Milan Spasić

Izvor: Wikipedia
Milan Spasić
Milan Spasić.jpg
Datum rođenja: 8. novembra 1909
Mesto rođenja: Beograd, Srbija
Datum smrti: 17. travnja 1941.
Mesto smrti: Boka kotorska, Kraljevina Jugoslavija
Profesija: mornarički oficir
Za narodnog heroja proglašen: 10. septembra 1973.

Milan Spasić (Beograd, Srbija, 8. novembra 1909 - Boka kotorska, Kraljevina Jugoslavija 17. aprila 1941.) bio je mornarički poručnik Kraljevske jugoslavenske vojske, koji je za Aprilskog rata zajedno sa svojim kolegom Sergejom Mašerom raznio i potopio Razarač Zagreb da ne padne u ruke talijanskoj mornarici i pritom zajedno sa Mašerom poginuo.

Biografija[uredi - уреди]

Milan Spasić je osnovno školovanje završio u rodnom Beogradu, tu je pohađao i gimnaziju koju je završio 1929. s odličnim uspjehom. Nakon toga upisao se u VII klasu Pomorske vojne akademije, koja je tada bila u Dubrovniku i trajala tri godine. Na Akademiji je ostao i na specijalizaciji za torpeda i mine.

Aprilski rat i pogibija[uredi - уреди]

U trenutku izbijanja kratkotrajnog Aprilskog rata 1941. godine Spasić је bio poručnik bojnog broda II. klase na tada jednom od najmodernijijih brodova jugoslavenske mornarice Razaraču Zagreb stacioniranom u luci Dobrota (uz razarače: Beograd i Ljubljana to je bio vrh mornarice). Na brodu je bio oficir zadužen za torpeda i mine. Razarač Zagreb, bio je cilj zračnog napada pet talijanskih bombardera već 6. aprila, ali kako je napad izvršen s velike visine - "Zagreb" nije pretrpio nikakva oštećenja. "Zagreb" je ostao neoštećen i za slijedećeg zračnog napada 13. aprila. Već 15. aprila demoralizirana i razbijena Kraljevska jugoslavenska vojska zatražila je primirje. Posadama brodova stacioniranim u Boki kotorskoj naređeno je da ne otvaraju vatru na osovinske snage, te da brodove i svoju opremu mirno predaju osovinskim snagama, strogo im je naređeno da ih ne uništavaju. Veći dio mornara iskrcan je na kopno. Već 17. aprila u Boku kotorsku počele su ulaziti talijanske snage, tad je i preostalim članovima posade Razarača Zagreb oko 14 h, toga dana naređeno da napuste brod. No Spasić je zajedno sa svojim školskim kolegom poručnikom Sergeјom Mašerom odlučio (izgleda bez nekog predhodnog razrađenog plana) odbiti naredbu svog prepostavljenog zapovjednika i ostao je na brodu, - koji su nešto kasnije minirali običnim štapinima i potopili, ali uz najveću moguću žrtvu - vlastiti život.

Nakon dvije eksplozije - Razarač Zagreb teško oštećen potonuo je na plitko dno. Slijedećeg dana, ribari su u moru pronašli leš Milana Spasića, on je sahranjen 19. aprila 1941. na mornaričkom groblju u Savini pokraj Herceg Novog zajedno sa Mašerom (njegov leš nije pronađen). Na njihov posljednji ispraćaj došli su brojni stanovnici, ali i odred talijanske vojske, - koji su bili impresionirani herojstvom Milana Spasića i Sergeja Mašere te su ih ispratili uz uobičajene vojne počasti.

Spasić i Mašera nakon smrti[uredi - уреди]

Taj romantičarski čin, nalik na antičke junake poput Leonide, mladih jugoslavenskih oficira, izazvao je i veliku pažnju britanske štammpe - koja je puno pisala o tom činu. Britanci su već 1942. u krugu svojih kasarni na Malti podigli spomen ploču posvećenu Mašeri i Spasiću.[1]Britanski publicist David Divine, je u svojoj knjizi “Navies in Exile“ (London : John Murray, 1944.) posebno istakao podvig Spasića i Mašere. Oni i njihov čin su nakon Drugog svjetskog rata divinizirani ali gotovo isključivo po Zapadnoj Europi. U FNR Jugoslaviji se o tom činu prvih poratnih godina - uopće nije ništa govorilo, pisalo a ni znalo, -

oni se valjda nisu uklapali u ideološki obrazac da su jedino komunisti imali ispravnu koncepciju i patriotsku svijest za otpor okupatorima, a Spasić i Mašera se nikako nisu uklapali u taj kalup - jer kako objasniti da su oficiri kraljevske vojske (kralj Petar II je upravo tih godina optuživan za kolaboraciju s okupatorima preko četnika) bili u stanju napraviti takav čin. O njima se počelo pisati tek 1960-ih nakon demokratizacije zemlje (Privredna reforma 1964.). Francuzi su snimili 1968. igrani film Flammes sur l'Adriatique (Plamen nad Jadranom), posvećen tom događaju po scenariju Meše Selimovića u režiji Alexandra Astruca i Stjepana Čikeša.[2] [3]

Na valu tih procesa i proglašeni narodnim herojima SFR Jugoslavije ukazom predsjednika Tita 10. septembra 1973. godine, povodom 30 godišnjice osnutka JRM. [4]Nakon toga Spasić i Mašera dobili su po neku ulicu u većim jugoslavenskim gradovima. U Tivtu im je podignut spomenik u gradskom parku. Danas se po njima zove hostel i đački dom pored Kotora.[5]

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

  • Narodni heroji Jugoslavije, Mladost Beograd, 1975. godina
  • Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb 1980. godina
  • Tomislav Grgurević: Podvig Spasića i Mašere, 1983. Centar za kulturu, informisanje i dokumentaciju, Tivat

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]