Marija Brenčič Jelen

Izvor: Wikipedia
Marija Brenčič - Jelen
Marija-Brencic Anton-Jelen.jpg
Marija Brenčič na dan vjenčanja sa Antonom Jelenom na Maloj Loci 5. studenog 1939
Puno ime Marija Brenčič Jelen
Pseudonim MJB
Datum rođenja 28. siječnja 1919.
Slovenija Podlipa, Slovenija
Mesto rođenja 21. ožujka 2000.
Slovenija Arnače, Slovenija
Zanimanje pjesnik, pisac
Nacionalnost Slovenija Slovenac
Književne vrste lirika
Književni period romantizam, realizam
Suprug/zi Anton Jelen
Djeca Hedvika, Anton, Janez, Marija, Florijan, Franc, Jož, Blaž, Ivanka – sestra Vesna
Potpis Marija-Jelen-Brencic PODPIS.jpg

Marija Brenčič - Jelen [maríja brénčič jelen] (rođena 28. siječnja 1919., Podlipa pri Vrhnici, Slovenija; umrla 21. veljače 2000., Arnače, Velenje, Slovenija) je bila slovenska pjesnikinja i pisateljica.

Životopis[uredi - уреди]

Marija Brenčič - Jelen je rođena 28. siječnja 1919 u Podlipi pri Vrhnici ocu Francu i majci Mariji r. Cankar, domaće ime pri "Gojeru". Po završenoj osnovnoj školi u zavičaju je bila u godištu 1938-1939 pitomica Banovinske kmetijsko-gospodinjske šole na Maloj Loki kod Trebnjega, koju su vodile školske sestre. Uredila je školsko spomenarsko glasilo Sončni žar (Sunčani žar 1938-39).

Obitelj[uredi - уреди]

5. studenoga 1939 je bilo vjenčanje u malološkoj Plečnikovoj kapeli. Vjenčao ju je sa priznatim drevesničarom Antonom Jelenom stolni dekan i skladatelj Franc Kimovec. To je bilo prvo vjenčanje u toj gradskoj kapeli, otkako su školu vodile časne sestre.[1]

Marija se je dakle udala za rasadničara Antona Jelena i otišla na njegov dom, ka "Klemšetu" u Šentilj pri Velenju Rodilo se im je devetoro djece: Hedvika (1940), Anton (1942), Janez (1944), Marija (1946), Florjan (1948), Franc (1950), Jož (1952), Blaž (1955) te Ivanka (1958) (=časna sestra Vesna).

Selidba[uredi - уреди]

Za vrijeme rata su nacistički Nijemci obitelj selili – prvorođena kćerka je tada bila stara godinu i po; kad su već stigli u Maribor, ih je od daljnjega putovanja u Slavonsku Požegu spasio Josef Hummel, vojnik iz Beča: upravo isti, koji je sa kolegom noću u pola dva ujutro došao po njih sa autom; isposlovao im je na vlastitu odgovornost dozvolu, da su se smjeli još istoga dana vratiti natrag u domaće selo. Vremena za čežnju za Podlipom u Šentilju za Mariju dakle nije bilo. Ovako je ispričala novinarki Kmečkoga glasa:

»Svakog se dana dogodilo nešto novo; rat u Poljskoj je počeo već tada, kad sam bila još na Maloj Loki.[2]. Za tim si svakoga dana strepio pred nečim. Djeca su dolazila jedan za drugim. Četrdesete godine se rodila Hedvika i očekivala sam drugo dijete. Četrdesetdruge – neke nedjelje u srpnju – pak su Jelenove usred noći već odveli u meljsku kasarnu u Mariboru. Spasio ih je vojnik – katolik, koji je i sam morao ostaviti kod kuće ženu i dvoje male djece: sina i kćerku. "Upoznali smo se tada, u pola dva ujutro, godine 1942. Na njegovu sahranu poslije rata pak sa mužem nismo smjeli ići, jer nismo bili „moralno-politički podobni“, kako se tada kazalo.«[3]

Ovu tragičnu priču sa sretnim krajem pak je sama ovako opisala:

Bum, bum, bum! je zatutnjalo po drvenoj stijeni naše kućice. »Jelen - Anton, Marie, Hedwig!« i opet: :»Auf machen! Auf!« 

»Po radio su došli,« je u polusnu tješio muž. Znala sam: »Ne po radio – po nas su došli!« I kad je konačno muž, još sav zbunjen, otvorio vrata predsoblja, se vratio u spavaonicu i kazao: »Mamice, ići moramo!« sam planula prema tuđincima i povikala: »Ako moramo ići, budemo išli! Ali ćemo i natrag doći! Tada budete išli vi!« I nisam osjećala nikakvu tugu, nisam vrištala, ne grdila; osjećala sam samo duboku mržnju i otpor. Kad bih samo mogla uništiti ove nasilnike, koji nas progone od doma!

I taj neprijatelj, koji je došao po nas, da nas uhapsi i odveze u v gradsku kasarnu u Maribor i poslije dalje u Hrvatsku, Slavonsku Požegu – a vjerojatno i dalje, u Srbiju - je bio ljubazni Bečlija, Josef Hummel. Taj je u pisarnici u Mariboru tako dugo govorio nama u prilog, da smo se smjeli stvarno vratiti kući. Nismo gledali na sat, kada je to bilo, a noć za noću, godine i godine sam se budila nekoliko minuta pred pola dva ujutro. Nikakve more ne lošeg sna, samo iznenadno buđenje. Bdjela sam do dva i poslije opet zaspala, i nisam znala zašto…[4]

Djelo[uredi - уреди]

Klemšetov dom u Šentilju pri Velenju.
Marija kod vjenčanja sa Antonom na Maloj Loki u Plečnikovoj kapeli (5. studenoga 1939).
Marija sa suprugom i devetoro djece prigodom krizme troje mlađih 1959.
Marija za pisaćom mašinom Underwood (1922) godine 1985 piše crtice.

Pjesme je počela pisati već u pučkoj školi sa devet godina te ih kasnije objavila u nedjeljnim prilozima Slovenca Mladom Slovencu i Družini te u drugim časopisima i kalendarima Pjesme za prvu zbirku Spev tihe doline je sama sabrala te izdala, kao i prodavala. Krajem šezdesetih je pripravila već u mladosti planirane još tri zbirke pjesama, koje tvore ciklus Spev tihe doline.

Spjev tihe doline (motto)

Sva dolina je jedan predivni vrt;
okružuju je zeleni lugovi i šume,
livade su cvjetnih čaša pune –
a nad njima je nebeski svod rasprostrt…

[5]

Napisala je nekoliko dramskih igara za djecu: Radio Ljubljana je emitirao njezinu radijsku igru u verzima Mamica, opet si naša (1939); omladinsku operetu Mamice naše sa djelima slavimo, koju je uglazbio Matija Tomc, su igrali u operskom kazalištu u Ljubljani (1939).

1986 je počela pisati prozu. Crtice i priče, u kojima priziva uspomene na mladost u svojoj zavičajnoj dolini je objavljivala u Kmečkom glasu i drugim časopisima. O sebi je rekla, da nije i ne želi postati spisateljica, nego je samo pjesnikinja, koja piše svoje uspomene.

Bibliografija[uredi - уреди]

  • Spev tihe doline (Spjev tihe doline 1937) (COBISS)
  • Vzdih cvetne dobrave (Uzdah cvjetne dubrave 1968) (COBISS)
  • Vrisk jasne planine (Vrisak jasne planine 1969) (COBISS)
  • Mir sinje višave (Mir modre visine 1970) (COBISS)
  • Naših njiv nihče več ne orje (zbirka crtica Naših njiva nitko više ne ore 1991) (COBISS)
  • Sedem ključavnic (Sedam brava 1995) (COBISS)

Izvori[uredi - уреди]

  1. =http://www.kamra.si/Default.aspx?module=7&id=10387
  2. Hitler i Staljin su napali i podijelili si Poljsku 1. rujna 1939 i tako izazvali rat svjetskih razmjera
  3. Alenka Regally: Anton in Marija Jelen, Bobovc je kot paver (Anton i Marija Jelen: Bobovec (stara vrsta jabuke) je kao seljak (čvrst).
  4. M. Brenčič-Jelen: Zgodba mojega življenja, Tisoče so jih selili (revija Zdravje, str. 48, poslije 1986)
  5. Spev tihe doline (motto)

    Vsa dolina je prekrasen vrt;
    okrog nje zeleni so gozdovi,
    nizkih gričev travnati vrhovi –
    a nad njo je nebes razprostrt…

Vanjske veze[uredi - уреди]