Mihail Botvinik

Izvor: Wikipedia


Mihail Botvinik
Botvinnik 1933m.jpg
Država Rusko Carstvo Rusko carstvo, Sovjetski Savez SSSR,  Rusija
Datum rođenja 17. 8. 1911.
Mjesto rođenja Kuokkala, Veliko finsko vojvodstvo (tada dio Ruskog carstva; danas: Repino, Rusija)
Datum smrti 5. 5. 1995.
Mjesto smrti Moskva
Titula velemajstor
Svjetski šampion 19481957, 1958-1960, 1961-1963
Najveći ELO rejting 2660 (januar 1971)

Mihail Mojsejevič Botvinik (rus. Михаи́л Моисе́евич Ботви́нник) bio je jevrejski sovjetski/ruski velemajstor i dugogodišnji svjetski šahovski prvak.

„Šah je umjetnost analiza.“

Mihail Botvinik

Rane godine[uredi - уреди]

Rođen u Kuokkali, sin zubnog tehničara, prvi put je zapažen u šahovskom svijetu sa 14 godina, kada je pobijedio svjetskog prvaka Capablanku u jednoj simultanci.

Brzo je napredovao i u dvadesetoj godini, kao ruski majstor, prvi put je pobijedio na sovjetskom šahovskom šampionatu 1931. Kasnije je na državnim prvenstvima pobjeđivao 1933, 1939, 1941, 1945. i 1952. godine.

Sa 25 godina Botvinik se ravnopravno nosio sa svjetskom šahovskom elitom, postižući uspjehe na najjačim međunarodnim turnirima. Bio je prvi (zajedno s Flohrom) u Moskvi 1935, ispred Laskera i Capablanke, zatim prvi (zajedno s Capablankom) u Nottinghamu 1936. i treći (iza Finea i Keresa) na prestižnom AVRO turniru u Amsterdamu 1938. Godine 1941. osvojio je turnir koji mu je donio titulu "apsolutnog prvaka SSSR-a". Botvinik je pobijedio Keresa i budućeg svjetskog prvaka Smislova, kao i jake sovjetske velemajstore Isaka Boleslavskog i Andora Lilienthala.

Svjetski prvak[uredi - уреди]

Nije iznenađenje da je Botvinik, stalno napredujući, tri puta bio svjetski prvak (1948-57, 1958-60, 1961-63). Njegova dugovječnost na šahovskom tronu pripisuje se njegovoj izuzetnoj posvećenosti izučavanju šaha. Pripreme prije meča i analize poslije meča bile su najjača Botvinikova strana: tehnika prije taktike i majstorstvo u završnicama ispred zamki u otvaranjima. Njegovo usvajanje i razvoj solidnih otvaranja u Nimzowitschevoj indijskoj odbrani, Slavenskoj odbrani i Winawerovoj Francuskoj odbrani bile su rezultat pažljivih studija i zato se mogao usredsrediti na uzak repertoar otvaranja za vrijeme najvažnijih mečeva, često vodeći meč u pažljivo odabrane varijante. Odigrao je mnogo "tajnih" trening-mečeva s majstorima takvog kalibra kao što su Flohr, Jurij Averbah i Vjačeslav Rogozin. Objelodanjivanje detalja ovih mečeva, mnogo godina kasnije, omogućilo je šahovskim historičarima da steknu uvid u fascinantnu Botvinikovu šahovsku vladavinu.

Možda je iznenađujuće da Botvinik nije široko prihvaćen kao jedan od najboljih šahista svih vremena. S jedne strane, njegovi uspjesi bili su zaista impresivni i treba biti upamćeno da su svi njegovi najveći rivali, mladi Keres, David Bronstein, Smislov, Mihail Talj i Tigran Petrosjan bili nezaboravni igrači. On je, također, ustanovio novi trend svojim detaljnim analizama otvaranja i načinom treninga.

S druge strane, kritičari ističu njegovo rijetko pojavljivanje na turnirima poslije Drugog svjetskog rata, dok je bio svjetski prvak, i njegove prosječne rezultate u mečevima za odbranu titule – od 5 odbrana izgubio je 3 meča (od Smislova 1957, Talja 1960. i Petrosjana 1963), a u 2 je igrao neriješeno (protiv Bronštajna 1951. i Smislova 1954). On je, međutim, dobio 2 meča kao izazivač, pobijedivši vladajuće svjetske prvake Smislova 1958. i Talja 1961.

Vlada, također, opće mišljenje da se Botvinikova igra zasnivala više na korektnoj nego na intuitivnoj ili spektakularnoj igri. Ovakvo mišljenje nastalo je zahvaljujući njegovom osornom ponašanju i naizgled hladnoj, proračunatoj ličnosti, za razliku od genijalnog Talja – iako je Fine (jedan od najjačih šahista u historiji koji nije osvojio titulu svjetskog prvaka) napisao da je Botvinikova zbirka najboljih partija jedna od "tri najljepše".

Tri su faktora doprinijela njegovim neujednačenim rezultatima. Prvo, Drugi svjetski rat izbio je upravo u vrijeme kad je Botvinik bio na vrhuncu – da rat nije prekinuo međunarodna šahovska takmičenja, Botvinik bi gotovo sigurno izazvao Aljehina u meču za svjetskog prvaka u ranim 40-im i možda bi osvojio titulu, kao što je to uradio 1948, kada se poslije Aljehinove smrti igrao meč-turnir za titulu prvaka svijeta. Drugo, on je bio jedini svjetski poznat šahista koji je imao dugu i bogatu karijeru na drugom polju – kao inženjer — za šta je dobio brojna sovjetska odlikovanja, a Fine je često isticao da je Botvinik bio posvećen inženjerstvu jednako kao i šahu. Konačno, prethodni svjetski prvaci mogli su izbjegavati svoje najjače takmace, kao što bokseri teške kategorije to čine danas; Lasker je bio poznat po tome što je držao titulu koliko je dugo mogao u nekoliko prilika izbjegavajući mečeve s najozbiljnijim pretedentom, Capablankom. Kada je FIDE preuzela kontrolu nad svjetskim prvenstvima 1948, Botvinik je bio prvi šampion koji je bio prinuđen igrati s najjačim protivnicima svake 3 godine; čak i tada Botvinik je držao titulu duže od bilo kog igrača poslije njega (s izuzetkom Kasparova).

Kasnija karijera[uredi - уреди]

Pošto je posljednji put izgubio titulu od Petrosjana u Moskvi 1963, Botvinik je ostao u takmičarskom šahu, pojavljujući se na nekoliko visokrangiranih turnira, nastavivši ostvarivati nezaboravne partije, ali ipak više nije želio učestvovati u trci za titulu. Povukao se sa takmičenja 1970. u svojoj 59. godini, želeći radije da se posveti razvoju kompjuterskih šahovskih programa i da pomaže mladim sovjetskim šahistima, zbog čega je zaslužio nadimak "Patrijarh sovjetske škole šaha". Poznati "3K": (Karpov, Kasparov i Kramnik) bili su samo trojica od mnogih budućih velemajstora koje je podučavao Botvinik. Mladi Kasparov bio je posebno blizak s Botvinikom; u njegovoj knjizi iz 2004. O mojim prethodnicima II nekoliko stranica posvećeno je sjećanjima na njegovog nekadašnjeg tutora i prijatelja. Kasparovljeve bilješke, u kojima se Botvinik pojavljuje gotovo kao očinska figura, otkrivaju Botvinikovu toplu i ljudsku stranu, za razliku od njegove hladne i stroge ličnosti, kako su je uglavnom opisivali.

Botvinikova autobiografija, Ka ostvarenju cilja, objavljena je na ruskom jeziku 1978. i prevedena na engleski (Achieving the Aim) 1981. Odani komunista, Botvinik je bio uzdrman raspadom Sovjetskog Saveza i izgubio je svoje pozicije u ruskom šahu u vrijeme Jeljcinove ere. Umro je od raka 1995.

Odabrane partije[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. Botvinik, M. M. (1960), 100 izabranih partija. Courier Dover Publications. ISBN 0-486-20620-3. http://books.google.com/?id=Mwriu9JqfPQC&pg=PA12&lpg=PA12&dq=botvinnik+%22soviet+school+of+chess%22. Primijeti uvod: "Ruska i sovjetska škola šaha"

Vanjski linkovi[uredi - уреди]

Prethodnik: Svjetski šahovski prvak
1948 – 1957.
Nasljednik:
Aleksandar Aljehin Vasilij Smislov
Prethodnik: Svjetski šahovski prvak
1958 - 1960.
Nasljednik:
Vasilij Smislov Mihail Talj
Prethodnik: Svjetski šahovski prvak
1961-1963.
Nasljednik:
Mihail Talj Tigran Petrosjan