Kineska astronomija

Izvor: Wikipedia
Dunhuangska karta iz perioda dinastije Tang (sjeverna polarna regija). Za ovu kartu se smatra da datira iz perioda cara Zhongzonga od Tanga (705-710). Pronađena je u Dunhuangu u Gansuu. Sazvježda tri škole su označena s različitim bojama: bijelom, crnom i žutom za zvijezde Wu Xiana, Gan Dea i Shi Shena. Cijela zbirka zvjezdanih karata sadrži 1.300 zvijezda.

Astronomija u Kini ima dugu historiju, a historičari smatrajui kako su Kinezi bili 'najuporniji i najprecizniji promatrači nebeskih fenomena bilo gdje u svijetu prije Arapa'.[1] Imena zvijezda kasnije kategoriziranih u dvadesetosam dvoraca su pronađena na proricateljskim kostima u Anyangu, a datiraju iz srednjeg perioda dinastije Shang (kinesko brončano doba), a jezgra sistema 'dvoraca' (xiù:宿) se izgleda stvorila u doba cara Wu Dinga (1339-1281. pne.).[2]

Detaljno bilježenje astronomskih promatranja je započelo u periodu Zaraćenih država (4. vijek pne.) te se nastavilo u periodu Han i kasnije. Kineska astronomija je bila 'ekvatorska', usredotočena na blisko opažanje cirkumpolarnih zvijezda, odnosno temeljena na različitim načelima od onih u tradicionalnoj zapadnoj astronomiji, gdje su helijakalni usponi i smještaj zviježda zodijaka temeljili osnovni 'ekliptični' okvir.[3]

Neki od elemenata indijske astronomije su doprli do Kine prodorom budizma za vrijeme kasne dinastije Han (25–220. n.e.), ali najdetaljnije uvođenje indijske astronomske misli se zbilo za vrijeme dinastije Tang (618-907) kada su brojni indijski astronomi došli živjeti u kineskom glavnom gradu, a kineski učenjaci kao veliki tantrički budistički redovnik i matematičar Yi Xing savladali taj sistemn. Islamski astronomi su surađivali sa svojim kineskim kolegama u doba dinastije Yuan, a nakon relativnog nazadovanja u doba dinastije Ming, astronomija je oživjela pod uticajem zapadne kozmologije i tehnologije koja se širile preko jezuita i njihovih misija. Teleskop je tako uveden u 17. vijeku. Godine 1669. Pekinška opservatorija je u potpunosti obnovljena i redizajnirana pod nacrtima Ferdinanda Verbiesta. Danas je Kina aktivna u astronomiji, uz brojne opservatorije i vlastiti svemirski program.

Napomene[uredi - уреди]

  1. Joseph Needham, with Wang Ling, Science and Civilization in China, Vol.3, Cambridge University Press 1959, p.171
  2. Needham, ibid. p.242
  3. Needham and Wang Ling, ibid.pp.172-3

Reference=[uredi - уреди]

  • Needham, Joseph (1986). Science and Civilization in China: Volume 3. Taipei: Caves Books, Ltd.

Literatura[uredi - уреди]

  • Encyclopaedia of the History of Science, Technology, and Medicine in Non-Western Cultures, edited by Helaine Selin. Dordrecht: Kluwer, 1997. S.v. "Astronomy in China," by Ho Peng Yoke.
  • Sun Xiaochun, "Crossing the Boundaries Between Heaven and Man: Astronomy in Ancient China," in Astronomy Across Cultures: The History of Non-Western Astronomy, edited by H. Selin, pp. 423–454. Dordrecht: Kluwer, 2000.
  • Chan Ki-hung: Chinese Ancient Star Map, Leisure and Cultural Services Department, 2002, ISBN 978-962-7054-09-2
  • Gems of the ancient Chinese astronomy relics, ISBN 978-962-7797-03-6

Eksterni linkovi[uredi - уреди]