Mehmed Meša Selimović
From Wikipedia
Mehmed Meša Selimović (ćr.: Мехмед Меша Селимовић) rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd.
Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.
Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.
[uredi - уреди] Literarni rad
Meša Selimović je zasigurno među najvećim bošnjačkim i srpskim pripovjedačima, a možda i najveći - usporedbe su prerane jer se u zadnjim decenijama pojavio niz veoma kvalitetnih proznih autora. Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga europskoga klasika, a taj se status temelji ponjaviše na njegova dva romana, "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, napose Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. stoljeća. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju školničku kategoriju. Po pripovjednim tehnikama, nasljedovao je i proširio roman osobne ispovijedi, ili realistička djela struje svijesti, najbolji primjeri kojih su kratki romani Dostojevskog "Krotka" i "Zapisi iz podzemlja". Selimović je dobro razumio da za upečatljiv prikaz unutarnjih borbi nisu adekvatne tehnike bilježenja fluktuacija svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti sudionikom moralne i metafizičke drame. Prvi roman, "Derviš i smrt", pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nuruddina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju inozemne čitalačke publike-dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristički i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo-i uspjelo- općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i locirati univerzalno u lokalnom. Sljedeći veliki roman, "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke (koju je opjevao Gundulić u "Osmanu"), i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih pasaža od "Derviša", čvrsto usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti, te referencijama na povijesni usud Bošnjaka muslimana (to je odnosi posebno na "Tvrđavu"). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno islamski senzibilitet.
Ostala piščeva pripovjedna djela, osim u detaljima, ne dosižu vrhunce poput "Tvrđave" i "Derviša". Selimovićevi esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, no, također, nisu ostvarenja evropskoga i svjetskoga ranga kao veliki romani. Možda najinteresantnija Selimovićeva nefikcionalna knjiga je "Za i protiv Vuka", u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove nesporne kritičko-analitičke vrijednosti, zanimljivo jer i svjedoči o, za suvremenike i potomke, kontroverznim piščevim nacionalnim opredijeljenjima. Ukratko- "Za i protiv Vuka" knjiga je potpuno uronjena u problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, s protagonistima Vukom Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristašama u vojvođanskim i srpskim građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe. Za čitatelja sa strane, odmah upada u oči da to djelo posredno ruši mit o "srpskohrvatskom" jeziku, jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) nema ni riječi. Selimović je u tom dijelu srpskiji povjesničar jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandista, koji se s hrvatskim i ilirskim fantomima bore bez prestanka-dok se oni u Selimovićevom vidokrugu ni ne pojavljuju. Stave li se na stranu nacionalno-političke opaske, glavno je piščevo stanovište utemeljeno: on drži Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika koji je potpuno odbacio stariju srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku udar time što ga je sveo na ruralni idiom i lišio duhovno-intelektualnoga rječnika-no, to je bila nužna faza koja je ispravljena kasnijim razvitkom srpske književnosti.
[uredi - уреди] Bibliografija
- Uvrijeđeni čovjek. Svjetlost. Sarajevo, 1947.
- Prva četa. Zora. Zagreb, 1950.
- Tuđa zemlja. Radnik. Beograd, 1957; - 2. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961; 1962; - 3. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1962; 1965.
- Noć i jutra. Knjiga snimanja. (Scenario). Bosna film. Sarajevo, 1958.
- Tišine. Svjetlost. Sarajevo, 1961; - Prosveta. Beograd, 1965; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971.
- Magla i mjesečina. Svjetlost. Sarajevo, 1965; - 1967; - Magla in mesečina. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1970.
- Eseji i ogledi. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
- Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1966; 1967; 1967; 1968; 1969; 1970; 1971; 1972; 1973; 1974; 1977; 1980; 1982; 1984/85; Derviš i smrt. Progres. Moskva, 1969; Derviš i smrt. Srpska književna zadruga. Beograd, 1969; 1972; - Odeon. Praha, 1969; - Znanje. Zagreb, 1970; - Matica srpska. Novi Sad, 1972; - Školska knjiga. Zagreb, 1974; Der Derwisch und der Tod. Volk und Welt. Berlin, 1973; 1975; Derwiš we mewt. Preveo na arapski Dr. Ahmed Smailovic. Al-Qahira, 1975; Derviš i smrt. Srpska književna zadruga. Beograd, 1976; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1981; 1983; 1987; - Derviš in smrt. Prevedel Janko Moder. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1978/79; - Derviš i smrt. Sloboda. Beograd, 1979; - Nolit. Beograd, 1981; 1982; - Školska knjiga. Zagreb, 1980; Prosveta. Beograd, 1983; 1988; - Rad. Beograd, 1982; 1985; - Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije. Beograd, 1982; - Der Derwisch und der Tod. (Aus dem serbokroatischen von Werner Creutzigert). Svjetlost. Sarajevo, 1987; - Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1988.
- Za i protiv Vuka. Matica srpska. Novi Sad, 1967; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981.
- Pisci, mišljenja, razgovori. Svjetlost. Sarajevo, 1970; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981.
- Tvrđava. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971; 1972; 1974; 1980; 1980; 1984/85; 1985; 1988; 1989; - Maribor, 1972; Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1982; 1987; - Sloboda. Beograd, 1980; - Kultura. Beograd, 1980; - Keshtjella. Rilindija. Prishtine, 1983.
- Djevojka crvene kose. Svjetlost. Sarajevo, 1970.
- Sabrana djela. Knj. I-VII. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975, knj. I-IX; 1976; - Sloboda. Beograd, 1979, knj. I-X; 1981; - Beogradski graficki zavod. Beograd, 1981, knj. I-X; 1983; 1986; 1988.
- Ostrvo. Prosveta. Beograd, 1974; 1975; - Ostrvo. Prevedel Herman Vogel. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1979/80.
- Sjećanja. Sloboda. Beograd, 1976; 1976; 1979; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1976.
- Ketten a szigeten. Budapest, 1976.
- Krug. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1983; - Prev. Zagorka Prisaganec-Todorovska. Naša knjiga. Skopje, 1988.
