Luka Jukić

Luka Jukić (Donji Svilaj kraj Odžaka, 23. 2. 1887 — Slavonski Brod, 24. 6. 1929) je bio mladi hrvatski revolucionar, koji je pokušao atentat na austro-ugarskog komesara za Hrvatsku Slavka Cuvaja 1912. godine. Atentat nije uspio, a Luka Jukić i školski drugovi su pohapšeni, osuđeni i zatvoreni u Lepoglavi.

Jukić je nakon atentata figurirao kao nacionalni junak.

Biografija

Luka Jukić je rođen u Donjem Svilaju kod Odžaka. Jukić je bio pripadnik tvz. napredne ili radikalne nacionalne omladine južnih Slovena u Austro-Ugarskoj. Oni su zagovarali hrvatsko-srpsku slogu i stajalište da su Hrvati i Srbi jedan narod, odnosno da su podjednako i Hrvati i Jugoslaveni, da su nastrojeni antiaustrougarski, te da svoju šansu za samostalnošću vide u oslobađanju svih južnih Slavena.

Luka Jukić je sudjelovao u uređivanju brošure Đački pokret čiji je glavni urednik bio August Cesarec.

Ukidanje sabora i "đački štrajk"

Imenovanje mađarskog eksponenta Slavka Cuvaja za hrvatskog bana 20. siječnja 1912. godine, odnosno komesara za Hrvatsku nešto kasnije, bio je pravi izazov za naprednu, buntovnu omladinu. Sabor koji je već bio sazvan za 7. veljače na njegov je prijedlog 27. siječnja 1912. godine raspušten. 4. travnja suspendiran je Ustav, dok je Cuvaj 5. travnja postavljen za kraljevskog komesara (povjerenika). Uhapšen je Stjepan Radić, a stranke su pozvane da revidiraju programe ili će biti ukinute. Novine su stavljene pod pritisak, izlagane cenzuri i zapljenama.

Na to su prvo reagirali đaci i studenti. Organizirane su antirežimske demonstracije poznate pod nazivom “Đački štrajk”, prvo u veljači u Sarajevu, a zatim su u ožujku u Zagrebu, što se pretvorilo u prave ulične borbe s policijom. Zagrebački studenti su zauzeli Sveučilište, računajući na nepovredivost sveučilišnog teritorija, nakon što je redarstvo zabranilo najavljeni protest. Na početak prvog govora redarstvo je s isukanim sabljama provalilo u sveučilišni vrt, ranjeno je 15 studenata, a raštrkana je omladina cijelu večer demonstrirala po gradu. Okršaji su trajali cijelu noć, a sutradan je proglašen štrajk. Studenti su provalili u sveučilišnu zgradu, zabarikadirali se i izvjesili crnu zastavu poručivši da će na silu reagirati silom. U zgradi se našlo preko 300 studenata, a opsada je trajala 36 sati. Situacija je razriješena tako da su profesori zamoljeni da posreduju kod studenata, a policija je povučena sa sveučilišnog teritorija. Studenti su se razišli, ali su se demonstracije protiv Cuvajeva režima nastavile ponavljati gotovo svaku večer.

U takvoj situaciji, godine 1912. u Zagreb dolazi prvak đačkih demonstracija u Sarajevu, Luka Jukić. On se odlučio na atentat još za vrijeme đačkih demonstracija u Sarajevu u veljači, kada se povjerio Oscaru Tartagliji da je čvrsto odlučio da „ubije komesara Cuvaja i riješi hrvatski narod tiranina i krvnika“.

Pokušaj atenata i hapšenje

Jutarnji list o neuspješnom atentatu na komesara Hrvatske, bana Slavka Cuvaja 1912. godine.

U to vrijeme jugoslavenska nacionalna revolucionarna omladina bila je u svom punom poletu. Grupa omladinaca revolucionara, šesnaestogodišnjaka, odlučila je da atentatom izrazi svoje ogorčenje. Jukić je po gradu među učenicima i studentima otvoreno najavljivao da kani ubiti Cuvaja.

Omladinac Luka Jukić pokušao je atentat na komesara Cuvaja 8. lipnja 1912. u Zagrebu. Sam čin dogodio se na proslavi jubileja Cuvajeva brata Antuna. Jukić je prethodno u gostionici u Mesničkoj popio nekoliko piva (ili vina). Kada je ulicom prolazio automobil kraljevskog povjerenika, istrčao je i pucao. Jukić je promašio Slavka Cuvaja i ubio njegova pratioca, banskog savjetnika Ivu Hervoića.

Nakon jurnjave i ubojstva stražara, uhvaćen je kod Kazališne kavane. Na ispitivanju u policiji Jukić je atentat pravdavao zadovoljštinom za sva poniženja koja je Hrvatska doživjela zbog ukinuća ustava.

Ja sam isticao da bi bila potrebna organizacija đaštva, koja bi odlučno zahtjevala općenitu slobodu, slobodu govora, pisanja i sastajanja. Tako ističući potrebu organizacije osjećali su svi gore spomenuti znanci potrebu tajne organizacije, koja bi imala imati glavnim načelom oslobođenje hrvatskog naroda, t.j. da se hrvatskom narodu dade samostalnost i potpuna sloboda da se može razvijati slobodno kao i ostali narodi u Monarhiji. Budući smo držali za sada glavnom zaprekom što hrvatski narod ne može doći do slobode komesarijat, a kako je to naša cijela javnost tražila, pa se ni pozivanjem niti manifestacijama a niti demonstracijama to nije moglo postići, to smo raspravljali o potrebi da se imadu pojedinci založiti za to da se ovome stanju u Hrvatskoj stane na kraj... Meni je bila glavna ideja da se odstrani u Hrvatskoj komesarijat, pa sam to među drugovima propagirao i razložio da se mora makar pojedinac izložiti na taj način, da se kraljevski komesar makne s ovoga svijeta, a onda će se za hrvatske prilike zainteresirati vanjski svijet, pa će Hrvatska morati da i od toga izvuče nekakvu korist.

– Iz izjave Luke Jukića

Nakon atentata su usledila brojna hapšenja đaka i policijska ispitivanja. Zatvoreno je više od 160 učenika u dobi od 14 do 16 godina. Jukić je osuđen na smrt vješanjem, a dio optuženih omladinaca na zatvorske kazne. Jukiću je kazna naknadno promijenjena u doživotni zatvor.

Robija u Lepoglavi

Bakcili starog austrijskog organizma, koji su nas žderali dugo i predugo, nesmetano prelaze u novi jugoslavenski organizam, da i taj grizu, žderu i rastaču. Nesmetano i sa sankcijom. Eto, još je uvek moguće, da se čak i Šabana spominje kao kandidata za šefa zagrebačke policije, molimo da se zapamti, dra Josipa Šabana, upravnika zemaljske kaznione u Lepoglavi, onoga što nečovečno dade istući čoveka Luku Jukića.

– Rudolf Hercigonja, »Lepoglavski vampiri«

Luka Jukić izlazi iz lepoglavkog zatvora nakon stvaranja Jugoslavije.

Nasljeđe

Atentat Luke Jukića je imao ogromnog uticaja na jugoslovensku revolucionarnu omladinu u Austro-Ugarskoj. August Cesarec povodom atentata Luke Jukića piše Vladimiru Gaćinoviću:

Stvorimo hiljade Jukića i Žerajića, kultivirajmo ih, odgojimo ih, pa će naše reči, biti čin, naša stvar svršena... Digli smo se na noge mi mladi borci za slobodu, digosmo se na naše tlačitelje, da ih uvjerimo kako nisu uspjeli niti će uspjeti svojim okupatorskim eksperimentima...

– August Cesarec

Ivo Andrić, kada je čuo za atentat Jukićev, piše u svom dnevniku:

Danas je Jukić počinio atentat na Cuvaja. Kako je lepo da se zatežu konci dela i buna. Kako radosno slutim dane velikih dela. I diže se i gori hajdučka krv... Neka žive oni koji umiru po trotoartima onesvešćeni od srdžbe i baruta, bolni od sramote zajedničke. Neka žive oni koji povučeni, ćutljivi u mračnim sobama, spremaju buru...

– Ivo Andrić

Antun Gustav Matoš, povodom Jukićevog atentata, piše u časopisu „Zora“:

Dok se naše pleme od Crnog do Jadranskog mora, od Sitnice do Dunava, od Balkana i Šar-planine diže na oružje, dok pjesnik „Balkanske carice“ razdire mrežu evropske diplomacije i provaluje do Skadra u nadi da „vidi Prizren“ i da se u svetim Dečanima nađe s unukom Karađorđa, najviši hrvatski sud osuđuje na vješala poslednju odbranu hrvatskog prava. Stol sedmorice meće sramotni konopac oko vrata Jukiću... Sudiše, osudiše, izmučiše i premaltiše ga i oni to, tu sramotu, tu ćušku zakonu, pravu i ljudskom dostojanstvu... nazvaše parnicom! [...] Kukavice koje proglasiše 700 tisuća pravoslavnih srpskih čestitih poreznika i junačkih branilaca ove užasne zemlje, moralne propalice i etičke nakaze... te hulje... te otrovne pečurke sa njive Kuenove penju na vešala tanka čovjeka koji je svoju žrtvu promašio.

Glavno glasilo Hrvata u Americi tog vremena, „Hrvatski svet“, povodom oba atentata, i Luke Jukića i Stjepana Dojčića, piše:

Neka nas proganjaju, tlače, neka otvaraju tamnice, ali ih nemaju toliko, da u njih zatvore sve one, koji onako misle, kao Luka i Stjepan, jer mi im poručujemo, da su svi pošteni Hrvati u Americi onakvi urotnici i zločinci, kakvi su Jukić i Dojčić.

Vanske veze

• Pucnji atentatora (2): Luka Jukić Arhivirano 2016-03-04 na Wayback Machine-u
• Jukićev atentat 8. lipnja 1912. (mapa)
• Politički atentati: od 1900. do 1913. u Europi su ubijena četiri kralja, šest premijera i tri predsjednika. Doprinos su željeli dati i Hrvati