Lizistrata

Izvor: Wikipedia
Lizistrata
Napisao: Aristofan
Zbor Starci
Starice
Likovi
  • Lizistrata
    *Kalonika
    *Mirina
    *Lampito
    *Magistrat član Odbora desetrorice
    *Kinezija
    *Malo dijtet sin Kinezije i Mirine
    *Spartanski glasnik
    *Spartanski ambasador
    *Atenski pregpvrač
    *Dva lutalice
    *Vratara Akropolice
    *Dva gosta
    *Stratil vođa Ženskog zbora
    *Pet mladih žena
    Nijeme uloge
    *Ismenija Beoćanka
    *Korinćanka
    *Pomirenje
    *Četiri skitska policajca
    *Skitska policajka
    *Atenski građani, spartanski izaslanici, robovi itd.
Radnja Ispred Propileja, vrata Akropole

Lizistrata (grčki: Λυσιστράτη, atički: Λυσιστράτα, "Ona koja raspušta vojske") jedna je od jedanaest sačuvanih drama koje je napisao znameniti starogrčki komediograf Aristofan. Originalno je izvedena u Ateni godine 411. pne., vjerojatno na Lenejskom festivalu.[1] Radnja prati napore jedne žene da prekine za Aristofanove suvremenike još uvijek aktualni peloponeski rat. Lizistrata to pokušava učiniti tako što žene cijele Grčke nagovori da prestanu sa svojim muževima imati seksualne odnose te ih tako prisile da sklope mir, a što izaziva rat spolova.

Komad je izazvao veliku pažnju kasnijih generacija zbog svog prikaza odnosa spolova i seksualnosti uopće, odnosno skrivenih seksualnih aluzija i otvorene opscenosti svog teksta. Djelo je prvi put izvedeno 411. pne., iste godine kada i Ženska skupština u Tesmoforiji, još jedan Aristofanov komad koji se bavio odnosima spolova i seksualnošću. Smatra se da je jedna od inspiracija autora bio katastrofalni atenski poraz u sicilijskoj ekspediciji. Današnji kritičari i teoretičari često ovo djelo navode kao primjer iznošenja feminističkih i pacifističkih ideja u grčkoj književnosti.

Zaplet[uredi - уреди]

Kako muškarci nisu uspjeli postići svršetak rata, dođe na ideju Lizistrata (= ona koja raspušta vojske) da bi žene trebalo da preuzmu stvari u svoje ruke i nametnu mir, i to prije svega tako što će uskratiti svojim muževima seksualne odnose, a osim toga i tako što će zazeti Akropolu i državnu blagajnu koja se čuva u Partenonu, jer bez novca Atena neće moći nastaviti s ratom. Lizistrata u Atenu sazove skupštinu žena iz svih zaraćenih polisa, među njima i Lampitu iz Sparte. Nakon izvjesnog oklijevanja, one sve prihvate njen plan i zakunu se da će ga sprovesti.

Žene se vraćaju svaka u svoj grad, a Lizistrata s drugim Atenjankama zauzme Akropolu. Kor atenskih staraca pokuša ga preoteti, no odbija ga drugi kor atenskih starica sipanjem vode iz kanti. Postariji vijećnik (proboulos) također je nagnan u bijeg, a s njim i četa skitskih strijelaca (koji su u Ateni obavljali policijske dužnosti). Umjesto uobičajene parabaze dva kora se nadmeću razmjenjujući uvrede (korski agon).

No ženama teško pada održavanje zakletve jer su se, kako Lizistrata postiđeno priznaje, pomamile za muškarcima. Lizistrata ih mora jednu za drugom odvraćati od nakane da se vrate kući, a svaka ima svoju ispriku: jedna bi da vidi svoju vunu, druga da provjeri lan, treća da se tobože porodi. Stiže i Kinezija, jedan od muževa, kako bi nagovorio svoju suprugu Mirinu da se vrati kući. Mirina raspiruje strast u svom zaljubljenom mužu i na kraju ga ostavi nezadovoljenog.[2] Najzad dolazi jedan poslanik iz Sparte i javlja kako i tamo muževi trpe veliku nevolju, pa je Sparta spremna za pregovare o miru. Okupljaju se poslanici obje zaraćene strane, a Lizistrata ih u sjajnom govoru sve prekorava i uspijeva ih pomiriti. Konačno se sklapa mir, žene završavaju svoj bračni štrajk, a Spartanci i Atenjani odlaze na Akropolu na gozbu.

Tematika[uredi - уреди]

Ova je komedija napisana i prikazana u dramatično doba po Atenjane, poslije propasti sicilijske ekspedicije 413. pne., kad su se saveznici Atene jedan za drugim počeli dizati na ustanak i kad je Sparta osigurala savezništvo s perzijskim satrapom Tisafernom protiv zajedničkog neprijatelja ‒ Atene. No premda je to značilo osjetno slabljenje Atene, to nikako nije značilo da je propast bila bliska ili neizbježna. Komad je izraz prirodne želje da zavlada mir, dok god je on kompromisan i ne dovodi Atenu u stvarnu opasnost. Pjesnik zapravo zagovara povratak Kimonovoj panhelenskoj politici i stvaranje jedinstvene fronte protiv Perzije.

U ovoj komediji nema parabaze, što predstavlja novinu za staru atičku komediju.

Reference[uredi - уреди]

  1. M. C. Howatson, The Oxford Companion to Classical Literature, 1997, s.v. "Lysistrata".
  2. Za ovu scenu kaže M. Đurić da je "zacelo najjača stvar što ju je ikad jedan komediograf smeo da iznese na pozornicu", Miloš N. Đurić, Istorija helenske književnosti, 1990, str. 351.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]