Max Horkheimer

Izvor: Wikipedia
Max

Max Horkheimer (14. 2. 1895, Zuffenhausen kod Štutgarta; 7. 7. 1973 Nürnberg), njemački filozof i sociolog, osnivač i vodeći mislilac Frankfurtske škole, kao i Kritičke teorije društva.

Biografija[uredi - уреди]

Horkheimer studira filozofiju u Frankfurtu, Münchenu i Freiburgu. Doktorira 1922. a habilitirao je 1925. radom "Kants Kritik der Urteilskraft als Bindeglied zwischen theoretischer und praktischer Philosophie", Frankfurt 1925. (Kantova kritika rasudne moći kao vezni član između teorijske i praktične filozofije). Od 1925. do 1930. privatni docent, a od 1930. do 1933. redovni profesor za socijalnu filozofiju i direktor instituta za socijalno istraživanje na Univerzitetu u Frankfurtu. Poslije prinudne emigracije Horkheimer otvara filijale instituta u Genevi i na Ecole Superieur u Parisu. Godine 1934. ponovo osniva Institut uz sudjelovanje Columbia University, New York, 1943-44. direktor istraživanja i izdanja u okviru Studies in Prejudice. 1949. slijedi ponovni poziv Frankfurtskog univerziteta i 1950. iznova osniva Institut für Socialforschung. Od 1951-53 on je rektor Frankfurtskog univerziteta. U periodu od 1954-59. gostuje kao profesor sociologije na University of Chicago. Od 1960. Horkheimer je živio u Montagnoli, Švicarska. Umro je 7.jula 1973. u Nürnbergu.

Važnija djela[uredi - уреди]

  • Autoritet i porodica (1936)
  • Tradicionalna i kritička teorija (1937)
  • Kritika instrumentalnog uma (1967)
  • Dijalektika prosvjetiteljstva (1947) - sa Theodor Adornom.
  • Pomračenje uma (1947)
  • Egoizam i pokret za oslobođenje
  • Autoritarna država

Dodatna literatura[uredi - уреди]

1. Komuniciranje i ideologija, dr. Emina Kečo, Veselin Masleša, Sarajevo 1986.