Lošinj
Lošinj
| |
|---|---|
 Lokacija Lošinja | |
| Podaci | |
| Lokacija | Jadransko more |
| Arhipelag | Cresko-lošinjski |
| Koordinate | |
| Država |  Hrvatska
|
| Glavno naselje | Mali Lošinj |
| Površina | 78,6 km² |
| Broj stanovnika | 8134 |
 | |
Pogled na grad Mali Lošinj sa planine Osoršćice
| |
Lošinj (talijanski: Lussino ) je otok u Kvarnerskom zaljevu na sjevernom Jadranu, južno od Cresa u Hrvatskoj. Administrativno otok spada pod grad Mali Lošinj u Primorsko-goranskoj županiji.
Nastanak otoka[uredi | uredi kod]
Lošinj je dio Cresko-Lošinjskog arhipelaga u kojem su pored njega i otoci; Cres, Unije, Ilovik, Susak, Vele Srakane, Male Srakane i brojni mali nenaseljeni otoci i hridi. Grci su taj arhipelag zvali Absirtos (starogrčki: Ἄψυρτος, latinski: Absyrtus) po imenu brata mitske Medeje. Postoji lokalna priča da se tu zbila drama u kojoj je Medeja izdala brata Jazona, i tu pobacala njegove udove i ostatke tijela iz kojeg su kasnije iznikli svi ti otoci.
U realnosti priča je malo drugačija, - Lošinj je zapravo samo dio otoka Cres koji je još za rimskih vremena odvojen prokapanjem kanala na prevlaci kod Osora da se skrati put brodovima na otvoreno more.[1]
Geografija[uredi | uredi kod]
Površina Lošinja iznosi 78,6 km²[2], otok je dug 33 km a širok od 5 do svega 0.25 km [1] i proteže se u pravcu sjever-jug u Kvarnerskom zaljevu.
Prema zadnjem popisu (2001.) na otoku živi 8 134 stanovnika. Najveće naselje na otoku je grad Mali Lošinj sa 6 296 stanovnika, ostala veća naselja su; Nerezine, Sveti Jakov, Ćunski i Veli Lošinj.
Reljef i građa[uredi | uredi kod]
Lošinj je vrlo razvedeni otok, pun uvala i brda, sjeverni dio otoka je viši sa najvišom planinom na otoku - Osoršćicom (vrh Televrina 588 m[1]), srednji je niži i najrazvedeniji a južni je ponovno brdovit. Otok ima obalu dugu 112.7 km [1] tako da ima indeks razvedenosti 3.7, po tom kriteriju je 2 / 3 otok u Hrvatskoj (Pag i Dugi otok dijele prvo mjesto). Od brojnih uvala kojima otok obiluje - najveća je uvala u kojoj se smjestio grad Mali Lošinj, to je jedna od najbolje zaštićenih prirodnih luka na Jadranu. Lošinj nema vlastititih izvora vode, ali je nakon Drugog svjetskog rata izgrađen vodovod sa kojim je povezan sa Vranskim jezerom na Cresu.
Lošinj je kao i Cres i susjedni Krk - geološki dio istočno jadranskog krasa, - njegova osnova su vapnenačke i dolomitske stijene koje su sklone raspadanju i stvaranju rastresitog tla koje je pomiješano s humusom pogoduje bujnoj otočkoj vegetaciji.
Klima[uredi | uredi kod]
Lošinj ima sredozemnu klimu prema Köppenovoj klasifikaciji klime koju karakteriziraju duga topla ljeta bez oborina i kišovite jeseni i zime. Lošinj je poznat po velikom broju sunčanih dana, oko 100 prosječno godišnje, ili 2563 sati (7 sati dnevno). Zbog takve klime Lošinj je još 1892. proglašen klimatskim lječilištem.
Flora i fauna[uredi | uredi kod]
Lošinj ima pretežno zimzelenu floru, ali ima i bjelogoričnog raslinja posebno na sjevernom dijelu Osoršćice (hrast). Otok je ogranizirano pošumljavan za Austro-Ugarske krajem 19. vijeka borovom šumom, tako da danas izgleda da su ti borovi stari i do 122 godina samonikli, oni su u međuvremenu postali simbol otoka. Otočka fauna je specifična po tome što na otoku nema zmija otrovnica, i što u lošinjskom akavatoriju ima još dosta dupina tako da je hrvatsko ministarstvo kulture - proglasilo lošinjski akvatorij 6. augusta 2006. preventivnim rezervatom dupina (na rok od 3 godine) ali do dana današnjeg dalje od toga se nije ništa napravilo.[3]
Privreda[uredi | uredi kod]
Lošinjska privreda danas je uglavnom vezana uz balnearni turizam i nešto malo poljoprivrede. Nekad veliko brodarsko poduzeće Lošinjska slobodna plovidba, nalazi se u ozbiljnim teškoćama.
- Kod otočića Vele Orjule u Lošinjskom kanalu na pješčanom dnu, pronađen je 1996. izvrsno očuvani brončani antički odljev apoksiomena[4]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 „Lošinj” (hrvatski). Turistička zajednica Grada Malog Lošinja. Arhivirano iz originala na datum 2014-08-01. Pristupljeno 17. 12. 2011.
- ↑ „Lussino” (talijanski). Enciclopedia Treccani. Pristupljeno 17. 12. 2011.
- ↑ „Prvi rezervat za dupine na Mediteranu” (hrvatski). Hrvatsko ministarstvo kulture. Pristupljeno 17. 12. 2011.
- ↑ „The Croatian Apoxyomenos” (engleski). Hrvatski restauratorski zavod. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-10. Pristupljeno 17. 12. 2011.
