Maja Bošković-Stulli

Izvor: Wikipedia
Maja Bošković-Stulli
Rođen/a Maja Bošković
9. novembar 1922. (1922-11-09)
Osijek, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Umro/la 14. august 2012. (dob: 98)
Zagreb, Hrvatska
Počivalište Mirogoj
Nacionalnost Jugoslavenka, Hrvatica
Etnicitet Židovka[1]
Državljanstvo Hrvatska
Suprug/a/zi/ge Bernard Stulli
Roditelji Dragutin i Ivanka (Janka) Bošković
Rodbina Magda Bošković
(sestra)

Maja Bošković-Stulli (Osijek, 9. 11. 1922 - Zagreb, 14. 8. 2012) jugoslavenska i hrvatska povjesničarka, spisateljica i akademik.

Biografija[uredi - уреди]

Maja Bošković-Stulli je rođena u Osijeku 9. 11. 1922 u židovskoj obitelji Dragutina i Ivanke Bošković.[2][3] 1923 godine se sa obitelji preselila u Zagreb.[4] Maja je osnovnu i srednju školu (3. ženska gimnazija)[3] pohađala je u Zagrebu.[4] Članicom Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) postala je tijekom gimnazijskog školovanja, te je bila jedna od najaktivnijih u naprednom omladinskom pokretu. Bila je član Srednjoškolskog aktiva.[3] 1941 godine je nakon mature morala prekinuti školovanje zbog rasnih progona Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Majina sestra Magda je uhićena odmah po osnivanju NDH i ubijena u proljeće 1942 godine. Ostale članove obitelji te su godine ustaške vlasti zatvorile u Osijeku, ali su nakon intervencije uspjeli prebjeći na talijanski teritorij. Majin otac se sklonio u Crikvenicu. Maja je s majkom, djedom i tetkom pošla u Dubrovnik gdje su ih talijanski okupatori prvo internirali na otoku Lopudu, a potom prebacili u koncentracijski logor Rab, gdje joj je umro djed. U logoru je Maja sudjelovala u ilegalnom otporu, a nakon kapitulacije Italije i zatvaranja logora uključila se u Narodnooslobodilačku borbu (NOB). U Holokaustu je izgubila cijelu obitelj.[4]

Maja Bošković-Stulli (lijevo) sa sestrom Magdom nešto prije Drugog svjetskog rata.

Nakon rata započela je studij slavistike u Zagrebu, nastavila ga u Kazanu i Lenjingradu, a nakon Rezolucije Informbiroa vraćena je s ostalim jugoslavenskim studentima iz Sovjetskoga Saveza u Beograd, gdje je diplomirala 1950 godine. U Jugoslavenskoj akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) zaposlila se 1951 godine, a od 1952 do umirovljenja 1979 radila je u Institutu za narodnu umjetnost. Doktorirala je 1961 u Zagrebu s temom predaje o Midi, vladaru kozjih (ili jarećih) ušiju. Od 1963 do 1973 bila je ravnateljicom Instituta te glavnom urednicom znanstvenoga časopisa Narodna umjetnost. Od 1980 bila je suradnica JAZU-a, a 2000 godine izabrana je za redovitu članicu. Bila je počasna članica međunarodne znanstvene udruge "Folklore Fellows" Finske akademije znanosti, te Etnografskoga društva pri Čehoslovačkoj akademiji znanosti. Za znanstveni je rad dobila dvije nagrade SR Hrvatske: godišnju (1975) i za životno djelo (1990), te dvije međunarodne: "Herderovu" (Beč, 1991) i "G. Pitré – S. Salomone-Marino" (Palermo, 1992). Primila je i nagradu "Antun Barac" Slavističkoga komiteta Hrvatskoga filološkog društva (1999). Za osobite zasluge promicanja znanosti u Hrvatskoj i svijetu posmrtno je 2012 godine odlikovana redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića. Bila je među osnivačima međunarodne udruge za istraživanje priča ("International Society for Folk Narrative Research"), u uredništvu uglednoga međunarodnog časopisa "Fabula", te stalna suradnica "Enzyklopädie des Märchens". Objavila je više od dvadeset knjiga (od kojih su neke doživjele i ponovljena izdanja), te preko 250 studija u domaćim i međunarodnim znanstvenim časopisima.[4]

Folkloristička karijera Maje Bošković-Stulli počela je temeljitim terenskim istraživanjima pripovijedanja ranih pedesetih godina u Istri, te potom, uglavnom u šezdesetim godinama, i u ostalim hrvatskim krajevima: okolici Daruvara i Pakraca, na Baniji, u okolici Šibenika i Drniša, Konavala, Dubrovačkoga primorja, Rijeke i Župe dubrovačke, Šipana i Lastova, Pelješca i Neretve, Hvara i Brača, Sinjske krajine, okolice Đakova, Hrvata u Slovačkoj. Usmenoknjiževnu građu skupljala je najprije zapisujući, a potom snimajući magnetofonski. Rezultat su 34 rukopisne zbirke te 59 magnetofonskih vrpci zapisa autentična pripovijedanja iz gotovo čitave Hrvatske. Zabilježila je 2433 priče, 1253 pjesme, 89 poslovica i izreka i nekoliko opisa običaja. Važan je i njezin leksikografski rad, posebno kao urednice u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Unatoč obiteljskoj i osobnoj ratnoj tragediji, poslijeratna politička zbivanja u Jugoslaviji je pratila s iznimnim zanimanjem, no nije u njima sudjelovala. Maja je s tugom je komentirala sudbinu maspoka iz 1971 godine. Bila je strasno predana svojem radu, isključivo znanstvenim argumentima branila je usmenoknjiževnu građu prikupljenu u Hrvatskoj kao neodvojiv korpus hrvatske kulture i hrvatskoga jezika. Hrvatskoj je usmenoj književnosti nedvojbeno prva dala književnoznanstveni okvir i određenje. Premda njezine prosudbe uglavnom proizlaze iz hrvatske građe, respektirajući u tumačenju relevantne svjetske teorijske znanstvene dosege, one nisu samo lokalne, hrvatske, već su ravnopravnim dijelom svjetske znanosti.[4]

Maja Bošković-Stulli preminula je u Zagrebu u 98 godini života, 14. 8. 2012 godine.[4] Sahranjena je 21. 8. iste godine na zagrebačkom groblju Mirogoj.[5]

Djela[uredi - уреди]

  • Istarske narodne price, Zagreb 1959
  • Narodne pripovijetke ("Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti"), Zagreb 1963
  • Narodne epske pjesme, knj. 2 ("Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti"), Zagreb 1964
  • Narodna predaja o vladarevoj tajni, Zagreb 1967
  • Usmena knjizevnost ("Povijest hrvatske knjizevnosti" 1, pp. 7–353), Zagreb 1978
  • Usmena knjizevnost nekad i danas, Beograd 1983
  • Usmeno pjesnistvo u obzorju knjizevnosti, Zagreb 1984;
  • Zakopano zlato. Hrvatske usmene pripovijetke, predaje i legende iz Istre, Pula – Rijeka 1986
  • U kralja od Norina. Price, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve, Metkovic – Opuzen 1987
  • Pjesme, price, fantastika, Zagreb 1991;
  • Zito posred mora. Usmene price iz Dalmacije, Split 1993
  • Price i pricanje: stoljeca usmene hrvatske proze, Zagreb 1997
  • Usmene pripovijetke i predaje ("Stoljeca hrvatske knjizevnosti"), Zagreb 1997
  • O usmenoj tradiciji i o zivotu, Zagreb 1999

Reference[uredi - уреди]

  1. ((en)) USC Shoah Foundation Institute testimony of Maja Boskovic-Stulli. United States Holocaust Memorial Museum (21. 8. 1995). Preuzeto 24. 3. 2014
  2. Snješka Knežević (2011, p. 83)
  3. 3.0 3.1 3.2 Jaša Romano, 1980, str. 340
  4. 4.0 4.1 4.2 4.3 4.4 4.5 Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Ljiljana Markas; Maja Bošković-Stulli - Novi pristup usmenoj književnosti; stranica 8, 9, 10, 11; broj 126, rujan / listopad 2012.
  5. Gradska groblja Zagreb: Maja Bošković-Stulli, Mirogoj Ž-119-II-48

Literatura[uredi - уреди]

Partizanska spomenica 1941. Deo isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.
  • Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8
  • Romano, Jaša (1980). Jevreji Jugoslavije 1941-1945: žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata, Beograd: Jevrejski Istorijski Muzej, Saveza jevrejskih opština Jugoslavije.

Vanjske veze[uredi - уреди]