Milutin Cihlar Nehajev
Milutin Cihlar Nehajev (Senj, 25. studenoga 1880. - Zagreb, 7. travnja 1931.), hrvatski književnik i novinar.
Životopis[uredi | uredi kod]
Milutin Cihlar rodio se u Senju 1880. godine. Pučku školu i gimnaziju do šestog razreda pohađao je u Senju a završio u Zagrebu.[1] Studirao je kemiju u Beču. Doktorirao je filozofiju 1903. godine u Beču.[1] Radio je kao profesor u Zadru, gdje je 1905. godine pokrenuo list Lovor, a zatim u uredništvu časopisa Obzor u Zagrebu (1905.) i Balkan u Trstu (1907.). Kao novinar radio je u Jutarnjem listu, Obzoru i Agramer Tagblattu, a bio je i dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga. Godine 1909. bio je asistent zemaljskog agrikulturnog zavoda u Križevcima.[1] Godine 1912. vjenčao se s Paulom rođenom Vuksan (Zagreb, 1. lipnja 1891. – Zagreb, 13. lipnja 1965.) i imali su troje djece: Nedu, Zvonimira i Milutina.[2] Godine 1926. bio je izabran za predsjednika Društva hrvatskih književnika.[3]
Književno stvaralaštvo[uredi | uredi kod]
Jedan je od najznačajnih predstavnika književnosti hrvatske moderne. Pisao je romane, pripovijesti, novele te drame (Život, Spasitelj, Klupa na mjesečini) od kojih su dvije drame, Prielom i Svijećica, izvedene 1898. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu.[2]
U mladosti je pisao pjesme i već sa šesnaest godina napisao je odu Senju gradu završavajući je sa stihovima:"Dok god bude Nehaja i Senja, Vijat će se u njem stieg hrvatski!"[2] Veliki uspjeh postigao je novelama sakupljenim u zbirci Veliki grad u kojima fiksira moderne dekadentne intelektualce koji ne nalaze smisla u životu, nego se pasivno prepuštaju snatrenjima i lamentacijama.
Povijesnoj tematici okrenuo se u romanu Vuci u kojem je interpretirao događaje iz hrvatske prošlosti i dao psihološki portret kneza krčkoga, senjskog i modruškog Krste Frankopana, a napisao ga je u spomen 400. obljetnice njegove smrti.[2] Roman je najzanimljiviji s književnoteorijskoga gledišta jer se upravo u njemu rastače šenoinska struktura povijesnoga romana i nagovještava dvadesetostoljetni tzv. novopovijesni roman.
Njegov roman Bijeg karakterizira izrazira defabularizacija i pripovijedanje u tri tipa narativnog diskurza. Često ga izdvajaju kao najbolji roman hrvatske moderne.
Također pisao je i studije i oglede o hrvatskim političkim ljudima, hrvatskim književnicima i o istaknutim europskim književnicima.[2]
Djela[uredi | uredi kod]
- Djela Milutina Nehajeva, Zagreb, 1900.
- Poraz i slavlje,
- Über den synthetischen Isopropylacetaldehyd und seine kondensationsprodukte, 1903.
- Bieg: povjest jednog našeg čovjeka / M. Nehajev, Zagreb, 1909.
- Studija o Hamletu / Milutin Nehajev, Zagreb, 1915.
- Veliki grad: novele / M. Nehajev, Zagreb, 1919.
- Vuci: o četiristotoj obljetnici smrti Krste Frankopana, kneza Krčkog, Senjskog i Modruškog: 27. IX. 1527 - 27. IX. 1927 / M. Nehajev, Zagreb, 1928.
Posmrtno[uredi | uredi kod]
- Rakovica: o 60. godišnjici smrti Eugena Kvaternika, Zagreb, 1932. (priredio dr. Blaž Jurišić)
- Knjiga eseja / Milutin Nehajev, Matica hrvatska, Zagreb, 1936.
- Djela Milutina Nehajeva, 1-8, Zagreb, 1944., 9-13, Zagreb, 1945. (urednik Mirko Matijević)
- Političke silhuete / Milutin Nehajev, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1945.
- Milutin Nehajev, Matica hrvatska, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 81., 82., Zagreb, 1964.
- Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Ljubljana, 1974. (priredio i pogovor napisao Krsto Špoljar)
- Izabrani kazališni spisi, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Teatrologijska biblioteka, knj. 14., Zagreb, 1986.
- Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Eminex, Zagreb, 1993.
- Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Zagreb, 1995. (priredio Josip Vončina, naslovnu stranicu i crteže izradio Zvonko Grbašić)
- Bijeg / Milutin Nehajev, Katarina Zrinska, Zagreb, 1996 .
- Rakovica: o 125. godišnjici rakovičke bune i 125. godišnjici smrti Eugena Kvaternika / Milutin Nehajev, Karlovac, 1996., (predgovor Anđelko Mijatović), (Pretisak)
- Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Vinkovci, 1997. (priredio Krešimir Nemec)
Spomen[uredi | uredi kod]
- Grad Senj podigao mu je spomenik u Parku pjesnika i stavio spomen-ploču na rodnoj kući.[2]
Zanimljivosti[uredi | uredi kod]
- Često je pisao pod pseudonimom, kao što su: Milutin, M. Borišev, -šev, Hajev, H-v, M.H-v, Alpha, Sincerus, Nehajev (i skraćeno Nv).[3]
- Pseudonim Nehajev uzeo je prema senjskoj uskočkoj kuli Nehaj.[3]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925., Odbor za izdavanje knjige "Zaslužni i znameniti Hrvati 925-1925.", ur. Emilij Laszowski, Zagreb, 1925., str. 48.-49.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Sonja Nikolić i Nenad Trinajstić: Milutin Cihlar Nehajev – hrvatski književnik i kemičar, preuzeto 14. veljače 2012.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Ante Bašić: Pregled novije hrvatske književnosti: Milutin Cihlar Nehajev (1880–1931) Arhivirano 2012-01-11 na Wayback Machine-u Preuzeto 25. prosinca 2011.
