Minojska erupcija

Izvor: Wikipedia
Minojska erupcija
36°25′″25°26′″
Santorini Landsat.jpg
Satelitski snimak There
Vulkan Thera
Datum 1620 pne.
Tip Plinijska erupcija
IEV 6-7
Posljedice razaranje minojskih naselja Akrotirija i otoka There, kao i zajednice i poljoprivredu susjednih otoka
Thera na karti Grčke
Thera
Thera
lokacija erupcije

Minojska erupcija There, otoka u Egejskom moru, danas u sklopu Grčke, oko 1620. pne., bila je jedna od najvećih vulkanskih erupcija na Zemlji u periodu pisane ljudske historije.[1] Erupcija je uništila najveći dio otoka Thera, zajedno s minojskim gradovima u neposrednoj okolici i na sjevernoj obali Krete, što je doprinijelo kolapsu minojske kulture. Pored toga, erupcija je izazvala značajne klimatske promjene u oblasti Mediterana, Egejskog mora i većeg dijela Sjeverne hemisfere. Postoje dokazi da je erupcija izazvala slab urod u Kini, inspirirala određene grčke mitove, doprinijela političkom kaosu u Egiptu, i utjecala na mnoge biblijske priče u Knjizi Izlaska.

Vulkan na Santorinu[uredi - уреди]

Vulkan na Santorinu je rezultat procesa tektonike ploča. Pripada skupini vulkanskih otoka južnog Egejskog mora, iznad jedne subdukcijske zone, koja nastaje sudarom afričke i eurazijske ploče.

Jezgra otoka sastoji se od metamorfne stijene starosti od otprilike 200-40 milijuna godina. Danas su vidljivi na površini jedino na najvišem uzvišenju, Profitis Ilias (567 m), iako se njihovi tragovi mogu naći i na četiri lokacije na južnom otoku, ispod mlađih slojeva.[2] Ostatak otoka sastoji se od vulkanskih stijena, koje su nastale nakon najmanje 12 srednjih i većih, kao i nekoliko manjih erupcija od pleistocena, dakle u posljednjih 1,8 milijuna godina. Radi se uglavnom o piroklastičnom talogu, no po cijelom području se mogu pronaći pet tokova lave. Prilikom utvrđivanja starosti, došlo se do zaključka da se radi o intervalu od 20.000 godina koji leži između većih te 5.000 godina između manjih erupcija vulkana.[2]

Santorini je bio poprište 12 velikih erupcija u posljednjih 360.000 godina, a interval između svake je otprilike 30.000 godina. Erupcije koje su formirale današnji izgled Kaldere događale su se sve češće - zadnja je bila prije 3.600 godina, a predzadnja prije 21.000 godina. Erupcija vulkana 1620. pr. Kr. je izbacila otprilike 54,5 kubičnih kilometara magme, dim pepela koji se popeo 36 km visoko te dovela do raspada Kaldere. Njen opseg je na istom rangu kao i erupcija Tambore 1815. u Indoneziji, najveće erupcije moderne povijesti.[3]

Opseg erupcije[uredi - уреди]

Raspon vulkanskog pepela nakon erupcije There

Grčki arheolog Spiridon Marinatos je 1939. objavio teoriju po kojoj je erupcija vulkana There prouzročio propast minojske kulture na Kreti.[4] Erupcija se odigrala tek 100 km od Krete, kolijevci minojske civlizacije - koja je izgradila palaču u Knososu, ceste i dotok vode - a 50 godina nakon tog događaja, ta je civilizacija propala.[5] Uz debeli oblak i kišu pepela, koja je imala raspon od nekoliko stotina kilometara, Marinatos je uzeo u obzir i morski val, koji je, prema njemu, možda imao visinu od 15 metara te tako uništio razne obalne gradove koji su mu se našli na putu. Naknadno su doista pronađeni dokazi za poplave na nekim mjestima Krete, kao što je Psira, Palaikastro i Papadiokambos.[6]

Pronađeni su i dokazi na obali Izraela, u Primorskoj Cezareji, koji ukazuju na udare tsunamija u brončanom razdoblju (1630.-1550. pne).[7] Ipak, iskapanja kod Palaikastroa ukazuju da je mjesto poplavljeno i uništeno, ali ipak ponovno obnovljeno, što znači da je minojska civilizacija postojala i nakon toga.[8] Prema novim istraživanjima, Minojska civilizacija je nastavila postojati još daljnjih 150 godina.[9]

Marinatos je pretpostavio da je raspon erupcije bio velik - 80-120 km³ izbačenog piroklastičnog materijala, što je četiri puta više od erupcije Krakatoa 1883., što je jačina 7 na razini indeksa vulkanske eksplozivnosti (IVE) - ali je ta procjena s godinama ispravljena na niže vrijednosti. Pošto niti slojevi pepela na susjednim otocima nisu potvrdili Marinatosine procjene,[10] pretpostavlja se manja erupcija od oko 30 km³ što odgovora jačini 6 na ljestvici IVE. I analiza tla prije i nakon erupcije ukazuje na minimalnu promjenu mjesne vegetacije, te stoga i na proporcionalno manju erupciju.[11]

Ipak, 2002. pronađeni su slojevi pepela koji zbog debljine daju naslutiti da je erupcija mogla biti i dvostruko snažnije (i do 100 km³ ili razina 7 na ljestvici IVE).[12] Daljnja istraživanja morskog dna u okolici Santorina 2006. ukazuju da značajnu debljinu sloja piroklastičnog toka. Na temelju tih podataka, procjenjuje se obujam magme od 60 km³, što bi također potvrdilo razinu 7 na ljestvici IVE.[13]

Faze erupcije[uredi - уреди]

Eurpcija se danas dijeli na četiri faze. Njoj su prethodili potresi. Stanovnici su potom napustili otok. Imali su dovoljno vremena ponijeti svoje stvari. Prilikom iskapanja grada Akrotiri nisu pronađeni niti leševi, nakit ili alati. Nakon potresa Akrotiri je naizgled ponovno nastanjen, jer su pronađeni dokazi da su stanovnici potraživali pokućstvo i spremnike za hranu, dok su nestabilni zidovi porušeni kako bi se upotrijebili za drugu svrhu.[14]

Međutim, potraga za stvarima tadašnjih mještana je prekinuta te su ostavili pokućstvo i spremnike za hranu za sobom. Pretpostavlja se da ih je prekinulo izbacivanja pepela iz There, nakon čega je nastala ponovna pauza. [15]

Prvo izbacivanje plovućca[uredi - уреди]

Prva faza erupcije sastojala se od plinijska erupcija laganog plovućca i pepela. Taloženje se odvijalo stopom od oko 3 cm po minuti, što je dovelo do evakuacije preostalih stanovnika otoka: krovovi su propali pod teretom težine pepela i kamenja, a kuće su zakopane sve do drugog kata.[16] Stvorio se talog tufa debljine i do 7 metara.[17]

Energija ove faze erupcije bila je isprva mala. Trajala je osam sati te nije uzrokovala nikakve tsunamije, te lava nije stigla do mora.[18] Akrotiri i sva druga naselja na otoku su uništena - iako nisu pronađeni dokazi da je itko poginuo na otoku - dok je vjetar pepeo i dim nosio prema jugu i istoku.[19]

Druga faza: piroklastični tokovi[uredi - уреди]

U drugoj fazi, novi erupcijski otvor pojavio se u moru južno od prvog otvora, te je more došlo u kontakt s magmom. To je dovelo do velikih eksplozija koje su raspršile lavu te bacile velike dijelove na Theru, zajedno sa 12 metara pepela. Piroklastični tokovi su se pojavili u ovoj fazi, koja je trajala između jednog sata i jednog dana.[18] Pojavili su se i tsunamiji koji su su krenuli prema sjeveru, jugu i istoku. Iskpanaja u Palakaistrou ukazuju da je jedan tsunami krenuo izravno prema Egiptu.[18]

U ovoj fazi erupcija je uz pepeo i lavu izbacila i lapili.

Treća faza[uredi - уреди]

U trećoj fazi, dokazi ukazuju na ponovni kontakt mora i magme, dok je oko 55 metara pepela pomiješanog s kamenjem izbačeno na Theru, možda iz novog otvora zapadno od prvog. Piroklastični tokovi spustili su se iz Kaldere niz dolinu. I tu je došlo do tsunamija, koji su pak krenuli prema zapadu i jugu. Piroklastični tokovi su se pomijašli sa toplim zrakom i stvorili plutajući kolonu koja je sadržavala velike količine eruptivnog materijala. Taj stup, a ne plinijska erupcija, je doveo do većine tefre There koja je pronađena u Sredozemnom moru, te čak i dalje, i do Crnog mora. Kaldera, koja se već počela smanjivati, je u ovoj fazi započela svoj potpuni raspad.[18]

Četvrta faza[uredi - уреди]

U završnoj fazi, stvorili su se debeli talozi na Theri i stvorili nove tsunamije prema zapadu i jugozapadu. Prema znanstvenicima, 75-90 % eruptirane tefre padne na tlo u prvih 36 sati, većinom kao fini pepeo. Minojski talog tefre pokrio je ogromnu površinu od 2-2,2 milijuna km2, te su njeni talozi pronađeni čak i na ušću Nila.[20] Središnji planinski kraj vulkanskog otoka se urušio i potonuo u moru, te je Santorini dobio svoj današnji izgled.[21]

Erupcija je sveukupno bila kratkotrajna, svega četiri dana.[19]

Posljedice[uredi - уреди]

Minojska vulkanska erupcija je druga najveća od početka ljudske civilizacije, odmah nakon erupcije Tambore 1815. Oblaci pepela prekrili su tamom područje od oko 300.000 km2, izbacila sumpor u atmosferu koji je doveo do hlađenja zemljine površine, dok se vulkanski sloj nalazi 20-30 km u okrugu Santorinija.[22] Postoje pretpostavke da je erupcija imala negativne učinke na morski život u Egejskom moru.[23] Sav život na Theri je uništen erupcijom, ali se ekosustav polako vraćao jer su biljke počele ponovno rasti već nakon par stotina godina. 900. pne Dorani su ponovno naselili otok.[24]

Izvori[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

Knjige
  • Chapin, Charles Edward; Elston, Wolfgang E. (1979). Ash-flow Tuffs, Opseg 180. Geological Society of America. ISBN 9780813721804. 
  • Friedrich, Walter Ludwig (2009). Santorini: Volcano, Natural History, Mythology. Aarhus University Press. ISBN 9788779345058. 
  • Hyndman, Donald; Hyndman, David (2010). Natural Hazards and Disasters. Cengage Learning. ISBN 9781133169925. 
  • McCoy, Floyd W.; Heiken, Grant (2000). Volcanic Hazards and Disasters in Human Antiquity, Izdanje 345. Geological Society of America. ISBN 9780813723457. 
  • Michaelides, Constatine E. (2003). The Aegean crucible: tracing vernacular architecture in post-Byzantine centuries. Delos Press. ISBN 9780972972307. 
  • Palyvou, Klairē (2005). Akrotiri Thera: An Architecture of Affluence 3,500 Years Old, Opseg 15. INSTAP Academic Press. ISBN 9781931534147. 
  • Sivertsen, Barbara J. (2009). The Parting of the Sea: How Volcanoes, Earthquakes, and Plagues Shaped the Story of Exodus. Princeton University Press. ISBN 9781400829958. 
Znanstveni radovi i žurnali
Online izvori

Eksterni linkovi[uredi - уреди]

Koordinate: 36°20′58″N 25°23′58″E / 36.34944, 25.39944