La Salaire de la peur

Izvor: Wikipedia
Le Salaire de la peur

Originalni filmski poster
Režija Henri-Georges Clouzot
Producent Raymond Borderie
Scenario Georges Arnaud
Henri-Georges Clouzot
Uloge Yves Montand
Charles Vanel
Peter van Eyck
Folco Lulli
Muzika Georges Auric
Fotografija Armand Thirard
Montaža Madeleine Gug
Etiennette Muse
Henri Rust
Distribucija Cinédis
Datum(i) premijere
22. april 1953 (1953-04-22)



Trajanje 131 min.
Redateljska verzija
148 min.
Zemlja  Francuska
 Italija
Jezik francuski, engleski, španjolski, njemački, talijanski, ruski
Le Salaire de la peur na Internet Movie Database

Nadnice straha (francuski La Salaire de la peur) je triler film ceste iz 1953. godine kojeg je režirao Henri-Georges Clouzot u francusko-talijanskoj koprodukciji. Glavne uloge tumače Yves Montand, Charles Vanel, Peter van Eyck i Folco Lulli. Radnja se odvija oko četvorice vozača koji u dva kamiona prevoze nitroglicerin na velikoj udaljenosti kroz južnoameričku prašumu, no ceste i put su puni rupa što je vrlo problematično jer je njihov tovar vrlo osjetljiv i može eksplodirati pri najmanjem udaru.

Film je doživio veliki međunarodni uspjeh te je prvi istodobno osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu i Zlatnog medvjeda u Berlinu. Njegova popularnost je vidljiva i u dva američka remakea: Hell's Highway Howarda W. Kocha iz 1958. i Sorcerer Williama Friedkina 1977. Nadnice straha su bile treći najkomercijalniji film godine sa 6.944.306 kupljenih ulaznica u francuskim kinima.[1]

Radnja[uredi - уреди]

Francuzi Mario i Jo, Nizozemac Bimba i Talijan Luigi su zaglavljeni u izoliranom južnoameričkom gradu Las Piedras. Njih četvorica, kao i gotovo cijeli gradić, su stalno siromašni a jedina mogućnost zaposlenja je preko američke mega-korporacije Southern Oil Company (SOC), koja zapošljava i iskorištava stanovnike u mjesnim naftnim poljima. Jednog dana, izbije velik požar na jednom naftnom polju pod vlasništvom SOC-a, a jedini način ugasiti ga je uz pomoć nitroglicerina. SOC stoga ponudi platiti ogromnu svotu novca vozačima dvaju kamiona koji će iz gradića prevesti nitroglicerin na 450 km dug put, no pošto su ceste i putevi do polja užasni, velika je opasnost od naglog drmanja tereta, koji bi mogao eksplodirati. Četvorica prijatelja to vide kao priliku života jer bi uz pomoć nagrade napokon mogli napustiti gradić i osigurati si udoban život.

Jo i Mario prevoze nitroglicerin u jednom kamionu a Luigi i Bimba u drugom, a razdvaja ih 30 minuta udaljenosti zbog slučaja da eksplozija jednog kamiona ne uništi i drugi. Cesta se doista ispostavi kao kvrgava, zbog čega im stalna za vratom visi mogućnost od smrti. Jednom prilikom naiđu na ogromnu stijenu koja je pala na cestu i zapriječila im put, no uspiju ju uništiti bacanjem male količine nitroglicerina na nju. Prolaze i preko loše platforme koja se moža srušiti svakog trena. Jo s vremenom sve više shvaća da ne može podnijeti toliki stres i šok do kraja puta, usprkos tome što ga Mario grdi da se sabere. Vrhunac je kada kamion Luigija i Bimba eksplodira od nepoznate posljedice. Kako bi prešao preko kratera punog nafte, Mario pregazi Joa koji mu je davao navigaciju. Kada napokon stižu do odredišta, radnici ih hvale kao junake, no Jo umire a Mario je na kraju živaca. Mario dobiva nagradu, no prilikom povratka natrag, odjednom počne namjerno voziti nemarno te skrene u provaliju i umire.

Uloge[uredi - уреди]

Nagrade[uredi - уреди]

Nagrada Datum Kategorija Nominirani Rezultat
Berlinale 19. veljače 1954. Zlatni medvjed Henri-Georges Clouzot Osvojeno
Filmski festival u Cannesu 27. svibnja 1953. Zlatna palma Henri-Georges Clouzot Osvojeno
BAFTA 9. siječnja 1955. Najbolji strani film Henri-Georges Clouzot Osvojeno

Teme i analiza[uredi - уреди]

Usprkos radnji, film nije snimljen u Južnoj Americi, već na jugu Francuske (gradovi Nîmes i Bouches-du-Rhône).[2] David Thomson analizira kako je priča "nadahnut spoj akcije i agonije ljudske reakcije" te kako redatelj Clouzot prezire ljude jer će "prije ili kasnije njihove najgore osobine izaći na površinu", ali upravo zbog tog "izostanka sentimentalnosti, oni su još veći junaci".[3] Časopis Cinematheque je Clouzota prozvao "francuskim Hitchcockom" zbog izgradnje polagane, ali snažne napetosti te Nadnice straha proglasio jednim od "najmračnijih francuskih filmova" zbog "gadnog ekonomskog imperijalizma američkih naftnih kompanija", zbog čega je film bio donekle skraćen u kinima Sjeverna Amerike.[4]

Dennis Lehane se također zadržao na ovom zadnjem te je u priči iščitao "komentar na korporacijski imperijalizam, američku eksploataciju stranih kultura, silovanje zemlje i smiješnu ludost čovjeka".[5] Kragić u Filmskom leksikonu primjećuje kako "simboličkim detaljima Clouzot koncipira fabulu filma kao metaforu o ljudskoj egzistenciji – usprkos profesionalnoj solidarnosti protagonista suočenih sa smrtnom opasnošću, njihov je pokušaj fatalistički beznadan...Očajnička egzistencija protagonista, čije se filozofsko opravdanje nalazi jedino u mogućnosti samopotvrđivanja, uokvirena je škrtim (izbjegavanje egzotike), ali oštrim socijalnim kontekstom (bijeda polukolonijalne zemlje), zbog čega je film tumačen i kao komentar (jednim svojim slojem) ekonomskog izrabljivanja latinoameričkih zemalja od strane američkih multinacionalnih tvrtki".[6]

Kritike[uredi - уреди]

Ako uvodne sekvence, sada obnovljene, imaju tendenciju povremeno tegliti, film gotovo zaustavlja rad srca jednom kada dva kamiona krenu na mukotrpno, 450 km dugo putovanje prema zapaljenom naftnom izvoru. Snimatelj, Armand Thirard, stavlja svakog od protagonista u klaustrofobične kabine kamiona, gdje svaki trzaj i udarac kod njih izaziva grčenje, iščekujući smrt koja, ako dođe, će se dogoditi tako brzo da nikada neće ni znati za to...Jedna stvar koja odvaja Nadnice straha od drugih filmova 1950-ih je njegov stav prema sretnim završecima. Moderni Hollywoodski trileri ne smiju završiti u tragediji za svoje junake, jer studio to neće dozvoliti. Nadnice straha je potpuno otvorena dozvoliti da se bilo što dogodi bilo kojem liku.

Roger Ebert, Utmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svg[7]

Nadnice straha su u jednakoj mjeri film o porijeklu izgrađenog straha koliko i o ludosti hrabrosti koja se hrani od njega.

—Cole Smithey, Utmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svg[8]

Uvod u koncept egzistencijalnog akcijskog filma.

—Eric Henderson, Utmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgSimple GA.svg[9]

Izvori[uredi - уреди]

  1. "Le Salaire de la peur - zarada u francuskim kinima". jp box-office.com. http://www.jpbox-office.com/fichfilm.php?id=9602&affich=france. pristupljeno 29. prosinca 2012. 
  2. "The Wages of Fear: Filming locations". Internet Movie Database. http://www.imdb.com/title/tt0046268/locations. pristupljeno 29. prosinca 2012. 
  3. David Thompson (19. listopada 2010). "The Wages of Fear: No 8 best action and war film of all time". Guardian. http://www.guardian.co.uk/film/2010/oct/19/wages-fear-action. pristupljeno 29. prosinca 2012. 
  4. "The Wages of Fear". Cinematheque. http://www.thecinematheque.ca/the-wages-of-fear. pristupljeno 29. prosinca 2012. 
  5. Dennis Lehane (27. srpnja 2012). "The Wages of Fear". LACMA. http://www.lacma.org/event/wages-fear. pristupljeno 29. prosinca 2012. 
  6. B. Kragić. "Nadnica za strah". Filmski leksikon. http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1152. pristupljeno 29. prosinca 2012. 
  7. Roger Ebert (6. ožujka 1992). "The Wages of Fear - recenzija". Chiccago Sun-Times. http://rogerebert.suntimes.com/apps/pbcs.dll/article?AID=/19920306/REVIEWS/203060303/1023. pristupljeno 29. prosinca 2012. 
  8. Cole Smithey (1. ožujka 2009). "The Wages of Fear - recenzija". http://www.colesmithey.com/capsules/2009/03/the-wages-of-fear-classic-film-pick.html. pristupljeno 29. prosinca 2012. 
  9. Eric Henderson (20. ožujka 2009). "The Wages of Fear - recenzija". Slant Magazine. http://www.slantmagazine.com/dvd/review/the-wages-of-fear/1505. pristupljeno 29. prosinca 2012. 

Vanjske poveznice[uredi - уреди]