Komunistička partija Grčke

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa KKE)
Grčka komunistička partija
KKE.JPG
Politička ideologija Komunizam
Godina osnivanja 4. novembar 1918.
Mesto osnivanja 145 Leof. Irakliou,
142 31 Atena Nea Ionia
Prvi predsednik Nikolaos Dimitratos (1918. - ?
Poslednji predsednik Aleka Papariga (1991. - do danas
Pravni naslednik
Internet stranica inter.kke.gr ((en))

Grčka komunistička partija (grčki: Κομμουνιστικό Κόμμα Ελλάδας, Kommounistikó Kómma Elládas), poznatija po svom akronimu ΚΚΕ, je partija grčkih komunista i jedna od najstarijih partija na grčkoj političkoj sceni.

Historija[uredi - уреди]

ΚΚΕ je osnovan par dana prije zvaničnog kraja Prvog svjetskog rata tj. 4. novembra 1918. pod imenom Socijalistička radnička partija Grčke (akronim: SEKE, grčki: Σοσιαλιστικό Εργατικό Κόμμα Ελλάδας, Sosialistiko Ergatiko Komma Elladas) sa osnivačem i prvim liderom Avramom Benarojom, sefardskim židovom, učiteljem i radničkim vođom još iz osmanskih vremena iz Soluna. [1] Na čelu partije bio je peteročlani Centralni komitet u sastavu; N. Dimitratos, D. Ligdopoulos, M. Sideris, A. Arvanitis i S. Kokinos. Kad je izbio Grčko-turski rat 1919-1922 SEKE je bio oštro protiv njega i proglasio ga je imperijalističkim, i pozvao grčke vojnike da dezertiraju, čak i da okrenu svoje oružje protiv vlastitog kralja. Na Drugom kongresu u aprilu, 1920. odlučeno je da partija pristupi Trećoj internacionali, i da promjeni ime, pa je prezvana u Socijalistička radnička partija grčkih - komunista (SEKE-K). Na kongresu je izabran novi Centralni komitet, u kom su bili; N. Dimitratos, P. Dimitratos, Y. Kordatos, G. Doumas i M. Sideris. [1] Treći izvaredni kongres partije, održan u novembru - 1924. odlučio je da se promijenjeni ime u današnje - Komunistička partija Grčke (KKE), na tom kongresu su potpuno prihvaćeni principi radikalnog marksizma-lenjinizma. Za generalnog sekretara izabran je Pandelis Pouliopoulos.[1] Nakon tog kongresa, otpočeli su procesi protiv članova zbog njihovih uvjerenja (suđenje Katochyrotikonu 1924., Idionymonu 1929., i brojnim drugim članovima), i pored toga što je formalno-pravno partija bila legalna. Progon članova ΚΚΕ pojačao se od 1936. za vojne diktature Joannis Metaxasa, tad su brojni članovi partije pozatvarani i internirani na izolirane otoke.

KKE između dva rata[uredi - уреди]

KKE je blisko surađivao sa ostalim tek osnovanim evropskim komunističkim partijama, u otporu rastućem utjecaju fašističkih pokreta. Nakon Kominternine odluke da osnuje Internacionalni antifašistički front, KKE je osnivao Narodni front, koja je ubrzo postao najveća marksističko antifašistička organizacija prije diktature Metaxasa. KKE i ostale lijeve političke partije radile su na osnivanju i organiziranju radničkih sindikata u svim sektorima, između ostalog osnovali su Generalnu konfederaciju grčkih radnika. To ih je dovelo u radikalno opozicijske vode prema aktualnim vladama, 1928. Georgios Papandreou kao Ministar prosvjete, uveo je zakon protiv komunističkih učitelja, poznat kao - Idionymo. Taj zakon omogućio je progon i kažnjavanje mnogih članova KKE i ostalih lijevih organizacija. KKE se kao i većina lijevih evropskih partija stao na stranu Španjolske socijalističke vlade za španjolskog građanskog rata (1936.-1939.), tad se oko 440 grčkih komunista uključilo se u Internacionalne brigade, mnogi od njih su bili visoki rukovodioci KKE-a. Za vrijeme diktatorskog režima Joannisa Metaxasa, partija je 1936. stavljena van zakona, i do 1941. gotovo fizički likvidirana.

KKE i makedonsko pitanje[uredi - уреди]

Nakon Balkanskih ratova 1912.-1916., i Prvog svjetskog rata 1916.-1919. i katastrofalne vojne invazije na Malu Aziju (Grčko-turski rat 1919-1922), bilo je mnogo različitih pogleda od strane tadašnjih velesila po pitanju sjevernih grčkih granica. To pitanje potezale su i nova Turska država, kao i Bugarska država, traženjem veće teritorije u zamjenu za osiguranje trgovačkih puteva Britanskom imperiju.

Dobar dio tih zahtjeva imao je podlogu u činjenici da su tad brojne etničke i vjerske manjine tih država živile unutar grčkih granica, na sjeveru Grčke. KKE se načelno protivio bilo kojoj od tih geo-strateških igara sa upotrebom manjina u pozadini, shvaćajući da bi to lako moglo dovesti do novog imperijalističkog rata u regiji. Politika partije je jednostavno bila određena tadašnjom lenjinističkom teorijom o nacionalnom pitanju i socijalističkoj državi, po kojoj je svaka manjina imala pravo na vlastitu državnost (uključujući i pravo na ocjepljenje) unutar zajedničke Socijalističke države.

Na Trećem kongresu partije 1924., KKE je objavila politiku stvaranja dviju nezavisnih država u sjevernim grčkim regijama; Makedoniji i Trakiji. ΚΚΕ je uzor za takvu politiku imao u tek osnovanom Sovjetskom Savezu - kad je izgledalo da je Lenjin odlično riješio nacionalno pitanje. Po tom istom uzoru KKE je objavila svoj cilj; osnivanje Narodne republike, države u kojoj će sve nacionalnosti biti samoopredjeljene i nezavisne. To je partiju dovelo u poziciju, da bude meta stalnih optužbi (koje traju do današnjeg dana), da je ona u načelu protiv Grčke države i da je negira. Ono što je iz današnje perspektive pono jasnije, je da su tadašnje vladajuće partijske elite, u isto vrijeme nastojale sklopiti posao sa Turskom i Bugarskom za dijelove sjeverne Grčke (Makedonije i Trakije) u zamjenu za povrat nekih egejskih otoka i dijelova makedonskoga teritorija od Kraljevine Jugoslavije.

1934., KKE je objavila - da će se boriti za nacionalno samoopredjeljenje, i u krajnjoj liniji za otcijepljenje, ugnjetavanih Makedonaca i Tračana. Za dosizanje tog cilja, objavila je i suradnju sa Unutrašnjom makedonskom revolucionarnom organizacijom(VMRO) kao i sa Trakijskom revolucionarnom organizacijom za Narodnu republiku, gdje bi sve nacije bile samoupravne i zajedno izgradile zajedničku radničku državu. Zbog te politike, KKE je bio oštro napadan od tadašnjih građanskih partija, - koje su mu prebacivale da on želi komadanje velikog dijela sjeverne Grčke, i da sve to radi po diktatu Kominterne, a to je teško naštetilo popularnosti partije. Tek je generalni sekretar Nikolaos Zachariadis 1945. odbacio takvu politiku partije u pogledu osjetljivog prava na otcjepljenje. Nakon tog je Centralni komitet partije 1954., zaključio je da nema realnih temelja za daljnju politiku inzistiranja na pravu nacionalnih manjina na samoodređenje.

KKE i Grčki građanski rat[uredi - уреди]

Glavni članak: Grčki građanski rat

Nakon nacističke okupacije Grčke, KKE je organizirao otpor okupatorima i osnovao EAM, kao krovnu organizaciju otpora čitavog grčkog naroda, kao i ELAS kao oružanu komponentu istog pokreta. Nakon oslobođenja Grčke 1944., KKE je potpisao pod pritiskom Britanije Sporazum iz Varkize, po kom je pristao na razoružanje ELAS-a, kao uvjet da može participirati u privremenoj Vladi nacionalnog jedinstva. KKE je vrlo brzo uvidio da će biti izguran na marginu, pa je osnovao Demokratsku Armiju Grčke sa generalom Markosom Vafiadisom na čelu[2], i otpočeo sa otvorenom pobunom protiv Vlade u Ateni i njenih saveznika. Markos Vafiadis je smjenjen - 1948., a na njegovo mjesto dolašao je generalni sekretar KKE, Nikolaos Zachariadis [2](koji je oslobođen iz njemačkog zarobljeništva). On je promjenio taktiku borbe, i od dotadašnjeg partizanskog oblika ratovanja prešao na obranu teritorije i frontalnu borbu sa puno jačim i bolje opremljenim vladinim snagama. Nakon nekoliko teških poraza, Grčka demokratska vojska je prestala pružati otpor 1949. godine.

Poslijeratni period[uredi - уреди]

Nakon građanskog rata KKE je proglašena ilegalnom partijom, pa su brojni istaknuti članovi morali pobjeći u inozemstvo ili se prikriti u ilegali. Mnogi članovi KKE su pohapšeni, i ubijeni nakon suđenja, poput Nikosa Belojannisa 1952. i Nikosa Ploumpidisa 1954. Ipak kako je vrijeme odmicalo, represija je postala manja.

Za vrijeme svog ilegalnog djelovanja KKE je podržavala Ujedinjenu demokratsku ljevicu (EDA), na izborima. Prema nekim ne baš provjerenim izvorima, grčki Kralj Konstantin, predložio je još 1964. tadašnjem premijeru - Georgiosu Papandreou (starijem) legalizaciju KKE, što je on odbio.

KKE za vrijeme vojne hunte[uredi - уреди]

Grupa desničarskih pukovnika grčke vojske, pod vodsvom Georgiosa Papadopulosa izvela je 21. aprila 1967. uspješan državni udar (coup d'état), zbog, kako su oni naveli - imanentne komunističke opasnosti. Zabranjen je rad svim političkim partijama, građanima su ograničena i neka druga građanska prava, članovi KKE su proganjani i osuđivani, poput drugih oponenata vojne hunte.

Za KKE je osobito teška bila - 1968. kad je partija doživjela veliku krizu, zbog razmomilažanja oko pitanja Sovjetske intervencije na tadašnji ČSSR, i brutalnog gušenja praškog proljeća. Mnogi članovi napustili su KKE, a jedan dio članstva osnovao je Unutrašnji KKE, optužujući tim nazivom one koje su ostali da su Vanjski KKE (ΚΚΕ εξωτερικού) jer slijede liniju Politbiroa SSSR -a, i daju podršku intervenciji.

I pored svih razmimoilaženja KKE je djelovala u pružanju otpora vojnoj hunti, naročito ilegalnim radom među studentima po univerzitetima. KKE je participirao u radu brojnih Komiteta za borbu protiv hunte, zajedno sa drugim političkim partijama i organizacijama, osnivanim u ilegali unutar zemlje kao i po brojnim evropskim gradovima.

Legalizacija[uredi - уреди]

Nakon obnove parlamentarne demokracije 1974., u vrijeme vladavine Konstantina Karamanlisa legaliziran je KKE. On je sudjelovao na izborima 1974. u koaliciji sa partijama Unutrašnja KKE i EDA pod imenom Ujedinjena Ljevica, ta koalicija osvojila je 9.36 % glasova. Od tada permanentno sudjeluje na izborima, sa promjenjivim izbornim uspjesima, ali načelno se može reći KKE je treća politička partija u Grčkoj po rezultatima izbora.

Sudjelovanje u vlasti[uredi - уреди]

1944., KKE je sudjelovala u Vladi nacionalnog jedinstva, premijera Georgiosa Papandreua, dobivši Ministarstvo financija, Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo rada i Ministarstvo privrede i javnih radova.

1988. KKE i Grčka Ljevica (grčki:EAP, prije Unutrašnji KKE ), zajedno sa još nekim partijama ljevice i centra osnovali su Koaliciju ljevice i progresa - Synaspismos. Synaspismos je na izborima 1989. osvojio 13.1% glasova i udružio se sa Novom Demokracijom, te formirao vrlo kratkotrajnu vladu, potresanom optužbama za brojne privredne skandale. Na kraju te iste godine - Synaspismos je ušao u tzv. novu Univerzalnu vlast, zajedno sa sa Papandreovim Svegrčkim socijalističkim Pokretom, koja je postavila za premijera Ksenofona Zolotasa. Ta vlada trajala je samo tri mjeseca.

KKE je izašao iz Synaspismosa - 1991., ali je dio članova ostao vjeran Synaspismosu, koji je se kasnije pretvorio u nezavisnu lijevu političku partiju.

Grafit na Rodosu

Otpadnici i saveznici[uredi - уреди]

Prva frakcija koja se odvojila 1956. od KKE je Trockistička Organizacija grčkih komunista. Nakon XX. Sjednice komunističke partije SSSR-a 1968., odvojila se manja frakcija koja je osnovala partiju - Grupu marksista-lenjinista Grčke (OMLE), za vrijeme diktature vojne hunte (1967.-1974.), odvojila se poveća grupa članova KKE i osnovala - Unutrašnju Komunističku partiju Grčke (Unutrašnji KKE). KKE i Grčka Ljevica (bivši Unutrašnji KKE), zajedno sa još nekim partijama ljevice i centra osnovali su 1988 Koaliciju ljevice i progresa - Synaspismos. Iste godine dobar dio članstva i rukovodstva Komunističke omladine Grčke (KNE), izašao je iz partije i oformio Novu Ljevicu(NAR), povukavši za sobom većinu mladih osobito u većim gradovima, a naročito u Solunu. Na samom startu 2000. jedna manja grupa partijskih lidera izašla je iz partije i osnovala Pokret za ujedinjenu akciju ljevice(KEDA), koja je izašla na izbore održane 2007. u koaliciji sa Radikalnom ljevicom.

Organizacija mladih[uredi - уреди]

KKE ima Organizaciju mladih komunista Grčke (KNE), koja čvrsto podupire ciljeve i strateške interese partije.

Aktivnosti KKE danas[uredi - уреди]

U današnjoj Grčkoj KKE sudjeluje na izborima, i participira u vlasti preko svojih poslanika u grčkom parlamentu, lokalnim vlastima i u Evropskom parlamentu. Partija izdaje svoje dnevne novine - Rizospastis, izdaje i političko-teoretski časopis Komounistiki Epitheorisi (Komunističku Reviju), kao dvomjesečnik i obrazovni časopis Themata Paideias.

Generalni sekretari partije[uredi - уреди]

  • Nikolaos Dimitratos (novembar, 1918.) Izbačen iz partije pod optužbom za sumnjivo ponašanje.
  • Giannis Kordatos (februar, 1922.) Izbačen iz partije pod optužbom za razaranje marksizma.
  • Nikolaos Sargologos (novembar, 1922.) Izbačen iz partije pod optužbom za špijunažu.
  • Tomas Apostolidis (septembar, 1923.) Izbačen iz partije pod optužbom za oportunizam.
  • Pandelis Pouliopoulos (prosinac, 1924.) Izbačen iz partije pod optužbom da je provokator.
  • Eleuterios Stavridis (1924.-1926.) Izašao iz partije.
  • Pastias Giatsopoulos (septembar, 1926.) Izbačen iz partije pod optužbom za mekušavost.
  • Andronikos Haitas (mart, 1927.) Izbačen iz partije i ubijen u SSSR 1935.
  • Nikolaos Zachariadis (1931./36.)
  • Andreas Tsipas (jul, 1941.-septembar, 1941.) Izbačen iz partije pod optužbom za avanturizam.
  • Georgios Siantos (januar, 1942.-1945.) Izbačen iz partije pod optužbom da je agent provokator.
  • Nikolaos Zachariadis (1945.-1956.) Izbačen iz partije, i po službenim izvještajima izvršio samoubistvo u SSSR.
  • Apostolos Grozos (1956.)
  • Konstantinos Koligiannis (1956.-1972.)
  • Karilaos Florakis (1972.-1989.)
  • Grigoris Farakos (1989.-1991.) Izašao iz partije da se pridruži partiji Synaspismos.
  • Aleka Papariga (1991.-do danas)

Povezano[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 "Brief history" (engleski). Communist Party of Greece. http://inter.kke.gr/about/history/briefhistory/. pristupljeno 2. 05. 2012. 
  2. 2.0 2.1 "Markos Vafiades" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/621464/Markos-Vafiades#ref41944. pristupljeno 2. 05. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди]