Korisnik:AnđelkaĐ
Deontologija novinarstva[uredi | uredi kod]
Svaka ljudska djelatnost trebala bi imati svoja profesionalna pravila rada i ponašanja svih svojih članova. Prvo zanimanje koje je razvilo svoju deontologiju bili su doktori koji su struktuisali Hipokritova pravila. Nakon doktora, kodekse profesionalnog ponašanja, djelovanja i odgovornosti razvili su vojnici, pa pravnici, da bi u novije vrijeme to učinile i druge profesije. U okviru Svjetskog novinarskog udruženja stvorena je prva novinarska deontologija i prvi etički kodeks 1926. godine. Društvo profesionalnih novinara svijeta je taj kodeks dopunilo i izdalo drugu redakciju Novinarskog kodeksa 1984. godine, da bi taj normativni akt ponovo bio dopunjen i izdat 1987. godine.[1]
U tom svjetskom novinarskom kodeksu koji služi svim nacionalnim novinarskim udruženjima normirano je samo šest temeljnih aspekata novinarske profesionalne djeltnosti,
i to :[2]
1. Ogovornost - pod odgovornošću se podrazumijeva da novinari za svoje priče i govore u medijima odgovaraju javnosti i ne smiju zloupotrijebiti dato povjerenje. To znači, u pozitivnom smislu, da je svaki novinar dužan „služiti za dobrobit svih“. U negativnom smislu to znači da će novinar biti pozvan na odgovornot, ako i kada širi vijesti koje uznemiruju javnost, koje su uvredljive i klevetničke. Odgovaraće za sve ono što je suprotno javnom moralu i temeljnim etičkim osjećajima ljudi.
2. Sloboda javne riječi – pod slobodom javne riječi podrazumijeva se da je novinar slobodna ličnost koja autonomno prosuđuje svijet i život oko sebe. Pomoću svojih kreativnim sposobnosti novinar uopštava svoje iskustvo kao i iskustva ljudi u svojoj okolini, te nova saznanja širi putem medija radi podizanja kvaliteta života pojedinca i zajednice kao i radi bolje orjentacije ljudi u svim odnosima prema prirodi i okolini. „Sloboda javne riječi“ podrazumjeva slobodu i ogovornost da se raspravlja ispituje i postavljaju izazovi i granice našoj vlasti i našim javnim i privatnim institucijama.[3]
3. Etika novinara – pod etikom novinara podrazumjeva se standardizovano moralno ponašanje novinara u njegovoj profesiji. Konkretno to znači da je nespojivo sa novinarskom profesijom i dostojanstvom novinara kao javnog djelatnika i komunikatora da prima poklone, usluge, mito. Isto tako nespojivo je sa novinarskom profesijom „sekundarno zapolšljavanje, politički agažman, otvaranje kancelarije za javne djelatnosti, te rad u lokalnim organizacijama . Etika novinara zabranjuje svakom novinaru plagiranje radova izvora i drugo. Plagijat je nezakonit. On je slabost novinara i priznavanje vlastite kreativne nemoći i predstavlja direktnu krađu tuđeg stvaralaštva. U staroj Kini je bilo nekoliko slučajeva da se plagijatore kažnjavalo odsjecanjem ruke.[4]
4. Tačnost i objektivnost – Oni su oznaka koja usmjerava na traganje za istinom, pisanjem o istini i polemisanje u ime istine i radi njene afirmacije. Objektivnost se postiže maksimalnim argumentima za sve što se javno iznosi. Za novinare nema nikakvog izgovora za netačnost i neutemeljenost jer ga tada pogađa kategorija odgovornosti. Da bi mogao u svoju ličnost ugraditi sigurne kritetijume kojima će provjeravati sam sebe, svaki novinar bi trebao biti kritičan i naročito samokritičan. Veliki francuski književnik Gustave Flauberte savjetovao je piscima da puste romane na stajanje najmanje tri godine, a onda ga opet čitaju kao stranac, te rediguju i popravljaju, poboljšavaju mu stil, pa tek kada budu sa njim zadovoljni mogu ga objaviti.[5]
5. Fair play – Tumači se kao obaveza u prvom redu novinara prema svojim kolegama, a onda i obaveza prema svim ljudima sa kojim novinar dolazi u kontakat. U najširem smislu riječi, fail play označava ono što i u sportu, a to znači da se izbjegavaju prekršaji, kršenje pravila, novinarskog bontona i da se poštuju sva pozitivna pravila novinarske profesije.
6. Uzajamno povjerenje – to znači sintetičko pravilo u ponašanju novinara koji usmejrava na „očuvanje i ojačanje uzajamnog povjerenja između novinara i naroda“. Analogno tome to znači povjerenje između novinara i naroda, odnosno njegove nacionalne zjaednice. U slučaju pridržavanja toga pravila jača povjerenje u novinara, njegove novine – medij, pa i novinarske progresije uopšte, a u slučaju češćeg kršenja toga pravila dolazi do smanjivanja ugleda cijele novinarske progesije.
Vidi još[uredi | uredi kod]
deontologiju Gustave Flauberte Plagijat Etika novinara
Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]
http://www.scribd.com/doc/174191909/Bertrand-Deontologija-Medija#scribd http://www.djecamedija.org/?p=3973
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ Adlešić, Đ.: Nacionalna sigurnost i zaštita podataka kontra pravu javnosti da zna, Novinar, br. 5. – 6., Zagreb 2002.
- ↑ Sapunar, M. i Tomić, Z.: Pravna standardizacija javnog komuniciranja. Mostar – Zagreb: ITG Zagreb 2002.
- ↑ Alaburić, V. (1998): Sloboda izdražavanja u Republici Hrvatskoj, u: Priručnik o slobodi javne riječi, Article 19. I Press dana, Zagreb.
- ↑ Alabiruć, V. (1999): Sloboda izražavanja i informiranja, Medijska istraživanja, br. 2. god. 5., Zagreb.
- ↑ Alaburić, V., Havkić, E. i Marjan, R.: (2000): Zakon o javnom priopćavanju i dr., VIV – inžinjering, Zagreb.