Konzervacija arhitekture

Izvor: Wikipedia
Revizija i konzervacija stupa Svetog trojstva,Olomouc,Češka 2006.

Konzervacija arhitekture je proces kroz koji se materijalni, historijski i oblikovni integritet arhitektonske baštine čovječanstva produžuje putem niza pažljivo planiranih aktivnosti. Pojedinac koji je uključen u tu djelatnost znan je kao konzervator arhitekture. Odluke o tome kada i kako će se intervenirati na baštini kritične su za definitivnu odluku o konzervaciji nepokretne spomeničke baštine.

Uže određenje[uredi - уреди]

Arhitektonska se konzervacija bavi produženjem opstojnosti te integriteta karaktera arhitektonske baštine, u smislu oblika i stila, kao i materijala koji to djelo sačinjavaju - poput cigle, kamena, stakla, metala i drveta. U tom smislu, termin se odnosi na profesionalno korištenje kombinacije znanosti, umjetnosti, zanatskog umijeća i tehnologije kao alata očuvanja građevinske baštine, združeno sa djelovanjem na srodnim poljima poput očuvanja povijesnog okoliša i konzervacije umjetnina.

Šire određenje[uredi - уреди]

Dodatno gore navedenoj definiciji arhitektonska se konzervacija odnosi i na probleme identifikacije, politike, regulacije, te zaštite poistovjećene sa cjelokupnošću kulturalnog i građevinskog okoliša. Ovaj širi pogled shvaća da društvo posjeduje mehanizme identifikacije i vrednovanja povijesne kulturne baštine, ali i zakonske propise koji određuju zaštitu spomenutih, te radi na razvoju politike i planova upravljanja u svrhu interpretacije, zaštite i edukacije. Ovaj proces tipično djeluje kao jedan od posebnih aspekata sustava društvenog planiranja, te njegove praktikante označavamo kao profesionalne djelatnike u zaštiti povijesnog okoliša.

Povijest pokreta arhitektonske konzervacije[uredi - уреди]

Kao pokret općenito dobila je arhitektonska konzervacija na važnosti tijekom 18. i 19. stoljeća. Bio je to odgovor na Modernizam i njemu pridružen pogled na arhitekturu koj je sentimentalnu vezanost za stare građevine i strukture predpostavio tehnološko arhitektonskom napretku i promjeni. Prije toga većina starih građevina preživjela bi tek zbog svog kuturnog ili religijskog značaja, odnosno stoga što još nisu niti bile otkrivene.

Značajan je rast pokret doživio u doba velikih arheoloških otkrića i znanstvenog napretka. Obrazovane su osobe na raznorazne primjere očuvanja arhitekture počele gledati kao na prihvatljive, odnosno neprihvatljive. Stoga su u to doba na scenu stupile dvije škole gledanja na polje arhitektoske konzervacije.

Termin konzervacije odnosio se na školu arhitektonske misli koja je ili poticala mjere aktivne zaštite usmjerene na održavanje zatečenog stanja, ili bi se pak zalagala za sprečavanj daljnjeg oštećivanja i propadanja građevinsk baštine. Ta je škola izvorni nacrt stare građevine smatrala za jedini i sam po sebi ispravan. Dvoje vodećih predstavnika orijentacije ka konzervaciji bili su u 19. stoljeću kritičar umjetnosti John Ruskin i umjetnik William Morris.

Škola konzervacije arhitekture koja ze zalagala za restauriranje građevinske baštine smatrala je da povijesne građevine mogu biti poboljšane,ili ponekad čak dovršene uz primijenu suvremenih materijala i metoda oblikovanja odnosno tehnika.U tom je smislu bila bliska Modernističkoj arhitekturalnoj teoriji, osim što ipak nije branila uništenje starih, izvornih struktura. Najznačajniji i najpoznatiji predstavnik ove škole u 19. stoljeću bio je francuski arhitekt Eugène Viollet-le-Duc.

Moderni pristup[uredi - уреди]

Primjerice u SAD se danas razlikuju slijedeći vidovi pristupa arhitektonskoj konzervaciji:

  • Očuvanje, ovaj pristup visoko cijeni zadržavanje,zaštitu te održavanje sve povijesno izvorne substance, te odražava povijesnu opstojnost građevine, kao i prihvaćanje svih izmijena, dopuna i prilagodbi iste tijekom njene povijesti.
  • Rehabilitacija naglašava potrebu zadržavanja i obnove povijesnog materijala, uz više razumijevanja za nadopune, što pak podrazumijeva da je građevina prije intervencije bila u lošijem stanju.
  • Obnova građevine fokusira se na zadržavanje materijala vezanog uz najznačajnije razdoblje u povijesti samog objekta, te shodno tome dopušta uklanjanje materijala iz drugih razdoblja.
  • Rekonstrukcija, bavi se rekreiranjem uništenog, više ne postojećeg objekta, pejzaža odnosno strukture potpuno novim materijalom

Uobičajeni problemi arhitektonske konzervacije: primjer drevnih građevina[uredi - уреди]

Konzervacija mozaika na zidu bolnice Santa Creu I Sant Pau, u Barceloni

Najstariji su građevinski materijali bili organskog porijekla, poput na primjer blata i drveta. Korišteni su stoga što su bili lako dostupni te porijeklom iz obnovivih izvora. Na nesreću, organski su materijali ujedno i vrlo osjetljivi na vanjske utjecaje, i to kako na elementarne tako i na one humanog, odnosno životinjskog porijekla. S vremenom ovi materijali istisnuti su iz uporabe od strane anorganskih, poput cigle, metala, betona, terakote, i to prije svega zbog veće trajnosti navedenih. U prilog trajnosti ovih materijala govore nam i neki od najstarijih arhitektonskih spomenika poput, primjerice, egipatskih piramida.

Keopsova piramida, rimski Koloseum i atenski Partenon najpoznatiji su primjeri drevnih građevina suočenih sa problemon zaštite i očuvanja. Kao najutjecajnije čembenike koji utječu na njihovo stanje možemo izdvojiti utjecaj okoliša, zagađenost zraka, ali i turizam.

Svijedoci smo klimatskih promjena i njivog utjecaja na naš svijet u cjelini pa tako i spomenute građevine. Koloseum se u svojoj povijesti suočio sa udarima groma, požarima i potresima.

Klimatske promjene pojačavaju i ubrzavaju nakupljanje kristala soli u spomenicima poput Koloseuma i Partenona, a ovaj fenomen, razumljivo, ubrzava i njihovo propadanje.

Kristali soli doprinose, pored zagađenja zraka, i izrazitom tamnjenju ovih građevina. Ovaj je problem posebice uočljiv na mramoru od kojeg je izrađen Partenon.

Treći čimbenik koji ima izrazit utjecaj je turizam. Pored njegove ekonomske i kulturne korisnosti definitvno možemo govoriri i o štetnosti istog. Grobnica egipatskog faraona Setija I jedan je od spomenika koji trenutačno više nisu javno dostupni, prije svega zbog šteta uzrokovanih turizmom. Ovoj se grupi spomenika mogu dodati i piramide u Gizehu.

Proces konzervacije arhitekture: drevne i povijesne građevine[uredi - уреди]

Određenje problema[uredi - уреди]

Prva faza u konzervaciji bilo koje građevine jest procijena njene povijesne važnosti i vrijednosti. Poznati arhitekt Donald Insall kaže: "Svaka građevina ima svoju vlastitu biografiju. Spoznaje o cjelokupnosti njenog opstojanja od bitne su važnosti kako za njeno razumijevanje, tako i za precizno određenje problema". Kao primjer navodi Partenon - izgrađen između 447. i 432. godine prije Krista, da bude hram božice Atene, s vremenom je bio prenamijenjen u crkvu, pa u džamiju, pa potom u barutanu, da bi danas bio jedna od najpoznatijih svijetskih turističkih atrakcija.

Slijedeća su faza precizna mjerenja objekta, uz uporabu suvremenih mjernih metoda, kao što su fotogrametrija i stereofotogrametrija. Potom se pristupa analizi stabilnosti same strukture, te mjesta na kojem se nalazi, tu treba naglasiti da nijedna građevina nije u stanju potpunog mirovanja, pa se ispituje utjecaj i tla i vjetrova na njenu stabilnost.

Na kraju se ispituju sve instalacije prisutne u građevini, normalno ovo se odnosi na objekte koji se i dalje koriste ili će biti korišteni. I kod drevnih i kod povijesnih građevina ispituje se i zaštita od gromova odnosno požara, a sve u svrhu što temeljitije zaštite.

Svi se prikupljeni podaci na kraju pažljivo analiziraju te se odlučuje o planu konzervacije, sukladno sredstvima koja su za istu namijenjena.

Tretman[uredi - уреди]

Pod ovom se frazom krije širok spektar aktivnosti, od čišćenja interijera ili eksterijera građevine (trenutačni primjer radovi na katedrali Sv.Pavla u Londonu), do obnove oštećenih ili fragmentarnih dijelova građevine, poput primjerice restauracije velike dvorane Windzorskog zamka, koja je slijedila nakon velikog požara 1932. godine. Između 1985. i 1989. uklonjeno je 38 slojeva boje, te obavljeno čišćenje i obnova zidova od kamena pješčenjaka na bijeloj kući u Washington-u, a ovaj se zahvat može uzeti kao primjer restauracije arhitektonskih objekata.

Građevine predstavljaju strukturu, koja s vremena na vrijeme može imati različite funkcije. One zahtijevaju stalno održavanje kako ne bi došle u stanje u kojem to gubi smisao. Restauriranje građevine stoga možemo gledati kao skup aktivnosti koje su po obimu i važnosti znatno značajnije od povremenog održavanja.

Nije svaka konzervacija građevine usmjerena ka striktnom poštovanju izvornog nacrta iste. Često od građevine biva očuvana samo vanjska konstrukcija dok se interije potpuno izmijeni. Taj pristup označavamo kao adaptivnu prenamjenu.

Iako tehnike konzervacije arhitekture postaju sve razvijenije, obično čišćenje ili obnavljanje već može dovesti do neželjenih posljedica. Dobar primjer za ovo je nekontrolirano korištenje pjeskarenja na građevinama od mekših vrsta kamena, ova je tehnika bila široko rasprostranjena u Engleskoj između 1960. i 1970. godine, a kamen je u nekim slučajevima bio do te mjere oštećen da ga se moralo nadomjestiti novim.

Primjer prakse: drevne kamene strukture[uredi - уреди]

Većina starih građevina izgrađena jest od kamena, i do danas su sačuvane isključivo zbog dobro znane stabilnosti ovog materijala.

No, bez zaštite kamen može vrlo brzo propasti, posebno danas u vrijeme velike i tako reći globalne zagađenosti zraka,te klimatskih promjena.

Arhitektica Susan Rebano Edwards promovira jednostavnu i djelotvornu tehniku zaštite kamena kod drevnih građevinskih struktura. Tretman zaustavlja propadanje i njime dobivena zaštita razmjerno je dobre trajnosti, a izgled kamena minimalno se mijenja. Osim ovih prednosti postupak je i reverzibilan, jednostavan u primjeni, te jeftin.

Opis postupka:

1. Materijal se očisti mekim kistom, ne preporuča se korištenje krpa. Ako je nečistoća obilnija, preporuča korištenje gela na bazi EDTA amonij karbonata.

2. Uz trljanje kistom, prskanje ili namakanje destiliranom vodom operemo površinu (ili papirnatom kašom), u slučaju da su u njoj prisutne soli.

3. Kod kamena obraslog sa mahovinom i lišajevima steriliziramo površinu 25-36 % vodikovim peroksidom.

4. Konsolidiramo sa Rinforzante H (kod suhog kamena) ili etil silikatom (granit, pješčenjak), bilo injektiranjem, utrljavanjem ili prskanjem odnosno impregnacijom. Preporuča se samo ako je koheziona sila unutar kamena oslabljena, te treba spriječiti raspadanje materijala.

5. Zapunjavanje šupljina, zamjena ili retuš nedostajućih dijelova.

6. Ako treba tretirati i sa vodoodbijajućim sredstvima. Možemo nanijeti i zaštitni film na bazi voska, akrila ili silikona.

Svijest javnosti i pristup promoviranju konzervacije arhitekture[uredi - уреди]

Postoje brojne organizacije koje rade na podizanju svijesti o potrebi očuvanja povijesnih građevina .Osim što promoviraju kulturalnu vrijednost spomenutih,ove organizacije pružaju i pomoć pri namicanju sredstava koja su potrebna za izradu konzervatorskih studija te također često služe kao poveznica između lokalne zajednice i vladinih organizacija koje podupiru konzeravtorske projekte.Slijedi nekoliko najvažnijih organizacija koje se bave konzervacijom arhitekture:

SPAB (The Society for the Protection of Ancient Buildings, član UK's Joint Committee of the National Amenity Societies)

UNESCO World Heritage Centre

Europski savijet za arhitektonsku i arheološku baštinu

APT (The Association for Preservation Technology International) International Council on Monuments and Sites

The International Scientific Committee on the Analysis and Restoration of Structures of Architectural Heritage

Konzervacija arhitekture u Hrvatskoj[uredi - уреди]

Prve primjere sustavne konzervacije arhitekture po svemu sudeći na našim prostorima nalazimo u Dubrovačkoj republici,i to još u 17. stoljeću[1] .

Zakonska regulativa i zaštita prava konzervatora restauratora[uredi - уреди]

Ako izuzmemo opće zakonske akte rad konzervatorsko-restauratorske službe ,pa i konzervatora arhitekture u Hrvatskoj danas prije svega određuju slijedeći propisi:

  • Zakon o muzejima/16.10.1998./,
  • Pravilnik o uvjetima i načinu stjecanja stručnih zvanja u muzejskoj struci/22.07.2010./
  • Pravilnik o stručnim zvanjima u konzervatorsko restauratorskoj djelatnosti, te uvjetima i načinu njihova stjecanja /11.05.2009./,
  • Pravilnik o uvjetima za fizičke i pravne osobe radi dobivanja dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara /24.04.2003./.

Svi su ovi propisi pa i oni najnoviji, svojom suštinom daleko od sličnih propisa visoko razvijenih zemalja EU te SAD. Način donošenja i primjena istih također su izrazito netransparentni i neujednačeni, te birokratski orijentirani, posebice u muzejima. Veliki je problem i to što naši propisi još uvijek dozvoljavaju da osobe sa srednjom stručnom spremom samostalno rade na predmetima kulturne baštine ,što je potpuno suprotno odredbama Europskog kvalifikacijskog okvira ,te preporukama Europske konfederacije konzervatorsko restauratorskih udruga,ali i definiciji profesije Komiteta za konzervaciju Međunarodnog muzejskog savjeta (ICOM-CC)[2] .Isto se može reći i za sustavno odbijanje izjednačavanja prava restauratora koji rade u muzejima sa pravima restauratora koji rade u Hrvatskom restauratorskom zavodu, te samostalno. Sve rečeno posljedica je toga što Hrvatska za sada nije članica spomenute Europske konfederacije konzervatorsko restauratorskih udruga [3], te je tek pridruženi član Europske mreže za edukaciju konzervatora restauratora (ili je to bila - navedena kontakt osoba je već godinama u mirovini)[4] , i nema krovnu udrugu koja bi se bavila zaštitom prava konzervatora restauratora.

Uza sve to rad konzervatorsko restauratorske službe u hrvatskim muzejima je čak i danas , na početku 21. stoljeća izrazito podcijenjen od strane kako voditelja zbirki i ostalog muzejskog osoblja,tako i od nadležnih državnih tijele, te se restauratore i dan danas smatra za osobe spretnih ruku ,kojima je eto posao prije svega ljepljenje i krpanje polomljenih ili na druge načine oštećenih ( najčešće od strane drugog muzejskog osoblja) predmeta.Osim toga restauratori se još uvijek često koriste kao besplatni osobni servis ravnatelja i drugih članova uprave nekih( ako ne i svih) naših muzeja.

Da navod vezan uz podcijenjenost nije nikakova izmišljena i prenapuhana činjenica dovoljno je pogledati u personalni arhiv zaslužnih muzejskih djelatnika koji vodi Muzejski dokumentacijski centar u Zagrebu,na njemu je uz popriličan broj voditelja zbirki tek 1 ( jedan!) restaurator[5].

Izvori[uredi - уреди]

  1. Vokić,D. :Nekoliko polemičkih navoda vezanih za povijest konzerviranja i restauriranja u Hrvatskoj,Godišnjak zaštite spomenika kulture 31-32,2007-2008.,Zagreb 2008.
  2. Definition of profession,Copenhagen 1985. www.icom-cc.org/47/about-icom-cc/definition-of-profession/
  3. www.ecco-eu.org/members/members.html
  4. www.encore.edu.org/encore/DesktopDefault.aspx?tabindex=3&tabid=15
  5. http://www.mdc.hr/hr/mdc/arhiv/personalni-arhiv-zasluznih-muzealaca/ Pristup starnici 17.02.2012.

Literatura[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]

Pulpito di prato, restauro.jpg     Molimo pročitajte Opće odricanje od odgovornosti.
Sve navedene informacije namjenjene su profesionalnim konzervatorima, restauratorima, muzejskim djelatnicima, te onima koje ova problematika zanima i to isključivo u obrazovne svrhe.
Njihova svrha nikako nije nadomjestiti konzultiranje s profesionalnim konzervatorom.