Lojalisti (Američka revolucija)

Izvor: Wikipedia

Lojalisti su bili sjeverno američki kolonijalisti koji su u Američkom ratu za neovisnost ostali vjerni britanskoj kruni. Još su nazivani i Kraljevi ljudi te Rojalisti. Oni lojalisti koji su se iz Amerike odselili u Canadu nazvali su se Ujedinjeno Carstvo Lojalista ili na engleskom United Empire Loylists. Njihovi sjeverno-američki suparnici su bili Patrioti Američki državljani koji su podupirali revoluciju.
Mnogi povjesničari govore da je broj Lojalista u americi bio oko 100 000 što bi ispalo 5% tadašnjeg Američkog stanovništva.

Lojalisti u doba rata[uredi - уреди]

Samuel Seabury

od 4. srpnja 1776 Patrioti su kontrolirali cijeli teritorij i stanovništvo sviju 13 kolonija koje su se odvojile od britanske vlasti. Washington je rekao da nema mjesta za pokazivanje lojalnosti staroj vlasti te da su svi Amerikanci dužni biti patrioti.

Međutim britanci su se vratili u rujnu 1776 i osvojili New York i Long Island koji su držali u svom vlasništvu do 1783. Malo po malo Britanci i lojalisti su počeli kontrolirati gradove kao npr. Boston (1775-76) Philadelphiju (1777) Savanu (1778-83) te Charleston (1780-82). Doduše 90 posto ljudi tada živjelo je izvan gradova to je bio razlog zašto su Patrioti imali 85-90% ljudi na svojoj strani.

Amerikanci su smjenili sve lojalističke guvernere i nisu dopuštali da naprave vlastitu vladu.

Lojalizam u Kanadi[uredi - уреди]

U Kanadi gdje su američki agenti bili aktivni posebice John Brown zajedno sa Canadsko-Američkim trgovcem Thomasom Walkerom. Tijekom zime 1774-75 John Brown je skupio dosta ljudi koji su se pridružili kongresu.

No na drugu stranu problem je bio u ostalima(večini) koji se nisu htijeli pridružiti britanskoj vojsci koju su britanci osnovali zbog američke invazije na Kanadu nego su ostali neutralni.

Samo se manjina pridružila lojalistima, otprilike 1500 vojnika lojalista se borilo za kralja u Motrealu. U regiji južno od Motreala okupiranoj od strane Amerikanaca stanovnci su podržavali Amerikance te im se u velikom broju i pridružili.

Datoteka:Crni lojalist.jpg
slika prikazuje crnog lojalista u bitci.

Crni lojalisti i robovi[uredi - уреди]

U 1775. britanski guverner Virginije Dunmore je pozvao sve robove patriotskih vlasnika da pobjegnu i da se pridruže njegovoj vojsci. Njih 3000 je tako i učinilo. Crni lojalisti borili su se jednu bitku pod motom: "sloboda robovima". Nakon te njihove prve a i zadnje bitke pola njih je poumiralo od bolesti u britanskim kampovima.

Oko 5000 crnaca je sudjelovalo u pobunjeničkoj vojsci. Crnci robovi koji bi sudjelovali u pobunjeničkoj vojsci su često bili oslobađani i to ih je potaknulo da se sve više javljaju u lokalne milicije kolonija u kojima žive. Vrlo malo slobodnih crnaca je otišlo u lojaliste.

Kada je rat završio lojalisti su uzeli otprilike 75 000 do 100 000 slobodnih robova i odnjeli ih sa sobom. Odvođeni su u druge britanske kolonije u West Indiesu i Jamajci gdje su ponovo zarobljavani i iskorištavani od strane Britanaca.

Izvori[uredi - уреди]

  • Bailyn, Bernard. The Contagion of Liberty. In The Ideological Origins of the American Revolution, enlarged edition, 230-319. (1992).
  • Bailyn, Bernard. The Ordeal of Thomas Hutchinson: Loyalism and the Destruction of the First British Empire (1974), full scale biography of the most prominent Loyalist
  • Bradley, James E. "The Reprieve of a Loyalist: Count Rumford's Invitation Home." New England Quarterly 1974 47(3): 368-385. ISSN 0028-4866 in Jstor
  • Brown, Wallace. The King's Friends: The Composition and Motives of the American Loyalist Claimants (1966).
  • Calhoon, Robert M. "Loyalism and neutrality" in Jack P. Greene and J.R. Pole, eds., The Blackwell Encyclopedia of the American Revolution (1991)
  • Calhoon, Robert M. The Loyalists in Revolutionary America, 1766-1781 (1973), the most detailed study
  • Robert M. Calhoon, Timothy M. Barnes and George A. Rawlyk, eds. Loyalists and Community in North America (1994).
  • Jensen, Merrill; The New Nation: A History of the United States during the Confederation, 1781-1789 1950; detailed discussion of return of Loyalists, popular anger at their retrurn; repeal of wartime laws against them
  • Kermes, Stephanie. "'I Wish for Nothing More Ardent upon Earth, than to See My Friends and Country Again': The Return of Massachusetts Loyalists." Historical Journal of Massachusetts 2002 30(1): 30-49. ISSN 0276-8313
  • Kerber, Linda. Women of the Republic: Intellect and Ideology in Revolutionary America (1997)
  • Knowles, Norman. Inventing the Loyalists: The Ontario Loyalist Tradition and the Creation of Usable Pasts (1997) explores the identities and loyalties of those who removed to Canada.
  • Lohrenz, Otto; "The Advantage of Rank and Status: Thomas Price, a Loyalist Parson of Revolutionary Virginia." The Historian. 60#3 (1998) pp 561+. online
  • Moore, Christopher. The Loyalist: Revolution Exile Settlement. Toronto: McClelland and Stewart, (1994).
  • Mason, Keith. “The American Loyalist Diaspora and the Reconfiguration of the British Atlantic World.” In Empire and Nation: The American Revolution and the Atlantic World, ed. Eliga H. Gould and Peter S. Onuf (2005).
  • Nelson, William H. The American Tory (1961)
  • Norton, Mary Beth. Liberty's Daughters: The Revolutionary Experience of American Women, 1750-1800 (1996)
  • Peck, Epaphroditus; The Loyalists of Connecticut Yale University Press, (1934) online
  • Potter, Janice. The Liberty We Seek: Loyalist Ideology in Colonial New York and Massachusetts (1983).
  • Quarles, Benjamin; Black Mosaic: Essays in Afro-American History and Historiography University of Massachusetts Press. (1988)
  • Smith, Paul H. "The American Loyalists: Notes on Their Organization and Numerical Strength," William and Mary Quarterly 25 (1968): 259-77. in JSTOR
  • Van Tyne, Claude Halstead. The Loyalists in the American Revolution (1902) online
  • Mason Wade, The French Canadians: 1760-1945 (1955) 2 vol.

Vidi još[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]