Lepa Perović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Lepa Perović
Lepa Perović
Mesto rođenjaMašići, kod Banje Luke
 Austrougarska
Datum smrti2. 9. 2000. (89 godina)
Mesto smrtiBeograd, Srbija
 SR Jugoslavija
SuprugKoča Popović
Profesijaučiteljica
Članica KPJ od1934.
Odlikovanja
jugoslovenska odlikovanja:
Orden narodnog oslobođenja
Orden narodnog oslobođenja
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem
Orden rada sa crvenom zastavom
Orden rada sa crvenom zastavom
Orden bratstva i jedinsta
Orden bratstva i jedinsta
Orden za hrabrost
Orden za hrabrost
Partizanska spomenica 1941.
Partizanska spomenica 1941.
inostrana odlikovanja:
Dama Veliki komandir - Orden Dobročinstva (Grčka)

Leposava Perović – Lepa (Mašići, kod Banje Luke, 29. avgust 1911. – Beograd, 2. septembar 2000), učesnica Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politička radnica SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine i nevenčana supruga Koče Popovića.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođena je 29. avgusta 1911. godine u selu Mašići, kod Banje Luke. Poticala je iz mnogočlane porodice Đorđa i Zorke Perović, koji su pored nje imali još pet ćerki - Ljubicu, Danicu, Dušanku, Jelu i Branislavu, kao i tri sina - Stevu, Veljka i Dušana. Osnovnu školu je završila u rodnom mestu, a potom se školovala u Banjoj Luci, gde je završila gimnaziju i Učiteljski školu, 1931. godine. Još u toku školovanja pristupila je revolucionarnom omladinskom pokretu.

Godine 1932. je stupila u učiteljsku službu i prvo radno mesto dobila u selu Međuvođe, u Potkozarju. Iduće godine otišla je u Beograd na tromesečni kurs za fiskulturu i tamo se uključila u revolucionarni radnički pokret. U njenom stani je bio štampan list „Udarnik“, koji je bio ilegalno glasilo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Maja 1933. godine je bila uhapšena u velikoj policijskoj provali i izvedena pred Državni sud za zaštitu države, ali je usled nedostatka dokaza, bila je oslobođena. Tada je upoznala svog budućeg supružnika Koču Popovića.

U jesen 1933. godine dobila je premeštaj u selo Paštrić, kod Mionice, u tadašnjem Kolubarskom srezu. Po dolasku u ovo selo, uključila u rad tamošnje partijske organizacije i u jesen 1934. godine je primljena u članstvo KPJ, a nešto kasnije i u članstvo Mesnog komiteta KPJ za Mionicu. Pored rada sa decom, aktivno je politički delovala među seljacima, a pogotovo među ženama, radeći na njihovom političkom i kulturnom uzdizanju.

Zbog političkog delovanja među seljacima, 1935. godine je po kazni bila premeštena u jedno drugo selo u Valjevskom srezu, a potom u selo Buđevo, kod Sjenice i na kraju u Bosnu. Godine 1937. je bila optužena za komunističku delatnost pred Okružnim sudom u Banjoj Luci i odlukom Ministarstva prosvete otpuštena iz učiteljske službe. Tada je prešla u Beograd i počela da radi u tekstilnoj fabrici „Elka“, na Dorćolu. Nastavila je da politički deluje i krajem 1937. godine je sa Rašelom Baruh, u fabrici organizovala štrajk protiv loših uslova rada.

Godine 1939. je bila izabrana za sekretara jednog Rejonskog komiteta, a nešto kasnije i za sekretara Mesnog komiteta legalne Stranke radnog naroda i člana ilegalnog Mesnog komiteta KPJ za Beograd. Kao član Mesnog komiteta, po partijskom pravilu bila je član partijske ćelije aeronautičara i sa njima je tokom 1940. godine aktivno radila na pripremi velikog štrajka aeronautičkih radnika, koji je izbio polovinom maja. Takođe je aktivno učestvovala i u pripremi velikog štrajka tekstilnih radnika, u oktobru iste godine.

Januara 1941. godine je bila uhapšena i u pritvoru držana sve do 5. aprila, dana uoči nemačkog bombardovanja Beograda. Posle okupacije zemlje, po partijskom zadatku je otišla u Sarajevo, gde je preuzela funkciju sekretara Mesnog komiteta KPJ za Sarajevo i člana Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Avgsuta 1941. godine je bila uhapšena, ali je desetak dana kasnije, uz pomoć partijske organizacije, uspela da pobegne iz ustaškog zatvora i prebaci se u Mostar. U Mostaru, je veoma kratko ilegalno boravila, a potom je u septembru prešla na oslobođenu teritoriju istočne Hercegovine, a potom na slobodnu teritoriju na Romaniji i Jahorini. Februara 1942. godine, po partijskom zadatku je bila upućena u Bosansku krajinu, a krajem godine je upućena u Hrvatsku. Sa oslobođene teritorije na Baniji, prebacila se u okupirani Zagreb. Tamo je radila kao član Povereništva Centralnog komiteta KP Hrvatske za severnu Hrvatsku.

Krajem 1943. godine je napustila Zagreb i prešla na oslobođenu teritoriju severne Hrvatske, gde je bila sekretar Oblasnog komiteta KPH za severnu Hrvatsku. U leto 1944. godine bila je ponovo prebačena u Bosansku krajinu, a pred kraj je prešla u Tuzlu, gde je obavljala dužnost organizacionog sekretara Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu.

Posle oslobođenja Jugoslavije, 1945. godine bila je član Izvršnog komiteta PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu, a krajem iste godine je prešla u Beograd, gde se nalazila na raznim funkcijama u saveznim organima. Između ostalog bila je na funkcijama - sekretara i potpredsednika Savezne kontrolne komisije, član Saveznog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ) i član Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Bila je direktor Galerije fresaka u Beogradu.

Bila je birana za narodnog poslanika u prvom sazivu Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine, a do 1967. godine je bila poslanik Prosvetnokulturnog veća Savezne skupštine.

Od 1946. godine je živela sa Kočom Popovićem, književnikom-nadrealistom, učesnikom španskog građanskog rata, članom CK SKJ, ministrom inostranih poslova i narodnim herojem. Zajedno sa suprugom sakupljala je umetnička dela, stvarajući bogatu kolekciju, koju je darovala opštini Lazarevac, gde se danas u Modernoj galeriji Centra za kulturu Lazarevca nalazi „Legat Lepe Perović“ i Istorijskom arhivu grada Beograda, gde se danas nalazi „Legat Konstantina Koče Popovića i Lepe Perović“.[1]

Umrla je 2. septembra 2000. godine u Beogradu. Sahranjena je u porodičnu grobnicu.[2]

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su - Orden narodnog oslobođenja, Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem, Orden rada sa crvenom zastavom, Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem, Orden za hrabrost. Od inostranih se ističe Orden Dobročinstva ranga velikog komandira, rezervisan isključivo za dame, dodeljen od strane grčke kraljice Frederike.

Reference[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Enciklopedija Jugoslavije (knjiga šesta). „Jugoslavenski leksikografski zavod“, Zagreb 1965. godina.
  • Jugoslovenski savremenici: Ko je ko u Jugoslaviji. „Hronometar“, Beograd 1970. godina.
  • Žene Srbije u NOB. „Nolit“, Beograd 1975. godina.
  • Jovanka Kecman Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918-1941. „Institut za savremenu istoriju“ Beograd i „Narodna knjiga“ Beograd, 1978. godina.
  • Čkrebić, Dušan (2012). Koča Popović - Duboka ljudska tajna. Beograd: Službeni glasnik. ISBN 978-86-519-1616-1.