Nacionalni mit

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Nacionalna mitologija)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Nacionalni mitovi (također nacionalistički mitovi) su mitovi koje stvaraju i propagiraju nacionalni intelektualci kao sredstvo političke mobilizacije na etničkoj osnovi.[1] Nacionalni mitovi su podvrsta političkih mitova.

Nacionalni mit često služi kao važan nacionalni simbol koji afirmiše skup nacionalnih vrednosti. Nacionalistički mitovi ponekad imaju tendenciju da stimulišu sukobe između nacija[2], da prenaglase karakteristična obeležja nacije i da preuveličavaju pretnju naciji od strane drugih grupa, ratoborno propagirajući ostvarenje svojih ciljeva.[3]

Nacionalni mit može biti legenda ili izmišljeni narativ, uzdignut do ozbiljne mitološke, simboličke i vrednosne razine tako da bude istina za naciju.[4] Može samo dramatizovati pravi događaj, izostavite važne historijske detalje, ili dodati detalje za koje nema dokaza; ili prosto može biti izmišljena priča koju niko ne uzima za doslovno istinitu, ali sadrži simboličko značenje za naciju.[5]

U nekim slučajevima, značenje nacionalnog mita može postati sporno među različitim delovima stanovništva.

Pozadina[uredi | uredi kod]

Društvena pozadina[uredi | uredi kod]

Psihološka pozadina[uredi | uredi kod]

Osnovni nacionalni mitovi[uredi | uredi kod]

Primarni nacionalni mitovi su uobičajenu među nacionalnim mitovima skoro svih nacija.

Mit o poreklu[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Mit o poreklu
Islandski osnivački mit – dolazak prvog nordijskog naseljenika Ingólfra Arnarsona na mesto budućeg Rejkjavika.

Nacionalni folklor mnogih naroda podrazumeva mit o poreklu, legendarnu naraciju o prošlosti nacije, koja često potiče iz narodne epike. Mitovi o poreklu uglavnom nastoje da se poreklo nacije veže za srednji ili čak stari vek. Uzrok ovog mita je da se želi obezbediti istorijski legitimitet naciji tako da se jednoj naciji dodeli veće pravo u odnosu na neku drugu koja navodno nema kontinuitet sa srednjim ili starim vekom.

U nekim slučajevima, nacionalni mit je religiozan, i odnosi se na priče o osnivanja nacije božijim rukama, ili o vođama favorizovanim od strane bogova i drugih natprirodnih bića.

Mit o večitosti nacije[uredi | uredi kod]

Mit o večitosti nacije je veoma prisutan među nacionalistima raznih nacija. Njegova osnovna karakteristika je to što se nacija 19-og veka projektuje u nedoglednu prošlost te predstavlja kao večna kategorija koja postoji oduvek i koja će postojati uvek.

Viktimizacija[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Viktimizacija

Viktimizacija je način da se sopstvena nacija predstavi žrtvom drugih koji nasrću na nju i njene kvalitete, pa je nacija prinuđena da se sama bori jer su ju svi izneverili.

Klasičan primer viktimizacije je naglašavanje stradanja sopstvene nacije u proteklim ratovima, uz istodobno prećutkivanje ratnih zločina koji su njeni pripadnici počinili.

Nacija kao bedem[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Mit o bedemu

Mit o bedemu predstavlja naciju bedemom u odnosu na nešto drugo: komunizam, islam, terorizam, Ruse, Srbe, Albance, Turke.... Klasičan izraz koji se u europskim zemljama rabi je "bedem hrišćanstva", za nacije koje vrše stvarnu ili pretpostavljenu odbranu "hrišćanskih" vrednosti od drugih kulturnih uticaja.

Posebni nacionalni mitovi[uredi | uredi kod]

Hrvatski nacionalni mitovi[uredi | uredi kod]

Hrvatski autor Nino Raspudić smatra da je okvirni hrvatski mit onaj o urođenoj civiliziranosti i naprednosti Hrvata i krivnji drugih koji ih priječe da pokažu pravu vrijednost. Raspudić također smatra da je u Hrvatskoj trenutno glavni politički mit o EU, čija su dva osnovna oblika eurofilski i eurofobni. Prvi vjeruje da ulazak u EU sam po sebi donosi rješenje svih problema. Drugi smatra da je EU osnovan isključivo zato da bi zagorčavao život našem narodu.[6]

Srpski nacionalni mitovi[uredi | uredi kod]

Kosovski mit, jedan od najopstojnijih srpskih nacionalnih mitova.

Nikada se u narodnoj školi nije osvetljavala ni iz bliza slika režima u kojima su ti naši prošli carevi stekli srpsku slavu, nikada se nije poredio život izvesnih stepena ondašnje socijalne hijerarhije. Od tih fakata se bežalo, jer bi nam ona faktički iznela stvarno stanje tih zlatnih epoha naše prošlosti.[7]

– Miodrag Jeremić, Borba 1914. godine

Jedan od najrasprostranjenijih srpskih nacionalnih mitova je kosovski mit, koji se temelji na mitologizaciji kosovske bitke iz 1389. godine, a kao osnovne elemente ima cara Lazara, Miloša Obilića, nebesku Srbiju i Dušanovo carstvo. Kosovski mit naročito neguje Srpska pravoslavna crkva.[8]

Jedan od poznatijih antropologa u Srbiji koji se bavi političkim mitovima je Ivan Čolović.

Albanski nacionalni mitovi[uredi | uredi kod]

Jedan od najrasprostranjenijih albanskih nacionalnih mitova je mit o Skenderbegu. Albanski nacionalistički pisci su transformisali lik i delo Skenderbega u mešavinu istorijskih činjenica, istina, poluistina, izmišljotina i folklora.[9]

Funkcije nacionalnih mitova[uredi | uredi kod]

Nacionalni mitovi imaju mnoge društvene i političke funkcije. U totalitarnim diktaturama, nacionalni mitovi često postoje samo u svrhu državno sponzorisane propagande. Vođi mogu biti dodeljene, na primer, mitske natprirodne sposobnosti da bi izgledao poput boga (vidi kult ličnosti). Međutim, nacionalni mitovi postoje u svakom društvu. U liberalnim režimima oni mogu da posluže u svrhu podsticanja građanske vrline i samopožrtvovanja[10], ili kao legitimizacija vladavine dominantne grupe.

Kritika nacionalnih mitova[uredi | uredi kod]

Miroslav Krleža u svojim „Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935“, u odeljku pod naslovom "Feudalni nekritički historicizam" zahteva kritičko preispitivanje nacionalih mitova:

O kritičkom odnosu spram feudalne prošlosti mi do danas nemamo još sistematski razrađenih analiza, a krajnje je vrijeme da se o tim stvarima progovori na sociološki egzaktan način. Apsurdno je da se pojedina feudalna lica, bez obzira na to kakvu su ulogu igrala na ovom našem terenu, uzdižu u našoj historiografiji do simbola narodne konstante i da se tumače kao formule nacionalne svijesti u periodu kada nacionalne svijesti nije bilo u onome obliku, kakav se njeguje u periodu kada se stvara naša historiografija... Krajnje je vrijeme, da se o tom feudalnom periodu, koji reakcija još uvijek pronosi kroz našu historiografiju kao ideološke i programatske barjake, progovori na temelju fakata, kako je taj feudalni period bio period kriminalne nepismenosti, umorstva, zaostalosti i sveopće materijalne bijede, i kako se to kaotično, čovjeka nedostojno stanje ne može uzdizati do nacionalnog ideala... Taj kult drvenih riječi i pojmova... se tako ustrajno njeguje u našoj historiografiji svakoj istini i logici uprkos...[11]

Literatura[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Safty, Adel (2002) Leadership and Conflict Resolution USA: Universal publishers p. 273 ISBN 1-58112-617-4 »Shnirelman (1995) considers nationalist myths ... created by national intellectuals and propagated by the intelligentsia with the aim of using this myths as an instrument of ethno-political mobilization under interethnic conflicts.« 
  2. Edward Brown, Michael (1997). „Nationalism and ethnic conflict”. Cambridge, Mass.: MIT Press. str. 67. ISBN 9780585358079. »... we do argue that tendency to breed conflicts is inherent to typical nationalist myths« 
  3. Schnabel, Albrecht; David Carment (2004). Conflict prevention from rhetoric to reality: Organizations and institutions. Lanham, Md: Lexington Books. str. 45, 46. ISBN 9780739107386. »overemphasize the cultural and historical distinctiveness of the national group [and its territory], exaggerate the threat posed to the nation by other groups, ignore the degree to which the nation's own actions provoked such treats, and play down the cost of seeking national goals trough militant means.« 
  4. Renan 1882
  5. Abizadeh 2004
  6. „Hrvatska politička mitologija”. Arhivirano iz originala na datum 2009-12-13. Pristupljeno 2011-10-12. 
  7. Borba , 16. februar 1914. str. 147-149.
  8. „Branka Magaš, The curse of Kosovo”. Arhivirano iz originala na datum 2010-01-29. Pristupljeno 2011-10-23. 
  9. Schwandner-Sievers, Stephanie; Bernd Jürgen Fischer, Roderick Bailey, Isa Blumi, Nathalie Clayer, Ger Dujizings, Denisa Costovicova, Annie Lafontaine, Fatos Lubonja, Nicola Mai, Noel Malcolm, Piro Misha, Mariella Pandolfi, Gilles de Rapper, Fabian Schmidt, George Shopflin, Elias G. Skoulidas, Alex Standish and Galia Vatchinova (2002) (English), Albanian identities: myth and history, USA: Indiana University Press, p. 43, ISBN 0-253-34189-2, pristupljeno 24. 3. 2011, »The nationalist writers... transform history into myth ... As with most myths his figure and deeds became a mixture of historical facts, truths, half-truths, inventions and folklore.« 
  10. Miler 1995
  11. Miroslav Krleža, Deset krvavih godina. Beograd. 1977. str. 459.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]