Merry Pranksters

Izvor: Wikipedia

Vesele šaljivdžije ili vesela spadala (en. Merry Pranksters) su bili skupina ljudi okupljena oko američkog pisca Ken Kizija. Oni su tokom 1960-ih putovali Amerikom, zadružno živeli u njegovom domu u Kaliforniji i promovisali upotrebu halucinogenih droga.[1]

Povest[uredi - уреди]

Ken Kizi se početkom 1960-ih preselio se u La Hondu, posjed pedeset milja južno od San Franciska, gdje je razvio pravu psihodeličnu komunu. La Honda je postala okupljalište umjetnika, pjesnika i muzičara. Tu je Kizi počeo s praksom tzv. "-{acid}- testova", tj. okupljanja istomišljenika radi zajedničke konzumacije halucinogenih sredstava i rasprava o učincima. Oni koji su htjeli da učestvuju u njegovim -{acid}--testovima bili su obavezni da se obuku što luđe i da plate simboličan doprinos u iznosu od jednog dolara, pri čemu je svako mogao da konzumira količinu halucinogenih sredstava koliko je mogao da podnese.[1] Oni kojima je LSD podsticao kreativnost imali su na raspolaganju muzičke instrumente. Svako je sa tim instrumentima mogao raditi šta je htio, a najčešce ih je upotrebljavala grupa -{The Warlocks}-, koja je kasnije postala slavna pod imenom -{Grateful Dead}-.[1]

Čuveni autobus Merry Prankstersa.

Tu, u La Hondi se izdvojila skupina mladih zagovomika LSD-a koji su sebe prozvali Vesele šaljivdžije (Merry Pranksters) i odlučili animirati cijelu zemlju s učincima ove droge.[2] 1964. godine putovali su Amerikom u jednom starom, veselo obojenom autobusu. Svi su nosili šarenu odjeću i bili stalno drogirani. U svojem misionarskom krstarenju Amerikom Prankstersi su se uputili i na Istočnu obalu u želji da se susretnu s Timoti Lirijem i bitnicima. Ali susret je pokazao da je i među njima generacijski jaz nepremostiv. Beatnici su u LSD-u gledali sredstvo koje omogućuje uranjanje u Apsolut, a Prankstersi su više težili zabavi.[1] Njima su meditacije o prirodi psihodeličnih iskustava bile dosadne, pa su svoj odlazak u Milbruk nazvali "izletom u grobnicu". Tako su beat-pjesnici, prvi radikalni buntovnici pedesetih, postali žrtve mentaliteta za koji su se sami zauzimali. Oni kojima su utirali put proglasili su ih ostarjelim, konzervativnim i banalnim.[1]

Izgled i način života Merry Prankstersa poslužili kao uzor kasnijem hipi pokretu.[1]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 Branko Miloš, Druga strana rock'n'rolla (str. 84-93), Verbum, Split, 2002. ISBN 953-6197-43-X
  2. Cavallo, Dominick (1999). A Fiction of the Past: The Sixties in American History, pp. 110-11. New York: St. Martin's Press. ISBN 0-312-21930-X.

Vidi još[uredi - уреди]