Lukijan Mušicki

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Lukijan Mušicki

Lukijan Mušicki
Lukijan Mušicki

Datum rođenja 27. januar 1777.
Mesto rođenja Temerin
Datum smrti 15. mart 1837.
Mesto smrti Karlovac (Austrijsko carstvo)

Luka - Lukijan Mušicki (Temerin, 27. januar 1777Karlovac, 15. mart 1837) bio je srpski vladika i pesnik.

Životopis[uredi | uredi kod]

Osnovnu školu je učio u Temerinu, gimnaziju u Novom Sadu i Segedinu, a prava i filozofiju u Pešti. Po završenim studijama postaje administrator mitropolijske kancelarije u Karlovcima, nastavnik bogoslovije i, pošto se zakaluđerio, arhimandrit manastira Šišatovca. Od 1828. do smrti bio je vladika Karlovačkoga vladičanstva sa sedištem u Plaškom. U Vojnoj krajini su postojale škole na nemačkom, a on je otvorio prve škole na srpskom jeziku u Plaškom, Škarama, Zrmanji i Mutiliću. Umro je kao vladika u Plaškom.

Mušicki je bio jedan od najobrazovanijih pisaca svoga vremena. Pored grčkog i latinskog, on zna nekoliko evropskih jezika i poznaje skoro sve veće pesnike antičkog i novog doba. Njegovi omiljeni pesnici su: Fridrih Gotlib Klopštok, čuveni nemački pesnik, pisac „Mesijade“, David „psalmopjevac“ i naročito Horacije, čiju je poetiku (Ars poetica) znao naizust. On od Horacija uzima metričke oblike, hvalbenu i svečanu rečitost i prvi među Srbima počinje da stvara umetničku poeziju u duhu i ruhu psevdoklasične poezije evropske. On sam kaže da podražava „Flaku“ i smatra kao veliki uspeh što može na srpskom jeziku pevati po latinskim metričkim obrascima.

On je napisao četiri knjige lirskih pesama rodoljubivog, moralnog i didaktičkog sadržaja. To je učeno stihotvorenije vrlo učenog i dobronamernog rodoljuba i crkvenog čoveka, stihotvorstvo lišeno pravog pesničkog zanosa i lepote. On peva o karakteru, narodoljublju, blagonaraviju i dobrodjetelji i daje moralne pouke mladom naraštaju. Njegove programske pesme „Glas narodoljupca“ i „Glas harfe šišatovačke“ bile su čuvene u svoje doba i školska omladina ih je znala naizust. Ta je njegova poezija cenjena u svoje vreme zbog snažnog i iskrenog rodoljublja i predstavlja zanimljiv pokušaj umetničke versifikacije po ugledu na latinske metričke oblike i ujedno kao karakterističan obrazac hladne i ukočene „objektivne lirike“. Održavao je prijateljsku vezu sa Mihailom Vitkovićem, srpskim pesnikom iz Pešte kome je Mušicki posvetio i odu.

Spomenik Mušickom u Temerinu

Vrlo učen i obrazovan književnik, Mušicki pokušava da arhaični staroslovenski jezik, koji nije imao književne tradicije, prilagodi psevdoklasičnoj disciplini forme, u vreme kada se ta disciplina preživela kao i sam jezik. On je pokušao da nezavisno od narodne pesme stvori nove ritmičke oblike i dao je nekoliko virtuoznih obrazaca, ali je njegov pokušaj propao zbog odsustva talenta i zbog arhaičnog jezika.

Živeći u doba Vukove reforme jezika i pravopisa, Mušicki se bavio i pitanjem jezika. On je za slovo j i unosi u srpsku azbuku slovo đ, izjašnjava se za narodni jezik, ali kao crkveni čovek on je i za ruskoslovenski:

Slovenski, serbski jezik — dva su puta, K jednoj celi vode nas.

On nalazi da ruskoslovenski jezik treba da ostane jezik crkve i nauke, a narodni za narod i popularnu književnost.

Umro je u Karlovcu 18. marta 1837.[1]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Rudolf Strohal, Grad Karlovac opisan i orisan, vlast. nakl. (Tisak M. Fogine), Karlovac, 1906., str. 232.

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]

Prethodnik:
Mojsije Mioković
episkop gornjokarlovački
18281837.
Nasljednik:
Evgenije Jovanović