Minojska erupcija

Izvor: Wikipedia
Minojska erupcija
36°25′″25°26′″
Santorini Landsat.jpg
Satelitski snimak There
Vulkan Thera
Datum 1620 pne.
Tip Plinijska erupcija
IEV 6-7
Posljedice razaranje minojskih naselja Akrotirija i otoka There, kao i zajednice i poljoprivrede susjednih otoka
Thera na karti Grčke
Thera
Thera
lokacija erupcije

Minojska erupcija (grčki Μινωική έκρηξη) odnosi se na vulkansku erupciju There, otoka u Egejskom moru, danas u sklopu Grčke, u 2. milenijumu pne. Točno datiranje ovog događaja je predmetom spora: arheološki nalazi ukazuju da se ono odigralo u 16. stoljeću pne., no datiranje ugljikom-14 ukazuje da se ono odigralo 100 godina prije toga, u 17. stoljeću pne. Bila je to jedna od najvećih vulkanskih erupcija na Zemlji u periodu pisane ljudske historije,[1] iako nisu otkriveni dokazi o ljudskim žrtavama jer je otok bio slabo naseljen, te je evakuiran neposredno prije izlaska magme. Cijeli proces trajao je četiri dana.

Erupcija je uništila najveći dio otoka Thera, zajedno s minojskim gradovima u neposrednoj okolici i na sjevernoj obali Krete, što je doprinijelo kolapsu minojske kulture. Pojedini povjesničari su smatrali da je ova erupcija i dovela do propasti minojske kulture, no danas se ta teorija odbacuje jer je ta kultura nastavila postojati još otprilike 150 godina nakon ove prirodne katastrofe. Pored toga, postoje teorije da je erupcija izazvala značajne klimatske promjene u oblasti Mediterana, Egejskog mora i većeg dijela Sjeverne hemisfere, iako neki ukazuju da se možda radilo o nepovezanim erupcijama Vezuva i Mount Saint Helensa. Usprkos jačini vulkana, nema izravnih pisanih dokumenata o ovom događaju, iako postoje neposredni dokazi da je erupcija izazvala slab urod u Kini, inspirirala određene grčke mitove, doprinijela političkom kaosu u Egiptu, i utjecala na mnoge biblijske priče u Knjizi Izlaska. Santorini je obnovljen i ponovno naseljen oko 900. pne te je danas naselje sa oko 16.000 stanovnika.

Vulkan na Santorinu[uredi - уреди]

Santorini, jedan od kikladskih otoka, je povijesno aktivni vulkan koji je dio vulkanskog luka u Egejskom moru. Nalazi se 120 km sjeverno od Krete. Dva glavna otoka koja su nstanjena su Thera, koja ima površinu od 75,8 km2, i Therasia, koja ima površinu od 9,3 km2, dok su nenastanjeni otoci Aspronisi (0,1 km2), Palea Kameni (0,5 km2) i Nea Kameni (3,4 km2). Vulkan na Santorinu je rezultat procesa tektonike ploča: on je poprište subdukcijske zone, koja nastaje sudarom i podvlačenjem afričke pod eurazijsku ploču, točnije, egejsku ploču, po stopi i do 5 cm godišnje u sjeveroistočnom smjeru.[2]

Jezgra otoka sastoji se od metamorfne stijene starosti od otprilike 200-40 milijuna godina. Danas su vidljivi na površini jedino na najvišem uzvišenju, Profitis Ilias (567 m), iako se njihovi tragovi mogu naći i na četiri lokacije na južnom otoku, ispod mlađih slojeva.[3] Ostatak otoka sastoji se od vulkanskih stijena, koje su nastale nakon najmanje 12 srednjih i većih, kao i nekoliko manjih erupcija od pleistocena, dakle u posljednjih 1,8 milijuna godina. Radi se uglavnom o piroklastičnom talogu, no po cijelom području se mogu pronaći pet tokova lave. Prilikom utvrđivanja starosti, došlo se do zaključka da se radi o intervalu od 20.000 godina koji leži između većih te 5.000 godina između manjih erupcija vulkana.[3]

Vulkanizam u Egejskom moru prvi put se pojavio prije otprilike 3-4 milijuna godina, uz iznimku otoka Kos, koji je bio aktivan već prije n10-11 milijuna godina.[2] Santorini je bio poprište 12 velikih erupcija u posljednjih 360.000 godina, a interval između svake je otprilike 30.000 godina. Erupcije koje su formirale današnji izgled kaldere događale su se sve češće - zadnja je bila prije 3.600 godina, a predzadnja prije 21.000 godina. Erupcija vulkana 1620. pr. Kr. je izbacila otprilike 54,5 kubičnih kilometara magme, dim pepela koji se popeo 36 km visoko te dovela do raspada Kaldere. Njen opseg je na istom rangu kao i erupcija Tambore 1815. u Indoneziji,[4] najveće erupcije moderne povijesti.[5]

Pretpostavlja se da je izgled There prije minojske erupcije bio kružni otok sa velikom uvalom u unutrašnjosti u kojoj je more, dok je okruženi glavni brijeg bio u sredini.[6]

Opseg erupcije[uredi - уреди]

Raspon vulkanskog pepela nakon erupcije There

Grčki arheolog Spiridon Marinatos je 1939. objavio teoriju po kojoj je erupcija vulkana There prouzročio propast minojske kulture na Kreti.[7] Erupcija se odigrala tek 100 km od Krete, kolijevci minojske civlizacije - koja je izgradila palaču u Knososu, ceste i dotok vode - a 50 godina nakon tog događaja, ta je civilizacija propala.[8] Uz debeli oblak i kišu pepela, koja je imala raspon površine od nekoliko stotina kilometara, Marinatos je uzeo u obzir i morski val, koji je, prema njemu, možda imao visinu od 15 metara te tako uništio razne obalne gradove koji su mu se našli na putu. Naknadno su doista pronađeni dokazi za poplave na nekim mjestima Krete, kao što je Psira, Palaikastro i Papadiokambos.[9]

Pronađeni su i dokazi na obali Izraela, u Primorskoj Cezareji, koji ukazuju na udare tsunamija u brončanom razdoblju (1630.-1550. pne).[10] Ipak, iskapanja kod Palaikastroa ukazuju da je mjesto poplavljeno i uništeno, ali ipak ponovno obnovljeno, što znači da je minojska civilizacija postojala i nakon toga.[11] Prema novim istraživanjima, Minojska civilizacija je nastavila postojati još daljnjih 150 godina.[12]

Marinatos je pretpostavio da je raspon erupcije bio velik - 80-120 km³ izbačenog piroklastičnog materijala, što je četiri puta više od erupcije Krakatoa 1883., što je jačina 7 na razini indeksa vulkanske eksplozivnosti (IVE) - ali je ta procjena s godinama ispravljena na niže vrijednosti. Pošto niti slojevi pepela na susjednim otocima nisu potvrdili Marinatosine procjene,[13] pretpostavlja se manja erupcija od oko 30 km³ što odgovora jačini 6 na ljestvici IVE. I analiza tla prije i nakon erupcije ukazuje na minimalnu promjenu mjesne vegetacije, te stoga i na proporcionalno manju erupciju: nije palo više od 5 cm pepela bilo gdje na Kreti.[14]

Ipak, 2002. pronađeni su slojevi pepela koji zbog debljine daju naslutiti da je erupcija mogla biti i dvostruko snažnije (i do 100 km³ ili razina 7 na ljestvici IVE).[15] Daljnja istraživanja morskog dna u okolici Santorina 2006. ukazuju da značajnu debljinu sloja piroklastičnog toka. Na temelju tih podataka, procjenjuje se obujam magme od 60 km³, što bi također potvrdilo razinu 7 na ljestvici IVE.[16]

Faze erupcije[uredi - уреди]

Eurpcija se danas dijeli na četiri faze. Njoj su prethodili potresi. Stanovnici su potom napustili otok. Imali su dovoljno vremena ponijeti svoje stvari. Prilikom iskapanja grada Akrotiri nisu pronađeni niti leševi, nakit ili alati. Nakon potresa Akrotiri je naizgled ponovno nastanjen, jer su pronađeni dokazi da su stanovnici potraživali pokućstvo i spremnike za hranu, dok su nestabilni zidovi porušeni kako bi se upotrijebili za drugu svrhu.[17] Ispod jedne ruševine, stanovnici su iskopali tri kreveta te ih postavili jedno na drugo.[18]

Međutim, potraga za stvarima tadašnjih mještana je prekinuta te su ostavili pokućstvo i spremnike za hranu za sobom. Pretpostavlja se da ih je prekinulo izbacivanja pepela iz There, nakon čega je nastala ponovna pauza. [19]

Prvo izbacivanje plovućca[uredi - уреди]

Umjetnički prikaz plinijske erupcije

Prva faza erupcije sastojala se od plinijske erupcije laganog plovućca i pepela. Taloženje se odvijalo stopom od oko 3 cm po minuti, što je dovelo do evakuacije preostalih stanovnika otoka: krovovi su propali pod teretom težine pepela i kamenja, a kuće su zakopane sve do drugog kata.[20] Stvorio se talog tufa debljine i do 7 metara u regiji Fira.[21] S druge strane, debljina pepela drastično opada prema jugu, zapadu i sjeveru: kod Akrotirija je debljina taloga samo 20 cm, Theraziji 30 cm a Oia 50 cm. Na temelju tih razlika, zaključeno je da je vjetar puhao prema istoku tijekom erupcije.[22]

Energija ove faze erupcije bila je isprva mala. Trajala je osam sati te nije uzrokovala nikakve tsunamije, a lava nije stigla do mora.[23] Akrotiri i sva druga naselja na otoku su uništena - iako nisu pronađeni dokazi da je itko poginuo na otoku - dok je vjetar pepeo i dim nosio prema jugu i istoku.[24]

Druga faza: piroklastični tokovi[uredi - уреди]

U drugoj fazi, novi erupcijski otvor pojavio se u moru južno od prvog otvora, te je more došlo u kontakt s magmom. To je dovelo do velikih eksplozija koje su raspršile lavu te bacile velike gromade na Theru, koje su razorile nastambe na otoku,[25] zajedno sa 12 metara pepela. Piroklastični tokovi su se pojavili u ovoj fazi, koja je trajala između jednog sata i jednog dana.[23] Pojavili su se i tsunamiji koji su su krenuli prema sjeveru, jugu i istoku. Iskapanja na Palakaistrou ukazuju da je jedan tsunami krenuo izravno prema Egiptu,[23] no pogođena su i druga okolna područja na kojem su se pojavile nove civilizacije: Cipar, Kreta, južna Anatolija i Fenicija.[26] Pretpostavlja se da su tsunamiji nestali ne samo raspadom otoka, već i piroklastičnim tokovima.[27] Ipak, piroklastični tokovi su ostavili izravnu štetu jedino na Theri, i nema dokaza da su stigli do drugih otoka.[28]

U ovoj fazi erupcija je uz pepeo i lavu izbacila i lapili.[29]

Treća faza[uredi - уреди]

U trećoj fazi, dokazi ukazuju na ponovni kontakt mora i magme, dok je oko 55 metara pepela pomiješanog s kamenjem izbačeno na Theru, možda iz novog otvora zapadno od prvog. Piroklastični tokovi spustili su se iz Kaldere niz dolinu. I tu je došlo do tsunamija, koji su pak krenuli prema zapadu i jugu. Piroklastični tokovi su se pomiješali sa toplim zrakom i stvorili plutajući stup koji je sadržavala velike količine eruptivnog materijala. Taj stup, a ne plinijska erupcija, je doveo do većine tefre There koja je pronađena u Sredozemnom moru, te čak i dalje, i do Crnog mora. Kaldera, koja se već počela smanjivati, je u ovoj fazi započela svoj potpuni raspad,[23] koji je dovršen u četvrtoj fazi.[30] Dim pepela popeo se do visine od 36 km.[5]

Četvrta faza: urušavanje otoka[uredi - уреди]

U završnoj fazi, stvorili su se debeli talozi na Theri i stvorili nove tsunamije prema zapadu i jugozapadu. Prema znanstvenicima, 75-90 % eruptirane tefre padne na tlo u prvih 36 sati, većinom kao fini pepeo. Minojski talog tefre pokrio je ogromnu površinu od 2-2,2 milijuna km2, te su njeni talozi pronađeni čak i na ušću Nila.[31] Središnji planinski kraj vulkanskog otoka se urušio i potonuo u moru, te je Santorini dobio svoj današnji izgled.[32] Južni dio otočnog arhipelaga, Aspronisi, je pak ostao čitav.

Erupcija je sveukupno bila kratkotrajna, svega četiri dana.[24]

Datiranje[uredi - уреди]

Razne ekspedicije su provele iskapanja i istraživale ovaj događaj zahvaljujući raznim metodama, što je dovelo do podjele znanstvene zajednice na dva tabora. Na jednoj strani nalaze se zastupnici "kasnog datiranja" (1530.-1520. pne) i stoga "kratke kronologije". Na drugoj strani nalaze se zastupnici "ranog datiranja" (1628.-1620. pne) i "duge kronologije".[33]

Arheološko-povijesna metoda[uredi - уреди]

Marinatos je smjestio minojsku erupciju isprva ugrubo na otprilike 1500. pne, uz mogućnost greške od 50 godina, jer je taj datum uzeo kao granicu propasti minojskih palača na Kreti.[34] Iako su iskapanja narednih desetljaća pokazala da minojska civilizacija nije nestala iznenada, već postepeno, počevši od 1450. pne, datiranje minojske erupcije potkraj 16. stoljeća pne. se sa arheološkog stajališta pokazala najvjerojatnijom. U međuvremenu su na Kreti pronađeni nalazi (primjerice napredno razvijeni stilovi crteži na vazama) koji se s jedne strane na Santoriniju više ne javljaju, ali se s druge strane nedvosmisleno datiraju prije raspada minojske civilizacije te su na Kreti pronađeni iznad sloja pepela.

Relativna kronologija minojske civilizacije, koju je već razradio Arthur Evans te je od tada stalno dorađena, su 1989. spojili Peter Warren i Vronwy Hankey sa apsolutnom kronologijom Egipta.[35] Prema njima, "Srednje minojska III" faza se poklapa s dolaskom Hiksa (1500. pne ± 50), "Kasna minojska IA" faza sa drugim prijelaznim periodom Egipta a "Kasna minojska IB" faza sa razdobljem Hatšepsuta i Tutmozisa III.[36] Ako bi se taj argument prihvatio, minojska erupcija bi se svrstala negdje 30 godina prije "Kasno minojske IA" faze, dakle otprilike 1530.-1500. pne.

Minojska freska koja prikazuje Akrotiri

Drugi arheolozi daju argumente za ranije datiranje minojske erupcije, poput Wolfa-Dietricha Niemeiera, koji je iskapao palaču Tel Kabri u Izraelu te ukazao da jedan prag u zagradi uništenoj 1600. pne u potpunosti odgovara onoj koja je pronađena u Akrotiriju. [37] Slike na zidovima također ukazuju na stilske veze sa freskama na Theri. Niemeier stoga zastupa "kasnu kronologiju" te premještanje Kasne minojske faze IA sa 1500. na 1600. pne. Iskapanja Tell el-cAjjula u pojasu Gaze idu u istom pravcu.[38] Ali rano datiranje bi kao nuspojavu imalo za to da bi se uz minojsku kronologiju morala revidirati i egipatska, koja se smatra vrlo pouzdanom - te stoga i sve o njoj ovisne kronologije na Bliskom istoku - te stoga tu teoriju odbacuju razni egiptolozi, pogotovo Manfred Bietak.[39] Datiranje ugljikom-14 ukazuje da se erupcija dogodila u drugoj polovici 17. stoljeća pne, što se poklapa sa drugim nezavisnim nalazima tog razdoblja, kao što su neobični prstenovi drveća i sumporove razine u ledenom pokrovu. Arheološki nalazi pak favoriziraju datum nakon početka novog kraljevstva u Egiptu (1500. pne). Nijedan trag pepela There od preko 400 nalaza nije pronađen u nekom arheološkom nalazištu prije 18. egipatske dinastije ili kasnog brončanog doba. Stoga ovu erupciju Bietak stavlja u doba 18. dinastije.[40] Ovo iznanađuje s obzirom na broj nalaza i dobre kvalitete pepela tog vulkana. Dakle, ugljik 14 stavlja erupciju 100 godina prije arheoloških nalaza koji su vezani uz egiptasku povijesnu kronologiju.[41]

Veliku ulogu ovdje igra bijeli stil keramike koji je pronađen u slojevima iste kronologije na Santorinu prije erupcije, Cipru i Avarisu (današnji Egipat). Kada bi se ti dijelići posložili u kronološki niz razvoja, ukazivali bi na sinkronizaciju kulturnog prostora, pogotovo na pitanje ranijeg ili kasnijeg datiranja minojske erupcije te razriješili tu nedoumicu.[42]

No pošto su se sredinom 17. stoljeća pne. Egipat i Mezopotamija nalazile u kaosu, nema pisanih dokaza o katastrofi iz tog razdoblja, koja bi mogla vezati ju uz neki datum. Egipat je za vladavine Ahmose I pogodio tzv. "razdoblje nevremena" (1539.-1528. pne), kada je područje pogodilo tama i oblaci koji podsjećaju na erupciju vulkana, ali je taj zapis kontroverzan.[43] Međutim, nisu pronađeni slojevi pepela There tijekom vladavine Ahmosea I u Avarisu ili po drugim egipatskim gradovima, te je možda to "nevrijeme" možda simbolične prirode prikaza stanja tadašnjeg društva, a ne nužno opis stvarnih vremenskih prilika.[44]

Papirus Ipuwer, drevna egipatska pjesma sačuvana na jednom listu papirusa koja opisuje Egipat pogođen nizom prirodnih katastrofa i u stanju kaosa, dodatno ukazuje da je možda doista bila neka vrsta nepogode u 17. stoljeću pne.[45]

Znanstvena metoda[uredi - уреди]

Maketa izgleda Akrotirija, minojskog grada prije erupcije

Klasično datiranje minojske erupcije (1500. pne) je prvi put stavljeno pod upitnik 1987. kada su bušenja leda na Grenlandu ukazala da se jedina veća vulkanska erupcija sredinom 2. milenijuma pne. odigrala otprilike 1645. pne (± 20 godina).[46]

Povećana koncentracija sumporne kiseline, koja je pronađena u slojevima tog razdoblja, nije se mogla nedvosmisleno dovesti u vezu sa Therom, ali s obzirom da se pretpostavlja da tada nije bilo neke druge veće vulkanske erupcije, minojska je "najprikladniji kandidat" za taj nalaz.[46] Pretpostavka da je minojska erupcija bila dovoljno velika da ostavi čak tragove na ledenom pokrovu Grenlanda, zasniva se na Marinatosovoj teoriji da se može usporediti sa erupcijom Tambore.[34] Ipak, tako snažna erupcija je morala barem kratkostrajno dovesti i do "vulkanske zime", klimatske promjene koja se dogodila u slučaju Tambore. Prilikom istraživanja godišnjeg prirasta prstena golosjemenjača u kalifornijskom White Mountains otkrivene su oscilacije koje su se odigrale 1628.-1626. pne, a koje ukazuju na vrlo hladno ljeto.[47] 1988., prilikom istraživanja irskih hrastova, također je utvrđeno da imaju neobično tanke prstenove koje počinju 1628. pne, te traju kraće od 20 godina.[48] 1996., nalazi drveta u Anatoliji potvrdili su klimatsku anomaliju koja ukazuje na netipično blago i vlažno ljeto 1628. pne.[49] Ovaj datum potkrijepljuje i nalaz borova u Torfmooru u Švedskoj iz 2000. [50]

Izravna povezanost minojske erupcije i ove privremene klimatske promjene je upitna. 1990., kanadski istraživači su predložili alternativnu teoriju, naime da se zapravo radi o erupciji Vezuva koja se odigrala otprilike 1660. pne (± 43 godina), dok je kao treći kandidat predložena i erupcija Mount St. Helensa, koja se također odigrala u 17. stoljeću pne.[51]

Istraživanja iz 1998. su došla do zaključka da vulkanske čestice pronađene 1987. u ledenom pokrovu kemijski ne odgovaraju minojskoj erupciji, te da se možda radi o nekoj drugoj, još nepoznatoj erupciji.[52] B.M Vither se ne slaže s tom tezom te navodi da su pronađene vulkanske čestice bogate kalcijem, što vrlo dobro odogovara minojskoj erupciji.[53]

2006., matodom datiranjem ugljikom je utvrđeno da jedno iskopano deblo masline, koja je pokopana erupcijom vulkana na Theri, potječe između 1627. i 1600. pne.[54] Listovi ukazuju da je deblo živo zakopano pepelom, a prstenovi su zasebno analizirani čime je smanjen raspon pogreške.[55] I ovaj nalaz se našao na udaru kritika pojedinih znanstvenika: Paolo Cherubini navodi da je utvrđivanje broja prstenova masline nemoguće zbog fluktuacija gustoće drveta između godina te razlika između različitih radijusa debla na istom uzorku.[56]

2006., arheološki nalazi taloga tsunamija kod Palaikastroa na Kreti su po ponovno ispitanoj metodi utvrdila da su se isti dogodili otprilike 1650. ± 30 godina pne: 78,3 % vjerojatnost da je to bilo 1692-1603. pne, odnosno 68,2 % da se dogodilo između 1683. i 1616. pne. Slojevi su sadržavali kosti životinja i dijelove keramike pomiješane sa vulkanskim pepelom, čime su iznimne jer daju trostruki doprinos datiranju u jednom: geološki, arheološki i materijal za datiranje ugljikom. [11]

Teorije o utjecaju na mitologije i legende[uredi - уреди]

Pojedini povjesničari smatraju da je erupcija utjecala na biblijske priče o pošastima u Egiptu

Usprkos vjerojatno ogromnom rasponu ove prirodne katastrofe, nema izravnih pisanih dokumenata koji ju opisuju.[57] Pojedini povjesničari smatraju da je erupcija utjecala na razne mitove i legende, čime se neizravno potvrđuje. Tu je grčki mit o Deukalionu, koji je preživio potop.[58] Amisadukina Venerina tablica iz Babilona navodi da je Venera bila "zamagljena" na nebu devet mjeseci 1628. pne.[59]

Neki smatraju da su posljedice erupcije mogle biti izvor nadahnuća za neke biblijske priče vezane uz Egipat.[60] Barbara J. Sivertsen navodi da je stup dima izazvan erupcijom morao biti najmanje 50 km visok da bi se vidio sa delte Nila, te navodi da ga Egipćani stoga nisu mogli spaziti.[61] Prema Knjizi izlaska, prva pošast koja je pogodila Egipat bila je pretvaranje Nila i svih okolnih izvora u krv, zbog čega su uginule ribe te je voda smrdila. Sivertsen pretpostavlja da je tsunami izazvan erupcijom There stigao do egipatske obale za nekoliko sati, te bio tri do četiri puta snažniji od običnog vala, čime je mogao prodrijeti duboko u unutrašnjosti te rijeke. U sebi je nosio talog pepela, sastavljen od sumpora i željezovog oksida.[62] Druga pošast je bila invazija žaba, što se također može objasniti bijegom tih vodozemaca iz otrovane rijeke.[63] Uslijedila je pošast kukaca koji su išli u kuće ljudi, jer su možda tražili sklonište od pepela u zraku. [64] Ipak, ne postoji dogovor znanstvenika oko ovih pretpostavki.

Postoje i pretpostavke da je raspad otoka nakon erupcije bio podloga za Platonov opis potonuća Atlantide,[65] koji se podudara sa opisom Santorinijeve kaldere, morskog vulkana sa otokom u sredini, oko kojeg je bio sagrađen grad. Nakon erupcije, dio otoka se urušio i potonuo, slično kao i Atlantida.[66]

Od boraca na jednoj strani grada Atene je bio vladar, te je usmjerio spor; borce na drugoj strani vodili su kraljevi otoka Atlantide, koja, kao što sam rekao, je nekoć imala raspon veći od Libije i Azije; a kada je potonula nakon potresa, postala je neprohodna barijera blata za putnike koji su jedrili prema oceanu.[67]

Postoji i teorija koja povezuje kineske spise koje opisuju raspad dinastije Xia u Kini u 17. stoljeću pne. sa ovom erupcijom.[68] Bambusovi anali opisuju kinesku kronologiju u starom vijeku, te navode da je pad ove dinastije i uspon dinastije Shang oko 1618. pne pratila "žuta magla, mračno sunce, onda tri sunca, mraz u srpnju, glad i petero uvenulih žitarica".[43]

Posljedice[uredi - уреди]

Minojska vulkanska erupcija je druga najveća od početka ljudske civilizacije, odmah iza erupcije Tambore 1815. Oblaci pepela prekrili su tamom područje od oko 300.000 km2, izbacila sumpor u atmosferu koji je doveo do hlađenja zemljine površine, dok se vulkanski sloj nalazi 20-30 km u okrugu Santorinija.[69] I trgovinske rute brodova su poremećene ovim događajem.[24] Postoje pretpostavke da je erupcija imala negativne učinke na morski život u Egejskom moru.[70] Sav život na Theri je uništen erupcijom, ali se ekosustav polako vraćao jer su biljke počele ponovno rasti već nakon par stotina godina. 900. pne Dorani su ponovno naselili otok.[71]

Nepoznato je da li je ova vulkanska erupcija izravno ili neizravno utjecala na minojsku civilizaciju, jer nisu pronađene nikakve slike te katastrofe. Arheološka iskapanja ukazuju na iznenadni nestanak i uništenje ove kulture. Pošto je Santorini bio jedini otok koji se mogao dostići sa Krete za samo jednodnevnom putovanju, jer ih dijeli 100 km udaljenosti, bio je središnja postaja za trgovanje Minojaca prema sjeveru.[72] Uništenje luke Akrotiri prisililo je Minojce da možda potraže alternativne rute putovanja. Dugoročno je to povećalo trud i napore za dalekim trgovanjem, što je pak povećalo cijene morskih putovanja, pa Carl Knappett i Ray Rivers iznose teoriju da je minojska kultura iscrpljena te doživjela ekonomski raspad upravo zahvaljujući ovoj erupciji.[73] Mikenska kultura nedugo nakon ovog događaja je osvojila Minojce, te neki arheolozi pretpostavljaju da je erupcija izazvala krizu minojske civilizacije koja je dozvolila lako osvajanje druge kulture.[74]

Santorini je obnovljen i ponovno naseljen te je danas skup otoka sa nekoliko manjih naselja, koje sveukupno broje 15.550 stanovnika prema popisu stanovništva iz 2011.[75] Posljednja erupcija vulkana bila je 1950. te nije bila većeg razmjera. Trenutno, Nea Kameni je i dalje aktivni vulkan,[2] ali miruje te je nemoguće procijeniti kada će izbiti nova erupcije: mogla bi se dogoditi odmah ili tek za 150 godina.[76]

Bilješke[uredi - уреди]

  1. Sigurdsson 2006, str. 337-348.
  2. 2.0 2.1 2.2 Pfeiffer 2004.
  3. 3.0 3.1 McCoy & Heiken 2000, str. 43-70.
  4. Friedrich 2000, str. 68.
  5. 5.0 5.1 Hyndman & Hyndman 2010, str. 156.
  6. Friedrich 2000, str. 119-120.
  7. Vitaliano & Vitaliano 1974, str. 19-24.
  8. Cecil 2011.
  9. Friedrich 2009, str. 95.
  10. Goodman-Tchernov et al. 2009, str. 943-946.
  11. 11.0 11.1 Bruins, Pflicht & MacGillivray 2009, str. 397-411.
  12. Wilford 1989.
  13. Doumas & Papazoglou 1980, str. 322-324.
  14. Eastwood 2002, str. 431-444.
  15. McCoy 2002, str. 21-22.
  16. Sigurdsson & Carey 2006.
  17. Palyvou 2005, str. 11.
  18. Friedrich 2000, str. 70.
  19. Palyvou 2005, str. 4.
  20. Michaelides 2003, str. 314.
  21. Chapin & Elston 1979, str. 156.
  22. Friedrich 2000, str. 72.
  23. 23.0 23.1 23.2 23.3 Sivertsen 2009, str. 26.
  24. 24.0 24.1 24.2 Santorini-eruption.
  25. Friedrich 2000, str. 76.
  26. Broad 2009.
  27. McCoy & Heiken 2000, str. 60.
  28. McCoy & Heiken 2000, str. 58.
  29. McCoy & Heiken 2000, str. 49.
  30. McCoy & Heiken 2000, str. 59.
  31. Sivertsen 2009, str. 27.
  32. Geology.
  33. Baillie 2012, str. 111.
  34. 34.0 34.1 Marinatos 1939, str. 425-439.
  35. Warren & Hankey 1989, str. 200, 220.
  36. Warren & Hankey 1989, str. 128-130.
  37. Niemeier 1990, str. 114-119.
  38. Fischer 2009, str. 253-265.
  39. Bietak 1995, str. 124-125.
  40. Bietak 1995, str. 124.
  41. Stadler 2012, str. 407-422.
  42. Manning 2007, str. 101-138.
  43. 43.0 43.1 Foster & Ritner 1996, str. 1-14.
  44. Wiener & Allen 1998, str. 1-28.
  45. Reshafim.
  46. 46.0 46.1 Hammer et al. 1987, str. 517-519.
  47. Lamarche & Hirschboeck 1984, str. 121-126.
  48. Baillie & Munro 1988, str. 344-346.
  49. Kuniholm, Kromer & Manning 1996, str. 780-783.
  50. Grudd, Briffa & Gunnarson 2000, str. 2957-2960.
  51. Vogel et al. 1990, str. 534-537.
  52. Baillie 2012, str. 114.
  53. Heinemeier & Friedrich 2009, str. 275-284.
  54. HAW 2006.
  55. Heinemeier & Friedrich 2009, str. 285.
  56. Chrubini 2013.
  57. Santorini.
  58. de Boer & Sanders 2012, str. 69.
  59. Darlow 2006, str. 20.
  60. de Boer & Sanders 2012, str. 70-71.
  61. Sivertsen 2009, str. 37.
  62. Sivertsen 2009, str. 38.
  63. Sivertsen 2009, str. 39.
  64. Sivertsen 2009, str. 40.
  65. McCoy & Heiken 2000, str. v.
  66. Darlow 2006, str. 21.
  67. Platon.
  68. Friedrich 2000, str. 81.
  69. Leadbeater 2006.
  70. Bicknell 2000, str. 102.
  71. BBC News 2002.
  72. Knappett, Evans & Rivers 2008, str. 1009-1024.
  73. Knappett, Evans & Rivers 2011, str. 1008-1023.
  74. Antonopoulos 1992, str. 153-168.
  75. Greeceview.
  76. Volcano discovery 2006.

Izvori[uredi - уреди]

Knjige
  • Baillie, M.G.L. (2012). A Slice Through Time: Dendrochronology and Precision Dating. Routledge. ISBN 9781136226915. 
  • Bietak, Manfred (1995). Trade, Power and Cultural Exchange: Hyksos Egypt and the Eastern Mediterranean World 1800-1500 BC. Österreichische Akademie der Wissenschaften. ISBN 3-7001-2205-5. 
  • Chapin, Charles Edward; Elston, Wolfgang E. (1979). Ash-flow Tuffs, Opseg 180. Geological Society of America. ISBN 9780813721804. 
  • Darlow, Richard (2006). Moses In Ancient Egypt & The Hidden Story Of The Bible. Lulu. ISBN 9781430300533. 
  • de Boer, Jelle Zeilinga; Sanders, Donald Theodore (2012). Volcanoes in Human History: The Far-Reaching Effects of Major Eruptions. Princeton University Press. ISBN 9781400842858. 
  • Fischer, Peter M. (2009). The chronology of Tell el-cAjjul, Gaza – stratigraphy, Thera, pumice and radiocarbon dating. In: Jan Heinemeier, Walter Friedrich: Time's Up! − Dating the Minoan Eruption of Santorini, Acts of the Minoan Eruption Chronology Workshop, Sandbjerg. Aarhus University Press. ISBN 978-87-7934-024-4. 
  • Friedrich, Walter Ludwig (2000). Fire in the Sea: The Santorini Volcano : Natural History and the Legend of Atlantis. Cambridge University Press. ISBN 9780521652902. http://art.buffalo.edu/coursenotes/ahi307/friedrich.pdf. 
  • Friedrich, Walter Ludwig (2009). Santorini: Volcano, Natural History, Mythology. Aarhus University Press. ISBN 9788779345058. 
  • Heinemeier, Jan; Friedrich, Walter (2009). Time's Up! − Dating the Minoan Eruption of Santorini, Acts of the Minoan Eruption Chronology Workshop, Sandbjerg. Aarhus University Press. ISBN 978-87-7934-024-4. 
  • Hyndman, Donald; Hyndman, David (2010). Natural Hazards and Disasters. Cengage Learning. ISBN 9781133169925. 
  • Manning, Sturt W. (2007). Clarifying the ‘High’ v. ‘Low’ Aegean/Cypriot Chronology for the Mid Second Millennium BC: Assessing the Evidence, Interpretive Frameworks, and Current State of the Debate. Österreichische Akademie der Wissenschaften. ISBN ISBN 978-3-7001-3527-2. 
  • McCoy, Floyd W.; Heiken, Grant (2000). Volcanic Hazards and Disasters in Human Antiquity, Izdanje 345. Geological Society of America. ISBN 9780813723457. 
  • Michaelides, Constatine E. (2003). The Aegean crucible: tracing vernacular architecture in post-Byzantine centuries. Delos Press. ISBN 9780972972307. 
  • Niemeier, Wolf-Dietrich (1990). New Archaeological Evidence for a 17th century date of the 'Minoan Eruption' from Israel (Tel Kabri, Western Galilee), in: Thera and the Aegean world, 3,3. Chronology. Proceedings of the Third International Congress, Santorini, Greece. London: D. A. Hardy. ISBN 0-9506133-6-3. 
  • Palyvou, Klairē (2005). Akrotiri Thera: An Architecture of Affluence 3,500 Years Old, Opseg 15. INSTAP Academic Press. ISBN 9781931534147. 
  • Sivertsen, Barbara J. (2009). The Parting of the Sea: How Volcanoes, Earthquakes, and Plagues Shaped the Story of Exodus. Princeton University Press. ISBN 9781400829958. 
  • Warren, Peter M.; Hankey, Vronwy (1989). Aegean Bronze Age Chronology. Bristol Classical Press. ISBN 9780906515679. 
Znanstveni radovi i žurnali
Online izvori

Eksterni linkovi[uredi - уреди]

Koordinate: 36°20′58″N 25°23′58″E / 36.34944, 25.39944