Miladin Zorić

MILADIN ZORIĆ
Spomen ploča na železničkoj stanici u Šidu.
Datum rođenja	1923.
Mesto rođenja	Oraško Brdo, Bosanski Petrovac Kraljevina SHS
Datum smrti	18.januara, 1945
Mesto smrti	Šid, NDH
Učešće u ratovima	Narodnooslobodilačka borba
U toku NOB-a	zamjenik komandanta bataljona Treće Krajiške brigade
Služba	NOV i PO Jugoslavije
Narodni heroj od	1951.

Miladin Zorić Garača (Oraško Brdo, Bosanski Petrovac, 1923 — Šid, 1945), Narodni heroj Jugoslavije, komandir čete u Trećoj Krajiškoj brigadi

Biografija

Potiče iz zaista siromašne porodice, u kojoj je rano ostao bez oca, pa je od malena radio sve poljske poslove. Odlazio je i na unsku prugu da bi zaradio neki dinar. Početkom 1941. godine otišao je na rad u Beograd, i radio teške poslove na gradilištima.

Rat je, međutim, ubrzo pokvario sve njegove planove i on se vraća u svoje Oraško Brdo. U danima ustanka goloruk se priključuje vodu. Svakodnevno je išao u akcije, i u nekoliko navrata dolazio je do puške, ali svaki put su mu je oduzimali i davali nekom drugom za koga se smatralo da će je bolje iskoristiti. Tek krajem jeseni, puška mu nije oduzeta. Našao se uz rame iskusnih i zrelih ratnika kakvi su bili Nikola Vojvodić Vojvoda , Dragan Čiča, Rade Zorić i drugi. Iz borbe u borbu bio je sve zapaženiji. Prozvali su ga Garačom.

U Trećoj krajiškoj

Njegova četa je ušla u sastav Treće krajiške brigade. Garača je svoju odvažnost pokazao već u prvim borbama brigade, u jurišima na Bihać, Jajce i Teslić, u borbi sa četnicima u centralnoj Bosni i u teškim odbrambenim borbama na Raduši iznad Prozora, a potvrđivao na Ifsaru, kod Bijelog Polja i Čelebića.

Do puškomitraljeza je došao na neobičan način. Brigada je između 20. i 25. maja 1943. godine vodila žestoke borbe u trouglu Ćehotina — Drina, u rejonu brda Pliješ. Nijemci su jurišali, a jedan vod iz brigade branio je neku kosu. Ispred tog voda, na proplanku, nalazio se Rade Zorić, Garačin stric, sa "šarcem", a Garača je kao i obično bio uz njega. Nijemci su tukli mitraljezima i minobacačima tako da se ni prst iza zaklona nije mogao pomoliti. Pošto je odbijen jedan napad, nekoliko Nijemaca je ostalo mrtvo ispred voda. Privukli su im se, uzeli im oružje i opremu, a u rancima pronašli i nešto hljeba. Ipak, neprijateljski rafal je smrtno pogodio strica. Garača mu je bio najbliži, priskočio mu, ali pomoći nije bilo. Uzeo je Radin "šarac", legao pored mrtvog strica i nastavio da gađa Švabe.

Treća Krajiška je opkolila pet grupa Nemaca i potpuno uništila četiri. Ubijeno je preko dve stotine Nemaca. Krajišnici su mrtve Nemce umetrili sve po osam na gomilu i tako ih ostavila. Neka se zna da ih je pobila slavna brigada iz Drvara.

– DNEVNIK -V. Dedijer, za 24.05.1943

Mitraljezac

Kao da se zakleo nad mrtvim stricem, Garača nije nikad ispuštao iz ruku "šarac" koji je od njega naslijedio. Na maršu i na položaju pokrivao ga je šatorskim krilom, iako su njegova leđa ostajala nezaštićena, na odmorima ga je čistio i podmazivao, a kad je spavao stavljao ga je pored sebe. Ni za vrijeme najdužih marševa nikom nije dozvoljavao da ga odmijeni, da mu mitraljez koji kilometar ponese — on i njegov "šarac" su uvijek bili u punoj gotovosti.

Pored hrabrosti ispoljavao je i izvanrednu izdržljivost. Nikad se nije požalio na teškoće, nikad umor nije osjećao, nikad posustao. Kad se cijela četa odmarala, on je svog ljubimca dotjerivao, a municiju brisao i nizao u redenike.

Nikad nije pomišljao da za korak ustukne, iako to nije bila njegova specijalnost.

On je radije neprijatelju postavljao zamke, propuštao ga pa udarao u bokove, zabacivao se za leđa i u pozadinu i u kritičnim momentima sa "šarcem" pravio pravu pustoš u njegovim redovima. Na svakom položaju kojeg bi njegova četa posijedala on je tražio skrivene uvalice, vododerine i žbunje i kovao plan da se kroz njih provuče tamo gdje ocijeni da bi trebalo da se nađe kad do borbe dođe. Zbog toga je često bio kritikovan. Zamjeralo mu se da je individualista, da je isuviše svojevoljan, da ne poštuje naređenja i slično, ali to nije pomagalo.

Garača nije bio samo hrabar već i veoma mudar mitraljezac, koji je stalno razmišljao kako da priredi iznenađenje protivniku i kako da ga nadmudri. On se, u stvari, igrao sa protivnikom, u borbi se zabavljao, a svakom uspjelom triku se radovao koliko i uspjehu u istrebljivanju protivnika. Van borbe je bio povučen, tih, skroman, škrt na riječima i izuzetno ozbiljan. Sa prvim pucnjem i prvim rafalom, međutim, preobražavao se u nestašnog, na mahove plahovitog i surovog ratnika koji nema milosti prema protivniku.

Brigada je 10. novembra 1943. uveče pošla u napad na Zenicu. Zadatak 2. bataljona je bio da uništi električnu centralu i sva postrojenja oko nje. Garača se sa svojim "šarcem" nalazio u vodu koji je trebalo na juriš da se probije kroz spoljnu odbranu, a potom bez ikakvog zadržavanja da dođe do centrale i uništi njenu posadu. On je sa nekoliko bombaša krenuo u juriš, probio se za tren oka u naselje i poput vihora sjurio ka centrali. Slično je učinio i u danima održavanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kad smo napadali Travnik, a to je ponovio i u Banjoj Luci.

U vrijeme desanta na Drvar, jaka njemačka kolona krenula je 25. maja preko Korićne, na kojoj se nalazio i 2. bataljon. Garača je sa svojim "šarcem" zalegao iznad ceste i tukao Švabe ne obzirući se na eksplozije granata i rafale koji su preoravali zemlju oko njega. Švabe su tog dana do nogu potučene i desantu u Drvaru pomoć sa tog pravca nije pristigla, što je u velikom Garačina zasluga. Jer, dok on leži u zaklonu, dok se njegov "šarac", čuje, ni jedan borac iz čete i ne pomišlja na uzmicanje. A on je tog dana zalegao u kamenjar Korićne, riješen da se živ nazad ne pomjeri, svjestan da brani Tita i Vrhovni štab.

Zalegao je on tako i na Crnom vrhu, 23. juna 1944. godine. Brigada je bila uklještena u trouglu Bugojno — Travnik — Gornji Vakuf, prinuđena da se na uskom prostoru cio dan tuče na život i smrt, a Garača je bio na isturenom položaju i odbijao juriše Nijemaca,

Ratovanje u Srbiji

Prelaskom u Srbiju 1944. godine jedinice su se nadmetale u tome koja će više uništiti Bugara, četnika i nedićevaca. U toj opštoj ofanzivi neprijateljski položaji i garnizoni su na juriš zauzimani. Tako je i 2. bataljon 3. septembra prosto zbrisao protivnika u Arilju. Garača je sa svojim vodom išao na čelu bataljona i u trku upao u naselje, ne hajući za rafale i pucnje koji su ih obasipali. Kad su četnici vidjeli da on i njegovi borci ne zaležu i da kroz kišu kuršuma idu pravo na njihove cijevi, okrenuli su leđa i dali se u bjekstvo.

Samo 5 dana kasnije, u teškoj bici na Jelovoj gori, kad se 2. bataljon probio u četničku pozadinu, Garača je poput kurjaka upadao među četnike koji su orgijali po selima, u komoru, raspršio im muziku i na taj način samo tog dana uništio na desetine četnika.

Kad su se razbijeni četnički korpusi povlačili preko Ravne gore, 2. bataljon se probio u duboku četničku pozadinu, napadao štabove i presretao kolone, tako da je i sam štab Draže Mihailovića zamalo umakao, a u ruke 2. bataljona pala je njegova arhiva i radio-stanica. Garača je sa svojim vodom i ovog puta ulijetao u deset puta brojnije grupe četnika i sijao strah i smrt u njihovim redovima. Kad je doznao da mu je Draža za svega nekoliko minuta umakao, nije mogao sebi oprostiti.

To su bili dani u kojima je Garača ratovao onako kako je želio. U tome mu je umnogome pomogao komandant bataljona Đuran Kovačević, koji je takođe volio da hara po neprijateljskoj pozadini i koji je svoje potčinjene usmjeravao i podstrekivao na takav način dejstva. Garači podstrekivanja nisu bila potrebna. Njemu je trebalo dati samo slobodu, dati mu "odrešijene ruke", a on je znao šta treba činiti. Zahvaljujući tome, 2. bataljon je u višemesečnom takmičenju osvojio prvo mjesto u brigadi, pa je kao nagradu primio prelaznu zastavicu. Đuran je primljeni trofej, pred postrojenim bataljonom predao Garači, kao najhrabrijem i najvještijem borcu bataljona, koji je najviše neprijateljskih vojnika istrijebio i najviše doprineo osvajanju trofeja.

Garača nije bio sviknut pohvalama, iako ih je u svakoj borbi zasluživao. Njega su, uglavnom, kritikovali zbog riskantnih poteza i suviše slobodnog shvatanja pojma samoinicijative. I baš zbog toga više od dvije godine je ratovao, a da nije primljen u Partiju i tek kad je Đuran došao za komandanta bataljona dobio je desetinu, a docnije i vod, da bi prelaskom na sremski front primio i 3. četu 2. bataljona.

Poginuo je na Sremskom frontu, 18. januara u borbi sa Švabama između Tovarnika i Šida u blizini željezničke stanice.

Literatura

• „Narodni heroji Jugoslavije”. Beograd: Mladost. 1975. 
• Treća krajiška brigada - zbornik sjećanja (knjiga prva, knjiga druga), Beograd 1969. godina
• Savo Trikić: TREĆA KRAJIŠKA PROLETERSKA BRIGADA, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd 1989.