opsluživala više od 400 učenika. Po prvi put zajednica gluvonemih je postojala u kontinuitetu od detinjstva do ranog odraslog doba.

Na početku su učenici mogli da koriste samo grube gestikularne znakove razvijene u svojim porodicama, ali kada su jednom ostavljeni zajedno, počeli su da stvaraju znakove kojima bi mogli međusobno da se sporazumevaju. Dok su neiskusni učitelji shvatili da im je teško da razumeju svoje učenike, deca nisu imala problema u međusobnoj komunikaciji. Novi jezik je počeo da postoji. U toku samo nekoliko generacija polaznika rođen je celovit jezik sa pravilima i gramatikom.

Sandinistički zvaničnici su zatražili pomoć inostranih naučnika. Kada su lingvisti napokon razaznali dečije stvaraloštvo, nikaragvanski jezik znakova postao je klasičan slučaj savremene lingvistike.

1986. godine stvoren je društveni klub gluvonemih adolescenata i odraslih. Do 1990. ovaj klub je postao Nacionalno udruženje gluvonemih Nikaragve i vodile su ga gluvoneme odrasle osobe. Udruženje je aktivno promovisalo korišćenje jezika znakova i stvorilo mogućnosti za normalan kontakt između gluvonemih osoba, adolescenata i dece. To je uključilo i društvena okupljanja, atletske timove vođenje od strane gluvonemih trenera i, u saradnji sa Ministartvom obrazovanja, kulture i sporta Nikaragve, mogućnost da gluvonemi budu saradnici učiteljima na časovima u osnovnim školama.

Od svog nastanka tokom sredine sedamdesetih godina dvadesetog veka pa do današnjeg dana, Razdoblje ekstenzivnog kontakta se odlikovalo ekstenzvinim horizontalnim kontaktom, koji je predstavljao interakciju među osobama iste dobi, konkretno između mlade dece. Kako je došla sredina osamdesetih godina, prva generacija dece je ušla u adolescentno i odraslo doba. Kako su sazreli, stvorili su mogućnost da promovišu međugeneracijski kontakt, kontakt sa mlađom generacijom dece koja su tek ušla u zajednicu. Sledstveno tome, uz konstantan horizontalni uticaj među osobama iste generacije, ovo razdoblje odlikuje i postepeno uvođenje vertikalnog uticaja sa osoba starije dobi na osobe mlađe dobi.

-{ISN}- i lingvistika[uredi - уреди]

-{ISN}- je posebno zanimljiv lingvistima zato što je izrastao iz pidžina u potpuni kreol u samo par decenija, tokom ponavljanog uticaja nove dece kojima je prisvojeni -{ISN}- bio prvi jezik.

Ovaj jezik takođe predstavlja stvaranje novog jezika bez zajednice odraslih kojima je taj jezik maternji, što je izuzetno neobično. Normalni krolski jeziki razvijeni su iz mešanja pidžina dve ili više različite zajednice dobrih govornika, ali ovaj pidžin (a kasnije i kreol) je razvijen u grupi mladih ljudi koji nisu imali maternji jezik.

Neki lingvisti vide ono što se dogodilo u Managvi kao dokaz da je jezik vrlo duboka sposobnost unutar ljudskog mozga.

Protivrečnost[uredi - уреди]

U želji da zaštite jezik, neki istraživači su zainteresovani za onemogućavanje pristupa drugim oblicima jezika znakova tim mladim ljudima (npr. američkom jeziku znakova). Drugi smatraju da je to neetička zabrana njihove slobode kretanja.

Vanjske veze[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Coppola, M 2002 The emergence of grammatical categories in homesign: Evidence from family-based gesture systems in Nicaragua Department of Brain and Cognitive Sciences Rochester, NY University of Rochester Ph.D. dissertation
  • Goldin-Meadow, S. Wanner, E., and Gleitman, L. R 1982 The resilience of recursion: A study of a communication system developed without a conventional language model Language acquisition: The state of the art New York Cambridge University Press
  • Morford, Jill P 1996 Insights to language from the study of gesture: A review of research on the gestural communication of non-signing deaf people Language and Communication 16 2 165-178
  • Polich, S 1998 Social agency and deaf communities: A Nicaraguan case study University of Texas at Austin Ph.D. dissertation
  • Senghas, R. J 1997 An 'unspeakable, unwriteable' language: Deaf identity, language & personhood among the first cohorts of Nicaraguan signers University of Rochester, NY Ph.D. dissertation
  • Senghas, R. J. Monaghan, L, Nakamura, K., Schmaling, C., and Turner, G. H. 2003 New ways to be deaf in Nicaragua: Changes in language, personhood, and community Many ways to be deaf: International, linguistic, and sociocultural variation Washington, DC Gallaudet University Press 260-282<