Lenuzzijeva potkova
Zelena potkova ili Lenuzzijeva potkova je naziv za urbanističku cjelinu koja se sastoji od niza trgova-perivoja u Donjem gradu u Zagrebu.
Druga polovica 19. stoljeća donijela je velik urbanistički zamah k razvoju modernog grada Zagreba iz provincijalnog mjesta s početka stoljeća. Razvoj društvene i kulturne svijesti o gradu kao reprezentativnom i urbanom središtu, predstavniku građana i naroda, odredili su put Zagrebu u tom smjeru. Grad Zagreb koji je do tada dio periferije, napokon se mogao usporediti s ostalim središtima Monarhije – Bečom i Budimpeštom. Najvažniji urbanistički zahvat 19. stoljeća u Zagrebu izgradnja je novog dijela grada, Donjeg grada. Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća na tom je dijelu zamišljen reprezentativan okvir novom središtu grada – tzv. Lenucijeva ili Zelena potkova kao primjer monumentalnog urbanističkog plana koji će Zagrebu dati atribut modernoga grada, a time i postaviti temelje za njegov daljni razvoj.
Zelena ili Lenuzzijeva potkova[uredi | uredi kod]
Lenucijeva ili Zelena potkova slijed je od sedam trgova (Trg Nikole Šubića Zrinskog, Trg Josipa Jurja Strossmayera, Trg kralja Tomislava, Trg dr. Ante Starčevića, Trg Marka Marulića, Trg Ivana, Antuna i Vladmira Mažuranića te Trg maršala Tita) i Botaničkog vrta, dok se unutar okvira potkove nalaze još dva trga – Trg Petra Svačića (Snačića) i Trg Petra Preradovića. Hortikulturno uređeni trgovi nazvani su “potkova” jer su formirani u obliku slova “u”, pri čemu s južne, istočne i zapadne strane okružuju središte zagrebačkoga Donjeg grada. Zelena potkova karakteristična je po reprezentativnim javnim zgradama i privatnim palačama s kraja 19. i početka 20. stoljeća, te predstavlja najznačajniji urbanistički zahvat u povijesti hrvatske arhitekture i gradogradnje. Naziv dobiva nakon Drugog svjetskog rata, a šezdesetih godina 20. stoljeća prihvaćaju ga znanost i publicistika. Ime je dobila po najznačajnijem zagrebačkom urbanistu kraja 19. i početka 20. stoljeća – Milanu Lenuciju, kojem se pripisuje ideja “potkove”. Naziv Zelena potkova nešto je kasniji te predstavlja svojevrstan kompromis jer ideja „potkove“ nastajala je cijelu drugu polovicu 19. stoljeća, a u razvoju i realizaciji Milan Lenuci odigrao je jednu od ključnih uloga. Ideja se prvi put javlja 1882. godine u Situaciji jednog diela grada Zagreba, službeno je potvrđena drugom Regulatornom osnovom iz 1887./88. godine, a njeni začeci vidljivi su već u prvoj Regulatornoj osnovi iz 1865. godine, kada se počinje promišljati o izgledu Donjeg grada i njegovu prostornom izgledu te se planira izgradnja istočnog, zapadnog i južnog perivoja.
Zelena potkova uključuje:
- Zrinjevac, tj. Zrinski trg
- Strossmayerov trg
- Trg kralja Tomislava
- Trg Ante Starčevića
- Botanički vrt
- Marulićev trg
- Mažuranićev trg
- Trg maršala Tita
Nastanak Lenuzzijeve potkove[uredi | uredi kod]
Prostorno planiranje grada u drugoj polovici 19. stoljeća usredotočeno je na prostor Donjeg grada. Ujedinjenjem zagrebačkih povijesnih naselja, Donji grad postaje prostorom urbanizacije, a s pojavom prvih javnih prostora – Novog trga i Zapadnog trga, na tada još uvijek perifernom dijelu grada, postupno se javlja i ideja Lenucijeve ili Zelene potkove. Novi trg ili terg (danas Trg Nikole Šubića Zrinskog) prvi je javni prostor južno od Harmice. Nastaje 1826. godine, a do 1866. godine bio je stočno sajmište, kada se javljaju prvi zahtjevi za uređenje tog prostora kao tržišnog. Iste godine preimenovan je u Trg Nikole Šubića Zrinskog. Zapadni trg (danas Trg maršala Tita) prvi se put spominje u Regulatornoj osnovi iz 1965. godine, gdje je Donji grad definiran između Zapadnog trga i tada još uvijek Novog trga na istoku. Urbanizacija Zapadnog trga započinje sedamdesetih godina 19. stoljeća kada je donesena konačna odluka o preseljenju sajmišta s Trga Nikole Šubića Zrinskog, a od 1878. godine Zapadni trg poznat je pod nazivom – Sajmište. Zapadni trg (Sajmište) i Novi trg ishodišta su ideje o monumentalnom okviru trgova i perivoja – monumentalnog Gesamtkunstwerka – Lenucijeve ili Zelene potkove. Potreba za novim lokacijama kulturnih i obrazovnih institucija usmjerila je urbanizaciju grada prema jugu produživanjem obodnica ovih javnih prostora, a time i istočnog, zapadnog te južnog perivoja.
Istočni perivoj (Trg Nikole Šubića Zrinskog, Akademički trg, Trg Franje Josipa I.)[uredi | uredi kod]
Unatoč planovima o preuređenju Trga Nikole Šubića Zrinskog u tržišni trg početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća dolazi do vrijednosnog obrata prema prostoru te se javlja ideja o njegovu preuređenju u perivoj. Uređenje perivoja trajalo je tri godine, od 1870. do 1873. godine. To je prvi javni park novoga, Donjeg grada, koji u novo središte uvodi moderni sadržaj. Perivoj je preuređen nekoliko puta, a 1893. godine poprima oblik kakvim ga danas znamo. Utvrđivanje reprezentativnog karaktera Zrinjskog trga, osim izgradnje reprezentativnih zgrada na obodima trga, odredili su i zahtjevi za dvjema lokacijama – godine 1875. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti traži lokaciju za izgradnju galerije i zgrade Akademije, a godinu dana kasnije, 1876. godine, Sveučilište lokaciju za izgradnju Kemijskog laboratorija. Smještaj zgrade Akademije i Kemijskog laboratorija južno od Zrinjskog trga produživanjem obodnica postojećeg trga stvorilo je novi javni prostor - Akademički trg (Trg J. J. Strossmayera). Na prostoru između Akademičkog trga i Kolodvora kraljevske državne ugarske željeznice 1895. godine utvrđen je Trg Franje Josipa I (danas Trg kralja Tomislava). Položaj posljednjeg trga istočnog perivoja određen je odlukom bana Khuen-Hédervárya o darivanju Umjetničkog paviljona 1896. godine.
Zapadni perivoj (Sveučilišni trg, Trg Mažuranića i Trg Marka Marulića)[uredi | uredi kod]
Formiranje istočnog perivoja odredile su potrebe za lokacijama institucija vitalnih za razvoj i život grada, a iste potrebe utjecat će i na formiranje zapadnog perivoja. Postupnom pojavom novih sadržaja dolazi do preobrazbe trga i utvrđivanja njegova reprezentativnog značaja. Sveučilište se od 1882. godine nalazi u zgradi nekadašnje Zemaljske bolnice i zahtjeva uređenje trga, a godinu dana ranije športsko društvo Hrvatski sokol i pjevačko društvo Kolo traže lokaciju za izgradnju zajedničkog Doma. Utvrđivanje lokacije južno od tadašnjeg Sajmišta, odredit će prostor za nastajanje novog trga. Godine 1888. trg mijenja ime u Sveučilišni trg, a na preobrazbu samog trga utječe i izgradnja Obrtne škole i novog Narodnog zemaljskog muzeja. Izgradnjom Doma Hrvatskog sokola i Kola određena je sjeverna strana zapadnog perivoja (Trg Mažuranića i Trg Marka Marulića). Zapadnom perivoju pripada i Trg Khuen-Héderváryja (danas Roosveltov trg) na kojem je, na inicijativu Izidora Kršnjavog, izgrađen Školski forum, svečano otvoren za vrijeme posjeta cara Franje Josipa I. Zagrebu 1895. godine, kao i nova zgrada Narodnoga zemaljskog kazališta.
Južni perivoj (Botanički vrt i Trg dr. Ante Starčevića)[uredi | uredi kod]
Ideju južnog perivoja nalazimo već u prvoj Regulatornoj osnovi, ali njezina realizacija započinje tek utvrđivanjem lokacije za izgradnju Botaničkog vrta 1884. godine. Botanički vrt jedini je pejzažni perivoj u sklopu Lenucijeve potkove. Na istočnoj strani Botaničkog vrta, 1920. godine utvrđena je lokacija i današnja forma posljednjeg trga Lenucijeve ili Zelene potkove – Trga dr. Ante Starčevića, koji je zamišljen kao dekorativna ploha ispred hotela „Esplanade”.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Kampuš I., Karaman I., Tisućljetni Zagreb: od davnih naselja do suvremenog velegrada, Grafički zavod Hrvatske: Školska knjiga, Zagreb, 1979.
- Knežević S., Zagrebačka zelena potkova, Zagreb 1996. (ISBN 953-0-60524-2)
- Knežević S., Zagreb u središtu, Barabat, Zagreb, 2003.
- Maroević, I., Zagreb njim samim, Durieux, Zagreb, 1999.
- Zagrebački leksikon, ur. Josip Bilić i Hrvoje Ivanković, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Masmedia, Zagreb, 2006.