Marc Chagall

Izvor: Wikipedia
Marc Chagall

Fotografija umjetnika iz 1921.
Rođenje 7. jul 1887., Vitebsk,  Rusko Carstvo
Smrt 28. mart 1985.
Saint-Paul-de-Vence,  Francuska
Polje slikarstvo
Pokret nadrealizam, ekspresionizam
Djela

Ja i selo
Le Champ de Mars
Bella s bijelim ovratnikom

La Mariée

Marc Chagall zapravo Мойшe Захарович Шагалов na ruskom (* Vitebsk, 7. jul 1887. - † Saint-Paul-de-Vence / okolica Nizze, 28. mart 1985.[1]) bio je neobično cijenjeni rusko - francuski nadrealistički-ekspresionističkički slikar i grafičar, židovskog porijekla, koji je veći dio svog života proživio u Francuskoj.

Od velikih radova Chagall je izveo murale za parišku Operu (1963-64) i odmah nakon toga i za newyorški Metropolitan (1966); kao i vitraje za katedrale u Metzu (1959-68) i Reimsu (1974).[2]

Biografija[uredi - уреди]

Mladost i školovanje[uredi - уреди]

Chagall je rođen u tada malom gradiću Vitebsku na krajnjem zapadu Ruskog Carstva (danas je to dio Bjelorusije), nedaleko od poljske granice. U Vitebsku je tad živjelo čak 20 000 židova, a njegova brojna porodica (on je bio najstariji od devetoro djece) bila je tipična za to vrijeme, duboko religiozna i skromna (otac mu je radio na ribarnici a majka u maloj porodičnoj trgovini živežnih namirnica.[1] Mladi Chagall završio je židovsku osnovnu školu (Heder), a nakon tog lokalnu javnu srednju školu, na ruskom. U srednjoj školi savladao je elemente crtanja, koje je produbio u studiju lokalnog realističkog slikara Jehuda Pena, 1907. otišao je na studij slikarstva na Likovnu akademiju u Sankt Peterburg gdje je s prekidima proveo tri godine, u klasi scenografa Léona Baksta.

Karakteristična djela iz tog razdoblja tad mladoga Chagalla je jezovita slika Mrtvi čovjek (1908), sa likom violinista na krovu (koji mu je kasnije postao omiljeni motiv), i Moja zaručnica s crnim rukavicama (1909), u kojoj je iskoristio portret za eksperimentiranje s crno-bijelim kontrastima.[1]

Uz pomoć svog mecene Maxa Vinavera otišao je 1910. u Pariz. Nakon godinu i pol dana provedenih na Montparnassu, preselio se u atelje na rubu grada, u trošni kvart gdje su tad živjeli umjetnici boemi zvanom - La Ruche (Košnica). Tamo se upoznao sa avangardnim pjesnicima Blaisom Cendrarsom, Max Jacobom i Guillaume Apollinairom, kao i brojnim mladim talentiranim slikarima - koji su bili predodređeni da postanu poznati: ekspresionistom Chaim Soutinom, apstraktnim koloristom Robertom Delaunayom i kubistima Albertom Gleizesom, Jeanom Metzingerom, Fernandom Légerom i André Lhotom. To šarenoliko društvo ohrabrivalo je svaki likovni eksperiment, a to je poticajno djelovalo na Chagalla, koji je razvio isti poetsko nadrealistički iracionalni svijet svojih motiva, koji je već počeo razvijati ​​u Rusiji, jedino što je prihvatio od Pariza, bila je promjena palete - koja je postala življa.[1]

Zrelost[uredi - уреди]

Te četiri godine prvog boravka u Parizu, mnogi drže za najbolju Chagallovu fazu. Tad je naslikao Autoportret sa sedam prsta (1912), Ja i selo (1911), Hommage à Apollinaire (1911-1912), Kalvarija (1912), Guslač (1912) i Pariz kroz prozor (1913).

Te slike odredile su Chagallov slikarski svjetonazor za narednih 60 godina, njegov kolorit, isprva lazuran, vremenom je postao ​​karakteristično složen da bi postigao efekt koji je želio. Motivi tih slika složeni su od figurativnih elemenata, ali vrlo često proizvoljno raspoređenih po platnu, stvarajući efekt koji nalikuje na filmsku montažu i tako stvara sanjarske prizore. Opća atmosfera tih djela je čudesna kombinacija jidiških viceva, ruskih bajki i prizora iz vodvilja. Vrlo često slika samog sebe - kao glavni lik na platnu, romantično lijepog, sa kovrdžavom kosom koja mu u pramenovima pada oko lica. Ipak su uspomene na djetinjstvo provedeno u Vitebsku glavni motiv tog razdoblja.[1]

Poštanska marka s motivom slike Marca Chagalla

Za boravka u Parizu izlagao je na kolektivnim godišnjim izložbama Salon des Indépendants i Salon d'Automne, svoju prvu samostalnu izložbu priredio je u Berlinu u 1914, u galeriji časopisa Der Sturm. Ona je izazvala veliki interes u krugu njemačkih ekspresionista. Nakon izložbe, otišao je u rodni Vitebsk, i tu dočekao izbijanje Prvog svjetskog rata.

Nije regrutiran, već je nastavio slikati, istina nešto realističnije zbog ukusa sredine, slikao je lokalne scene i niz studija o starcima; Molitva Židova (ili Rabin iz Vitebska, 1914), Židov u zelenom (1914)... Na početku rata - 1915. oženio se za ljubav iz svog djetinstva Bellu Rosenfeld, kćer bogatog lokalnog trgovca, ona je postala njegov stalni motiv, bilo sama ili sa njim kao u slici Rođendan (1915.-1923.) gdje su njih dvoje leteći ljubavnici i Dvostrukog portreta s čašom vina (1917).[1]

Chagall je u početku bio oduševljeni sljedbenik Oktobarske revolucije, čak je postao i komesar za umjetnost u Vitebškoj oblasti, inicijator je ambicioznih projekata, osnivanja lokalne umjetničke akademije i muzeja. Ali se nakon dvije i pol godine intenzivnog rada, zamorio se neprekidnim svađama i sukobima sa kolegama na akademiji i gradskim rukovodiocima o estetskim i političkim pitanjima, zbog tog je digao ruke od Vitebska i preselio se u Moskvu i bacio na posao scenografa i kostimografa u Kamernom teatru popremajući predstave za prijatelja, židovskog pisca Sholema Aleichema, za isti taj teatar oslikao je veliki mural. Ipak se njemu kao velikom individualcu nije dopadao život u sovjetskoj Rusiji pa ju je 1922., preselivši se u Berlin, te ubrzo nakon toga 1923, ovaj put sa suprugom i kćeri u Pariz.[1]

Za svog boravka u Berlinu Chagall se upoznao i ovladao tehnikom izrade bakropisa. Preko prijatelja Cendrarsa upoznao se se pariškim trgovcem umjetnina i izdavačem Ambroise Vollardom, koji je 1923. od njega naručio seriju bakropisa za bibliofilsko izdanje Gogoljeva romana Mrtve duše. Tokom naredne tri godine, Chagall je izgravirao 107 ploča za Gogoljevu knjigu. Nakon tog je Vollard naručio od Chagalla novu grafičku mapu - La Fontainove Basne, s ilustracijama u boji, koje su trebale izgledati kao grafički listovi iz 18. vijeka. Chagall je pripremio 100 gvaševa za reprodukciju, ali je ubrzo postalo jasno da su njegove ilustracije zbog previše boja suviše komplicirane za taj tip štampe, zbog tog je izradio potpuno nove - crno-bijele grafičke listove 1931. Nakon tog je Vollard naručio od Chagalla niz bakropisa za bibliofilsko izdanje Biblije, Chagall je do 1939. uspio napraviti 66 bakropisa, ali je tad Drugi svjetski rat i Vollardova smrt zaustavio rad na projektu. Nakon rata nastavio je uz pomoć pariškog izdavača E. Tériadea rad na projektu koji je objavljen 1956. priredivši ukupno 105 ploča. Chagall je također izdao niz manjih serija bakropisa i impresivnu količinu koloriranih litografija i monotipija.[1]

Od kako se Hitler uspeo na vlast, Chagall kao da je naslutio opasnost od novog svjetskog sukoba, - tad je nastalo Bijelo raspeće (1938). Na toj slici, isprepliću se židovski i kršćanski simboli, jer je razapeti Isus umotan u talit, židovski molitveni šal.

Kroz čitavo međuratno razdoblje Chagall je mnogo putovao, radeći u Britaniji 1924., na jugu Francuske 1926., u Palestini 1931. (u sklopu priprema za ilustraciju Biblije), a između 1932. - 1937., po Holandiji, Španjolskoj, Poljskoj i Italiji. Njegova autobiografija - Moj život, objavljena je 1931. a ugled velikog slikara novoga doba - potvrdila je velika retrospektivna izložba, koju je priredio 1933. u bazelskoj - Kunsthalle.[1]

Karijera u drugoj polovici života[uredi - уреди]

Detalj vitraja sa istočnog prozora iz crkve u Tudeleyu (Engleska)

Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, Chagall se preselio u Regiju Loire, ali kako je rastao nacistički pritisak na sve evropske Židove, pobjegao je na jug Francuske, da bi julu 1941., zajedno s porodicom emigrirao u Sjedinjene Američke Države, gdje se skrasio u New Yorku. I tu je nastavio razvijati teme koje je već eksploatirao u Francuskoj, tipična djela tog razdoblja su Žuto raspeće (1943) i Pera i cvijeće (1943). No otkako mu je 1944. umrla voljena Bella Rosenfeld, sjećanja na nju i Vitebsk, ponavno postaju njegov osnovni slikarski motiv.[1]

Za boravka u New Yorku - 1945, kreirao je scenografiju i kostime za balet Igora Stravinskog Žar Ptica, slijedeće godine - 1946. počašćen je velikom retrospektivnom izložbom u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, a nekoliko mjeseci kasnije i uzložbom u čikaškom - Art Institute.[1]

Od 1948. Chagall ponovno živi u Francuskoj, prvo u predgrađu Pariza, da bi se konačno skrasio na francuskoj rivijeri u Saint-Paul-de-Venceu. Između 1953. - 1956. slika niz slika inspiriranih njegovom ljubavlju za Pariz, ne zaboravljajući pritom ni svoj ​​rodni Vitebsk.[1]

I posljednjih 30 godina života bile su plodne za Chagalla, nastavio je slikati platna i izveo brojne velike javne projekte u drugim medijima. Ovladao je vještinom vitraja krajem 1950-ih, nakon tog izveo je vitraje za katedralu u Metzu (1959-68) i Reimsu (1974),[2] za sinagogu u Univerzitetskom medicinskom centru u Jeruzalemu (1960-1961), za Palaču Ujedinjenih naroda u New Yorku (1964), te za Art Institute of Chicago (1977). Njegovi vitraji se često drže za njegove najbolje radove pred kraj života, jer je savršeno odabrao boje stakala da istakne magičnost svojih prizora.[1]

Chagall je čitavog života ostao vezan uz teatar i operu, izradio je niz scenografija i kostimografija za parišku i newyoršku operu, uključujući i vrlo skupu kostimografiju za praizvedbu Mozartove Čarobne frule - 1967. Francuska mu je pred kraj života odala priznanje osnivanjem njegova muzeja u Nizzi - 1973. i velikom retrospektivnom izložbom u pariškom Louvreu.[1]

Čudesni motivi Chagallovih slika, a oni su bili; masivni buketi, melankolični klaunovi, leteći ljubavnici, fantastične životinje, biblijski proroci i guslači po krovovima, pomogli su njegovoj slikarskoj slavi - pretvorivši ga u najpopularnijeg inovatora 20. vijeka pariške slikarske škole.[1]

Djela[uredi - уреди]

  • Rusiji magarcima i ostalima (1911.)
  • Pjesnik (1911.)
  • Ja i selo (1911-12.)
  • Vojnik pije (1912.)
  • Adam i Eva (1912.)
  • Golgota (1912.)
  • Hommage Apollinaireu (1911-13.)
  • Promenada (1917.)
  • Vjenčanje (1917-18.)
  • Dvostruki portret s čašom za vino (1917-18.)
  • Zeleni violinist (1923-24.)
  • Seljački život (1925.)
  • Osamljenost (1933.)
  • Revolucija (1937.)
  • Bijelo raspeće (1937.)
  • Pali anđeo (1923/33/47.)
  • Svod Pariške opere (1964.)
  • Prorok Jeremija (1968.)

Literatura[uredi - уреди]

  • Monica Bohm-Duchen, Chagall (Art & Ideas) Phaidon 1998. ISBN 0-7148-3160-3
  • Chagall, Marc, My Life Peter Owen Ltd, 1965 (2003) ISBN 978-0-7206-1186-1
  • Nathaniel Harris: Marc Chagall, Mozaik knjiga, Zagreb, 1996.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.00 1.01 1.02 1.03 1.04 1.05 1.06 1.07 1.08 1.09 1.10 1.11 1.12 1.13 1.14 "Marc Chagall" (engleski). Encyclopædia Britannica Online. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/104322/Marc-Chagall. pristupljeno 26. 06. 2012. 
  2. 2.0 2.1 "Meduna, Giovanni Battista" (talijanski). Treccani Enciclopedie on line. http://www.treccani.it/enciclopedia/giovanni-battista-meduna/. pristupljeno 26. 06. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди]