Maria Montessori

Izvor: Wikipedia
Maria Montessori
Rođen/a 31. august 1870. (1870-08-31)
Chiaravalle (Ancona), Italija
Umro/la 6. maj 1952. (dob: 81)
Noordwijk, Nizozemska
Počivalište Noordwijk, Nizozemska
Nacionalnost italijanska
Obrazovanje Medicinski fakultet Univerziteta La Sapienza
Zanimanje ljekar i prosvjetni radnik
Vjeroispovjest katolik
Djeca Mario Montessori Sr.
Potpis

Maria Montessori (it. Maria Montessori, rođena 31.8. 1870. u Kjaravaleu, u Italiji, preminula 6.5. 1952. u Nordviku, u Holandiji) bila je italijanska lekarka, obrazovni radnik i pedagog, filozof i filantrop; najpoznatija je po svom obrazovnom sistemu „Montessori“, koji se odnosi na djecu od rođenja do adolescencije. Njene obrazovne metode su i danas u primjeni u velikom broju državnih i privatnih škola širom svijeta.

Biografija[uredi - уреди]

Školovanje[uredi - уреди]

Marija Montessori je rođena u Kjaravaleu, u provinciji Ankona, u Italiji. Njen otac, Alesandro, bio je računovođa, a majka, Renilde Stopani, bila je takođe dobro obrazovana i gajila je ljubav ka književnosti. Kada je imala 5 godina, cijela porodica se preselila u Rim, gdje je, po završetku osnovne škole, nastavila školovanje na Regionalnom tehničkom institutu „Leonardo da Vinči“, sa namjerom da postane inženjer. U to vrijeme, kada su se žene uglavnom bavile društvenim naukama, to nije bilo uobičajeno.

Do mature su se njene želje izmijenile, te je sada željela da upiše medicinski fakultet. Iako su je roditelji nagovarali da se počne baviti obrazovnim radom, tj. da postane nastavnik u školi, ona je čvrsto ostala pri svojoj odluci da postane ljekar. Pored njenih roditelja, međutim, ni tadašnje društvo nije bilo spremno na takvo nešto: na medicinskom fakultetu svi studenti su bili muškarci i Mariji je odbijen upis. Nakon neuspješnog razgovora sa profesorom, Marija se nije predala i navodno mu je odgovorila: „Ja znam da ću postati ljekar.“[1] Postoje tvrdnje da se na kraju u spor umiješao i sam papa Lav XIII,[1] pomoću koga se Montessori uspješno upisala na Univerzitet u Rimu, na odsijeku za fiziku, matematiku i prirodne nauke i dvije godine kasnije diplomirala. Na osnovu te diplome je bez problema upisala medicinski fakultet i tako postala prva ženska osoba u Italiji koja je završila medicinski fakultet, na Univerzitetu „La Sapijenca“ u Rimu.

Rad[uredi - уреди]

Počeci[uredi - уреди]

Odmah nakon što je kao vrlo dobar student diplomirala, u julu 1896. godine, Montessori se zaposlila u bolnici „San Đovani“ u sklopu univerziteta. Iste godine je dobila molbu da predstavlja Italiju na Međunarodnom kongresu za prava žena, na kojem je u svom govoru zastupala društvene reforme po kojima žene treba da imaju ista prava kao i muškarci.[1] Novinar koji je izvještavao sa kongresa upitao ju je kako pacijenti reaguju na ženskog ljekara, na šta je ona odgovorila da „oni osjećaju kad neko zaista brine o njima... samo viši slojevi imaju predrasude po kojima žena ne može voditi koristan život“[2] U novembru 1896. godine je primljena kao asistent u bolnici „Santo Spirito“ u Rimu. Tu je uglavnom radila sa siromašnima i, naročito, sa njihovom djecom. Njen rad je zapažen kao „brižljiv“, dok se starala da budu nahranjeni i na toplom, prepoznavala njihove bolesti i liječila ih. Godine 1897. je dobrovoljno pristupila istraživačkom programu u psihijatrijskoj klinici Univerziteta u Rimu, gdje je radila sa Đuzepeom Montesanijem, sa kojim će kasnije razviti ljubavnu vezu.

Postavši član univerzitetske psihijatrijske klinike, Montessorijeva je ubrzo počela da se zanima za obrazovanje „retardiranih“ i „nazadnih“. Kada je jedan od vaspitača dječijeg odjeljenja sa gađenjem komentarisao da djeca kupe mrve sa poda i jedu ih, Montessori je shvatila da ta djeca, ne imajući nikakvog namještaja u skromnim prostorijama u kojima su obitavala, vape za čulnom motivacijom i aktivnošću ruku, što je takođe pogoršavalo njihovo stanje. Tokom 1897. i 1898. godine Montessori je pokušala proširiti svoja znanja pohađanjem kurseva pedagogije, čitajući Rusoa, Pestalocija i Frebela. Oko 60 godina ranije, Frebel je razvio dječiji vrtić u kojem je naglasak bio na dječijoj igri u ranom dobu života. U toj školi Frebel je razvio niz obrazovnih igračaka koje je nazivao „darovima“, a koji su i kasnije ostali poznati kao „Frebelovi darovi“.

U toku 1898. godine rad Marije Montessori sa djecom zaostalom u razvoju je počeo da pridobija više pažnje u naučnim krugovima. Pozvana je da održi predavanje na obrazovnom kongresu u Torinu o obuci hendikepiranih lica. Tu je zastupala spornu teoriju da nedostatak odgovarajućeg staranja o nazadnoj i psihički uznemirenoj djeci uzrokuje njihovo kasnije prestupništvo. Nakon ovog događaja, Montessori se sljedeće godine obratila Nacionalnom pedagoškom kongresu, predstavljajući svoje viđenje reforme društva i političke ekonomije kroz reformu školovanja. Ova ideja se i kasnije održala kod Montessorijeve tokom cijelog njenog života.

Ortofrenička škola[uredi - уреди]

Montessorina uključenost u Nacionalnu ligu za obrazovanje djece zaostale u razvoju joj je omogućila razgovor sa jednim od direktora nove ustanove pod nazivom „Ortofrenička škola“ (it. Scuola Ortophrenica). U školi se staralo o djeci sa širokom lepezom različitih duševnih poremećaja, što je predstavljalo prekretnicu u Montessorinom životu, pretvarajući je od ljekara u obrazovnog radnika. Do tog trenutka sve njene ideje su bile samo na papiru, ali u ovoj maloj školi je mogla da ih sprovede u djelo. Provela je dvije godine radeći sa djecom, eksperimentišući i dorađujući obrazovni materijal koji su osmislili Itar i Sigin (Jean Marc Gaspard Itard i Edouard Seguin), francuski ljekari koji su imali veliki uticaj na Montessori. Itar i Sigin, njegov učenik, bili su vrlo poznati u naučnim krugovima po svom izuzetnom radu sa „Divljim dječakom iz Averona“. Danju je radila, podučavala i posmatrala djecu, a noću pravila bilješke, uvodeći naučni, analitički stav u svoj rad.

Njen prvi značajan uspjeh predstavljali su osmoro njenih učenika koji su se prijavili za državni ispit čitanja i pisanja. „Nazadna“ djeca ne samo da su položila, nego su njihove ocjene bile iznad prosjeka, što je kasnije nazvano „prvim čudom Montessori“.[3]

U ljubavnoj vezi koja se rodila između nje i Đuzepea Montesanija, Marija Montessori je 1898. godine rodila sina, kojem su dali ime Mario. Mario je poslat na čuvanje izvjesnoj porodici u okolini Rima gdje ga je Marija često posjećivala i, iako je prošlo više godina prije nego što je Mario saznao da mu je Marija uopšte majka[1], između njih se kasnije razvila jaka povezanost i zajednički rad, a Mario je nastavio majčin rad i nakon njene smrti.

Godine 1901. Montessori je napustila Ortofreničku školu i započela samostalan rad u oblastima obrazovne filozofije i antropologije. Godine 1904. je prihvatila položaj predavača u Pedagoškoj školi Univerziteta u Rimu, na kojem je ostala do 1908. godine. Na jednom predavanju je govorila svojim studentima:[4]

Wikicitati „Predmet naših izučavanja je čovječanstvo; naša svrha je da postanemo učitelji. E, ono što zaista čini učitelja je ljubav za ljudsko dijete; jer ljubav je ono što od društvene dužnosti obrazovnog radnika čini višu svijest o misiji.“
()

Dječija kuća[uredi - уреди]

U vrijeme dok je predavala na Univerzitetu u Rimu, grad Rim se brzo razvijao i u groznici građenja novih i novih zgrada i stalnih variranja potrebe i potražnje, mnoge građevinske firme su dolazile do bankrota i ostavljale nezavršene zgrade za sobom, koje su se brzo pretvarale u skvotere. Jednu takvu zgradu, koja se nalazila u distriktu San Lorenco, spasila je grupa bogatih bankara koji su podijelili velike stanove na više malih i naselili ih siromašnim porodicama. S obzirom da je većina stanara radila tokom dana van svojih stanova, novogradnju su brzo ugrožavali dječiji nestašluci, zbog čega su pokrovitelji prišli Mariji Montessori i ponudili joj da se stara o djeci da bi umanjili štetu. Montessori je ushićeno prihvatila poziv da radi sa normalnom djecom i, računajući na materijal koji je pripremila tokom rada u Ortofreničkoj školi, 6. januara 1907. godine otvorila „Dječiju kuću“ (it. Casa dei Bambini). Organizovana je mala ceremonija otvaranja škole, ali je malo ko mogao predvidjeti njen kasniji značaj. Marija Montessori, međutim, tvrdila je da je već tada imala poseban osjećaj[5]:

Wikicitati „Imala sam tada čudan osjećaj koji je učinio da naglasim da je u pitanju početak poduhvata o kojem će jednog dana cijeli svijet govoriti.“
()

U školu je uključila brojne aktivnosti i obrazovne materijale, ali je zadržavala samo one koji su djecu zaista zaokupljali. Montessori je shvatila da djeca koja provode vrijeme u okruženju koje je osmišljeno da podržava njihov prirodni razvoj imaju moć da sama sebe obrazuju. Kasnije je taj proces nazivala samo-obrazovanjem (auto-edukacijom). Godine 1914. je pisala: „Nisam ja izmislila metodu obrazovanja, ja sam samo dala nekoj maloj djeci šansu da žive.“

Širenje sistema Montessori[uredi - уреди]

Učionica u prvoj holandskoj školi „Montessori“, u Hagu, 1915. godine

Do 1908. godine već je postojalo pet „dječijih kuća“ — četiri u Rimu i jedna u Milanu. Djeca koja su pohađala nastavu u nekoj od tih škola su brzo napredovala i djeca su čitala i pisala već sa 5 godina starosti[1]. Vijesti o Montessorinom novom pristupu u radu sa djecom su se brzo širile i u toku samo jedne godine brojni švajcarski vrtići su se prebacivali na njene metode, te je započelo širenje njenih učenja.

U ljeto 1909. godine održala je prvi kurs za oko 100 studenata, a njeni zapisi i bilješke su se pretvorili u knjigu pod naslovom „Naučna pedagogija“ i pod naslovom „Dječija kuća“, koja je ubrzo prevedena na preko 20 jezika. Godine 1946. je ponovo objavljena, ovaj put pod naslovom „Otkriće djeteta“, a pod tim naslovom je prevedena i na srpski jezik, ali sa ogromnim kašnjenjem — tek 2001. godine.[6] Prevodilac knjige i autor predgovora je dr Željko Đurić.

Kada je 1912. godine umrla njena majka, u 72. godini života, Marija je dovela svog sina Marija da živi s njom. Već tada njena učenja su doživjela veliku ekspanziju; društva „Montessori“, škole i kursevi su postojali širom svijeta, a Montessori je mnogo vremena provodila putujući i držeći predavanja i govore; najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i Holandiji. Napredak je, međutim, velikim dijelom pokvaren izbijanjem Prvog svjetskog rata. Nakon što se 1917. vratila iz SAD, pošto se Mario u međuvremenu oženio svojom prvom ženom Helen Kristi, Marija se preselila u Španiju, u Barselonu, gdje je za nju organizovana „Laboratorija seminara pedagogije“ (it. Seminari Laboratori di Pedagogia. Uskoro su joj se pridružili njen sin i njegova žena, a oni su uskoro dobili dva sina, Marija Juniora i Rolanda, i dvije kćerke, Marilenu i Renilde. Renilde, njena najmlađa unuka, do skora je bila na funkciji generalnog sekretara udruženja „Montessori“, koje je Marija osnovala 1929. godine da bi se nastavio njen rad.

Drugi svjetski rat[uredi - уреди]

Montessori je željela da osnuje trajno središte razvoja svoje metode učenja, ali mnogo toga je spriječeno pojavom fašizma u Evropi. Do 1933. godine sve njene škole u Njemačkoj su zatvorene i njen portret je gorio na gomili spaljenih knjiga u Berlinu. Iste godine, nakon što je odbila da sarađuje sa Musolinijem i program svojih škola u Italiji oblikuje po modelu pokreta fašističke omladine, i one su sve zatvorene. Izbijanje građanskog rata u Španiji je navelo Montessori i njenu porodicu da iz Barselone prebjegnu u London, u ljeto 1936. godine. Odatle su prebjegli u Holandiju i tu ostali u kući Ade Pirson, kćerke holandskog bankara. Mario, koji se do tada bio uveliko otuđio od svoje prve žene, kasnije se oženio Adom.

Godine 1939. Indijsko teozofsko društvo je poslalo pozivnicu Mariji Montessori da dođu u Indiju. Pristali su i otputovali tamo, gdje su namjeravali održati tromjesečni seminar i predavanja u Madrasu. Međutim, po izbijanju rata, kao italijanski državljani, Mario i Marija su uhapšeni, Mario je poslat na prisilni rad, a Marija je stavljena u kućni pritvor. Provela je ljeto u Kodaikanalu, a misli su joj bile ispunjene razmišljanjima o povezanosti svih stvari u prirodi, što je kasnije izrodilo ideju koja ju je držala do kraja života, poznatu pod nazivom „kosmičko obrazovanje“, koje je predstavljalo novi pristup u obrazovanju djece između 6 i 12 godina starosti. Tu u Indiji, Montessori je kasnije upoznala Mahatmu Gandija, Nehrua i Tagoru. Na svoj sedamdeseti rođendan, Marija je uputila zvanični zahtjev indijskoj vladi da joj se sin oslobodi, što je i učinjeno. Marija i Mario su kasnije obučavali preko hiljadu indijskih nastavnika.

Kraj života[uredi - уреди]

Grob Marije Montessori u Nordviku, u Holandiji

Godine 1946. po završetku rata, Montessorijevi su se vratili u Holandiju, gdje je Marijevu djecu i dalje čuvala Ada Pirson. Sljedeće godine Montessori se obratila Unesku na temu „Obrazovanje i mir“. Dvije godine kasnije je nominovana za Nobelovu nagradu,[7] koju, međutim, nije dobila. Njen posljednji javni nastup je bio u Londonu 1951. godine, gdje je prisustvovala devetom Međunarodnom kongresu „Montessori“.

Dana 6. maja 1952. godine, odmarajući se u bašti porodice Pirson u Holandiji, u Nordviku, Marija Montessori je preminula u prisustvu svog sina Marija. Razgovarali su o tome da li treba da se uputi u Afriku. Rečeno joj je da je sa osamdeset i jednom godinom isuviše krhka da bi putovala tako daleko i da bi mogao neko drugi ići umjesto nje i održati predavanje. „Znači više nikakve koristi od mene?“, upitala je. Nakon oko sat vremena umrla je od moždanog udara.[8]

Obrazovni sistem „Montessori“[uredi - уреди]

Polazni stav Marije Montessori je da „dijete sāmo sebe otkriva pokretima i senzomotornim iskustvima“ još od najranijih trenutaka svog života.[6] Dijete u sebi po samom rođenju ima potrebu da uči i stvara i sve što vaspitač treba da čini je da mu oslobađa puteve kojima će moći da se samosazna. Te unutrašnje potrebe su uvijek konstruktivne ukoliko im se omogući ostvarivanje. Ovaj princip se često izražava rečenicom: „Pomozi mi da to uradim sam!“.

Po Montessorijevoj, u najranijim uzrastima dijete neće da mu se išta pokaže, nego samo da mu se „pomogne u procesu njegovog prirodnog razvoja“. Da se pažnja djeteta ne bi raspršila, odnosno da bi se dijete usredsredilo na određeno učenje, treba mu pružiti potrebnu tišinu i mir u prostoriji u kojoj uči.

Za provjeru naučenog ili za korektivnu pomoć pri učenju, koristi se potreba djeteta za pažnjom. Ono samo donosi svoj rad (rezultat svog rada) da ga pokaže učiteljici. Ona tada treba da bude tiha i strpljiva. Treba da razumije, prihvata i podstiče. Učiteljica ne treba da pokušava da ulije znanje u glavu djeteta, nego da u kratkim i pojedinačnim razgovorima, objašnjavanjem i pružanjem pomoći u razumijevanju podstiče njihovu radoznalost i usmjerava njihov daljnji rad. Ovde će dodatno biti izloženi samo od nekih aspekata obrazovanja po sistemu „Montessori“.

Presudno doba[uredi - уреди]

Montessori smatra da je dijete sa tri godine već postavilo temelje svoje ličnosti i da mu je tek tada potrebna spoljašnja pomoć u školskom obrazovanju. U knjizi „Upijajući um“ Montessori tvrdi:

Wikicitati „Njegova [djeteta od tri godine starosti] dostignuća su tolika da se slobodno može reći: mališan koji sa tri godine polazi u „školicu“ već je mali čovjek. Psiholozi tvrde da su naše sposobnosti, u poređenju sa sposobnostima djeteta, veoma oskudne. Da bismo uspjeli u onome u čemu je dijete uspjelo tokom prve tri godine života, nama — odraslima — trebalo bi šezdeset godina napornog rada. ... Ipak, ono ni tada nije iscrpilo moć koju posjeduje: da „upija“ iz svoje okoline.“
()

U Montessorine „Dječije škole“ obično su polazila djeca starosti oko 3 godine. Iako su im roditelji bili nepismeni i pripadali nižim slojevima, ta djeca su bez velikih teškoća savladavala pismo već do svoje pete godine. Kada bi ih neko pitao ko ih je naučio tome, ona bi odgovarala „Učio? Niko me nije učio.“ Polazeći od stava da djeca „upijaju“ iz svoje okoline, učitelji ove škole su došli do zaključka da bi im na isti način trebalo pomoći da „upijaju“ i ostale elemente kulture — botaniku, matematiku, zoologiju, geografiju — i da to čini sa istom lakoćom, ne umarajući se.

Montessori je tako došla do zaključka da obrazovanje nije rezultat rada učitelja, nego prirodni proces koji se odvija spontano u ljudskom biću. Dijete ne uči slušajući riječi učitelja, nego sopstvenom aktivnošću i iskustvima. U toj situaciji učitelj treba da omogući djetetu okruženje u kojem će samo moći učiti.

Kazna i nagrada[uredi - уреди]

U obrazovnom sistemu „Montessori“ nema potrebe ni za nagradom, ni za kaznom. Montessori se suprotstavlja uvriježenom stanovištu po kojem dijete treba već po počinjenoj grešci ispravljati ili čak kritikovati. Takođe, smatra da nagrada, koja se ionako, osim u sistemu ocjena, u ustaljenim školskim programima relativno rijetko daje, oduzima duhovnu spontanost djeteta. Po njenom mišljenju, najbitnije je da dijete usvoji tzv. „kontrolu greške“, tj. da grešku sāmo prepoznaje i u skladu sa svojim sistemom vrijednosti otklanja u budućim aktivnostima. U jednoj igri koja je predstavljala vježbu čitanja, djeci su dati određeni predmeti i kartice na kojima su sa jedne strane bili napisani nazivi odgovarajućih predmeta, a sa druge strane njihove slike. Djeci je postavljen zadatak da, bez gledanja u slike, nego samo čitajući, postave kartice pored odgovarajućih predmeta. Kada bi ih postavili, djeca su mogla da okrenu kartice i provjere kako su uradili. To bi im, tvrdi Montessori, predstavljalo veliko zadovoljstvo. Na taj način dijete može da vidi gdje je pogriješilo (ako je pogriješilo) i da bez spoljašnje nagrade osjeti radost učinjenog rada.

Ocjene su bespotrebne i od njih nema nikakve koristi, smatra Montessori. Kao i ocjene, nastavnikove opaske poput „Vi nemate pojma“ ili „Stalno pravite iste greške“ dovode do snižavanja energije djece i umanjenja njihovog interesovanja. Reći djetetu da je glupo ili nevaljalo znači samo poniziti ga i smanjiti vjerovatnoću da će se ono zanimati za dati predmet. Nedostaci se uklanjaju jedino kroz iskustvo i vježbu, a disciplina se postiže samo kroz druženje sa drugom djecom, a ne slušajući priče da je nedisciplinovano.

Obrazovni materijal i okruženje[uredi - уреди]

Obrazovni materijal korišćen u Montessorinim školama

U skladu sa idejom da djeca treba da budu slobodna i uče kroz sopstvenu aktivnost, Montessori je djeci u svojim školama zadavala različite zadatke iz oblasti botanike, vrtlarstva, kuvanja, čišćenja, brige o životinjama i, naravno, čitanja, pisanja itd. Djeci je bilo dozvoljeno da se slobodno kreću po učionici, a nastavnik bi bio tu da pomogne ako postoji neki problem. Učionica nije smjela biti prenatrpana i bučna i trudilo se da svakom djetetu bude pružen mir u kojem može da rješava/obavlja svoj zadatak, a da mu se pažnja ne rasprši.

Korišćene su različite „igračke“, poput gore-pomenutih kartica sa slikama, zatim predmeti geometrijskih oblika poput cilindara, kugli, kocki itd. U jednom zadatku, djetetu je postavljen zadatak da umetne garnituru cilindara različitih dimenzija u okrugle otvore odgovarajućih veličina. Jedno od djece je umetnulo sve cilindre osim jednog, koje nije moglo da stane u preostali otvor, a ostali cilindri su se svi klimali u svojim otvorima. Dijete je bilo primorano da analizira gdje je pogriješilo, a istovremeno zainteresovano da vježbu ponovi kako bi došlo do uspjeha. Ovaj pribor je istovremeno izoštravao dječija čula i omogućavao kontrolu greške.

Kritični periodi[uredi - уреди]

Montessori se duboko slagala sa stavovima Itara koje je stekao tokom svog rada sa „divljim dječakom iz Averona“: da postoje određena razdoblja u životu djeteta kada ono može nešto da nauči i da se ta sposobnost vremenom smanjuje; ako prođe isuviše vremena, a dijete to ne nauči, može potpuno izgubiti tu sposobnost. Itar je do ovog zaključka došao nakon više godina uzaludnog truda da dječaka Viktora, koji je pronađen u divljini sa svojih 12 godina, nauči ljudskom govoru. Spekulisao je da je dijete prošlo kroz period kada je trebalo da nauči govor i da sa već više od 12 godina starosti to više nije u stanju.[9][10]

Montessori je ovo stanovište ugradila u samu srž svog sistema obrazovanja i u svojim knjigama izložila detaljne šeme razvoja djetetovog jezika, šake, inteligencije itd. kroz pojedina razdoblja njegovog života. U samoj školi, Montessori smatra da će djeca na odgovarajućem stupnju bez ikakvih teškoća učiti ono za šta su trenutno spremna, ako je unaprijed poznato kada je došlo do tog trenutka i ako im se za to spremi odgovarajuće okruženje. Naravno, neće se svoj djeci ovi periodi poklapati tačno u datum, štaviše; zato djecu treba promatrati, pratiti njihov razvoj i primijetiti kada dođe do trenutka njihove spremnosti za određeno učenje.

Pregled osnovnih pravila sistema „Montessori“[uredi - уреди]

  • Dijete može sāmo da uči kroz sopstvenu aktivnost.
  • Djeca su kompetentne osobe u koje se može imati povjerenja i koje su u stanju da donose sopstvene odluke.
  • Obrazovni radnik sa djecom treba više da bude posmatrač nego učitelj.
  • Postoje periodi u životu djeteta u kojima je ono naročito sposobno za sticanje određenih znanja ili sposobnosti poput hodanja, govora, računanja, čitanja i raznih društvenih sposobnosti. U ovim razdobljima dijete te stvari uči brzo i bez teškoća.
  • Djeca od rođenja do svoje šeste godine imaju „upijajući um“, odnosno izuzetno veliku moć učenja iz svog okruženja, motivaciju i radoznalost. To se može primijetiti u djetetovoj nepresušnoj energiji da guguče, brblja, govori i pjeva, što sve vodi razvitku jezika i dobrog govora, kao i da neprestano postavlja pitanja.
  • Djeca uče kroz iskustvo i otkriće; osnovni alati u obrazovanju koje je zasnovano na ovom principu su didaktički materijali i uspostavljanje „kontrole greške“. Kroz upotrebu ovih didaktičkih materijala, dijete uči da sāmo otkriva i ispravlja greške umjesto da mu učitelj daje tačan odgovor.
  • Ruka, tj. šaka je usko povezana sa razvojem mozga djeteta. Djeca moraju fizički da dodirnu određeni predmet, njegov oblik, osjete temperaturu i slično, a ne da samo slušaju nastavnika ili gledaju u televizijski ekran koji će im reći ono što bi sama zaista naučila.

Uticaj[uredi - уреди]

Datoteka:Montessori Užice.jpg
Montessori školica „Zmaj“ u Užicu

Iako je doživjela brojne kritike tokom 1930ih i 1940ih godina, metoda „Montessori“ je preživjela i danas se primjenjuje u brojnim školama i vrtićima širom svijeta. Najviše se primjenjuje u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima postoji preko 1100 škola zasnovanih na toj metodi.[11] U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji preko 500 škola zasnovanih na obrazovnom sistemu „Montessori“,[12] u Kanadi 33,[13] u Australiji 160 sa preko 12.000 učenika,[14], a brojne škole zasnovane na njenom sistemu postoje i u Njemačkoj, Holandiji itd.[15]

Postoje i razne škole koje su samo deklarativno zasnovane na metodi „Montessori“ iz marketinških razloga.[16]

U mnogim državnim školama obrazovni sistem „Montessori“ se primjenjuje samo djelimično.[17] Nažalost, ovakva djelimična primjena ne može dovesti do željenih rezultata.

Priznanja[uredi - уреди]

Kovanice od 200 italijanskih lira, sa likom Marije Montessori
  • Godine 1949. Marija Montessori je nominovana za Nobelovu nagradu,[7] ali je nije dobila.
  • Godine 1980. Marija Montessori se našla na kovanici od 200 italijanskih lira.[18] Tokom 1990ih njena slika je bila na novčanici od 1000 lira, koja je tada bila najčešće u upotrebi. Na prethodnom izdanju novčanice od 1000 lira je bio Marko Polo, a Montessorina novčanica se održala sve dok nije uveden evro kao zvanična valuta u Italiji.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 Montessori. org. uk: biografija (verzija u HTML-u)
  2. Julia Maria, “le Feminisme Italien: entrevue avec Mlle. Montessori”, L’Italie, Rome, 16. avgust 1896.
  3. Current Biography 1940, p. 591.
  4. Maria Montessori, Pedagogical Anthropology, (Njujork, 1913)
  5. E.M Standing, Maria Montessori; Her life and Work, (Plume 1984 p38)
  6. 6.0 6.1 Predgovor knjige „Upijajući um“ od Marije Montessori u izdanju „Beoknjige“ Beograd, 2006. ISBN 86-83239-19-5
  7. 7.0 7.1 Nominacija Marije Montessori na zvaničnom sajtu za Nobelovu nagradu
  8. encyclopedia.com: Smrt Marije Montessori
  9. Kratka biografija Žan Marka Gaspara
  10. „Hipoteza o kritičnom periodu: nesveti gral ili psiholingvistika“ (The Critical Period Hypothesis: The Unholy Grail of Psycholinguistics?)
  11. Američko Montessori društvo: „Škole“
  12. Montessorine škole u Ujedinjenom Kraljevstvu
  13. Montessorine škole u Kanadi: spisak škola
  14. Montessori Australija
  15. Djelimičan spisak Montessorinih škola širom svijeta
  16. Montessori.edu, glavna strana
  17. essortment.com: biografija Marije Montessori
  18. Edutopija: „Marija Montessori“

Preporučena literatura[uredi - уреди]

Na srpskohrvatskom jeziku[uredi - уреди]

  • Marija Montessori, „Otkriće deteta“ (2001) Beograd: CRS
  • Marija Montessori, „Upijajući um“ (2006) „Beoknjiga“, Beograd ISBN 86-83239-19-5

Na engleskom jeziku[uredi - уреди]

  • Maria Montessori, "From Childhood to Adolescence: Including 'Erdkinder' and the Functions of the University", Schocken (September 13, 1987) ISBN 0-8052-0500-4
  • Maria Montessori, "The Formation of Man", ABC-CLIO Ltd (May 1989) ISBN 1-85109-097-5
  • Maria Montessori, "To Educate the Human Potential", ABC-CLIO Ltd (May 1989) ISBN 1-85109-094-0
  • E. M. Standing: "Maria Montessori: Her Life and Work", Plume (August 1, 1998) ISBN 0-452-27989-5

Eksterni linkovi[uredi - уреди]